»STUP« BOTINEČKE ŽUPE IVAN PAVLIĆ: »Želimo približiti Božić onima koji ga nemaju«

Ivan Pavlić, jedan od »stupova« botinečke župe i utemeljitelj građanske udruge »Izvor ljubavi«

Snimila: T. Baran | Ivan Pavić: »Raduje me vidjeti sreću na licima ljudi kojima smo pomogli«

Predsjednik humanitarno-karitativne udruge »Izvor ljubavi«, koja je produžena ruka Caritasa župe sv. Stjepana u zagrebačkom Botincu, zove se Ivan Pavlić. Djeluje i kao pastoralni i kao ekonomski vijećnik župe, izniman je pastoralni suradnik koji sve svoje slobodno vrijeme, nakon obiteljskih i poslovnih dužnosti, daruje svojoj cjeloživotnoj župnoj zajednici. U tome ga podupire supruga Vesna, koja u zajedništvu s njim, te uz potporu djece, oblikuje njihovu humanitarnu svakodnevicu.

Ivan je rođen 29. srpnja 1961. u Zagrebu. Mama mu je bila Anka, djevojački Gašparović, rodom iz Modruša, a tata Stjepan Pavlić iz Cerovnika kraj Josipdola. Anka je bila radnica u Zagrebačkoj pivovari i poduzeću »Nikola Tesla«, a Stjepan je bio čuvar pruge i skladištar na željeznici. Oboje su pokojni, Stjepan od 1990., a Anka od 1997. Upoznali su se u svojem rodnom modruško-josipdolskom kraju na prelima, vjenčali se 1951. i skrasili se sa Stjepanovom obitelji u Cerovniku. Anka je bila kod kuće s djecom, a Stjepan je po terenu čuvao prugu. Godine 1954. preselili su se u Prikraj kraj Dugoga Sela gdje je Stjepan dobio posao. Stanovali su u željezničarskoj kućici. Pa su u blizini, kraj Božjakovine, izgradili svoju kuću. Tamo se bili do 1963., kada su izgradili kuću u Botincu, u kojoj su bili do smrti, a u toj su kući, poslije preuređenoj, Ivan sa svojom obitelji. Šest je godina od njega starija njegova sestra Blaženka, pravnica, umirovljenica Hrvatskih telekomunikacija. Ona sa suprugom i dvoje djece živi u Zagrebu na Vrbanima. Prije Blaženke i Ivana Pavlići su začeli još dvoje djece koja su, na žalost, rođena mrtva. Pokopana su na ogulinskom groblju.

»Crkva mi je postala drugi dom«

»Mama nam je bila divna«, pripovijeda Ivan. »Bila je dobra supruga i majka, dobra domaćica, odlična kuharica, baš marljiva žena, iskrena vjernica, oduvijek je bila komunikativna, otvorena, sa svima je bila dobra, svi su je voljeli. A tata je bio radišan, marljiv, dobar otac, stroži od mame. Učio nas je poštenju, bilo mu je važno da nas izvede na pravi put. Njih su se dvoje dobro slagali. Tata je ustajao jako rano, već u pola četiri kako bi stigao na posao. Mama je ustajala s njim kako bi mu skuhala kavu. Znalo je biti i trzavica među njima, ali su si bili podrška i uvijek su mogli računati jedno na drugo. Jako su se poštovali. Tata je 1984. zbog gangrene noge završio u krevetu, u kolicima, a mama ga je njegovala do smrti. Bila je uz njega non-stop. Dobro se on držao u toj bolesti. Mama je poslije umrla od raka. Njih su nam dvoje priuštili lijepo odrastanje. Nismo bili bogati, nismo si mogli priuštiti puno, ali smo imali dovoljno. Sestra je prema meni bila krasna. Kao starija mi je često pomagala, dobri smo si i danas. Oboje smo odgojeni u vjeri. Mama je bila predvodnica u vjeri, prava moliteljica. Tata je također bio vjernik, ali mama je više vremena provodila s nama. Oboje su nas upućivali na Boga, i riječima i primjerom. Mene su krstili u Brcakovljanima, ali sam bio premali da bih zapamtio Brckovljane. Moj je cjeloživotni kvart Botinec i župa sv. Stjepana. Na misu smo redovito išli, najprije u Remetinec, dok nismo, nakon brojnih zaprjeka u ono komunističko doba, izgradili našu crkvu u kvartu. I na vjeronauk smo išli u župu. Osnovana je 1968. Tata se kao vijećnik intenzivno uključio u izgradnju crkve. Bio je stolar pa je puno toga znao napraviti. Radio je na krovištu, a pobrinuo se i za kompletne stolarske stvari. Napravio je i prvi križni put u župi. Pomagao je i časnima sestrama Kraljice svijeta, koje djeluju u župi, u izgradnji njihova samostana. I ja sam kao dječarac u svemu tome pomalo pomagao. U našu smo župnu crkvu ušli na sv. Barbaru 1971. Kako sam od najranijih dana po roditeljima bio vezan uz župu, odmah sam se uključio u ministrante, Crkva mi je postala drugi dom. Pekli smo hostije, igrali ping-pong, družili se s kapelanima. U župi sam i pričešćen i krizman. Prvi mi je župnik bio Josip Frkin. Bio je odličan, makar je to za njega preslaba riječ. Brinuo se o nama na svim razinama, čak nas je i u toplice vodio. O nama su djeci i časne vodile brigu.«

Ukor zbog nošenja križića

»U osnovnoj školi u Botincu bio sam vrlo dobar ili odličan učenik. Tamo mi nije bilo tako dobro kao u župi, ali je bilo u redu. Nisu nam branili ići u crkvu. Jedino sam dobio ukor zbog nošenja križića. Dodatno sam išao na nogomet. Tako je to bilo u mojoj osnovnoj školi. A za srednju sam izabrao Građevinski školski centar, smjer geodezija, u Sigetu. Dobro sam se snašao. Više sam bio odličan, manje vrlo dobar. Putovao sam autobusom. I dalje sam bio aktivan u župi, ministrirao sam do drugoga srednje. Poslije se spontano davala prilika mlađima. Dodatno sam išao na sport. I tako do mature 1980. Upisao sam studij geodezije i otišao u vojsku po više mjesta u Srbiji. Nisam imao problema, bilo mi je to solidno iskustvo, ali sam svejedno križao dane do povratka kući. Od studija sam odustao na trećoj godini, nije mi se dalo učiti. Radije sam radio razne poslove preko student-servisa. To se okončalo 1985. Tada sam se zaposlio u struci u zagrebačkom katastru. Ostao sam do 1990. Kada smo se mogli odlučiti za privatan posao, postao sam samostalni obrtnik, geodet, što sam i sada. Obavljam geodetske poslove, najviše vezano uz sređivanje imovinskopravnih stanja, sređivanja katastra, zemljišnih knjiga, izmjere, imam posla. Obrt mi je u kući, u poslu sam sam.«

Sin i snaha volontirali u Tanzaniji

Godine 1985. sam se i oženio. Supruga mi je Vesna, djevojački Rajščak, rođena 1963. Iz Stupnika je. Upoznao sam je na proslavi Nove godine kod prijatelja u Dugavama. Ona je učiteljica razredne nastave, tridesetak je godina zaposlena u osnovnoj školi u Savskom Gaju. Vjenčali smo se u Lučkom u Vesninoj župi. Smjestili smo se s mojima, u zasebnom stanu. Preuredili smo si prizemlje, s vremenom smo kuću i dogradili, a nakon smrti roditelja imamo i viška prostora. Godine 1986. dobili smo sina Vedrana. Završio je dva studija, FER i ekonomiju. Radi u engleskoj informatičkoj firmi u Zagrebu na informatičko-menadžerskim poslovima. Nerijetko putuje po svijetu. Ove se godine oženio divnom Andrejom. Oboje su snažno uključeni u vjerske programe za mlade i u Frami i u SKAC-u, puno volontiraju, upravo se sada vraćaju iz jednoga sirotišta u Tanzaniji gdje su volontirali od ljeta. Inače žive u stanu u središtu Zagreba. Andreja je po struci učiteljica, ali nije zaposlena. Idu smo dobili dvije godine nakon Vedrana, 1988. Ona je završila geodeziju i radi u jednoj austrijskoj firmi u Zagrebu. Zasad nije udana, živi s nama, i ona je aktivna u Crkvi. Devet se godina aktivno bavila sinkroniziranim plivanjem. Djeca su nam, hvala Bogu, krasna, za poželjeti, s njima nikada nije bilo nikakvih problema. Imam divnu suprugu. Vesna je jako dobra. Slažemo se, ima rasprava, ali pronađemo zajednički jezik. Podložni smo kompromisima. Mislim da supruga više popušta, čini mi se da se ona lakše prilagodi. Kao majka je jako brižna, sjajna je domaćica, dobro kuha, osjetljiva je za ljude u potrebi, nježna je i emotivna, lako se rasplače zbog patnja drugih ljudi. Tako mi sve štima u obitelji, na poslu, zato smireno dajem doprinos svojoj župi.«

Težak put do »vjernika statističara«

»S dolaskom za župnika Ivice Berdika 2009. župa je oživjela. Pastoral je sve življi, sve je više mladih, puno je zajednica, zornice su prepune. Župnik je dobar, voli da sve štima, mora se znati red, točan je, dopušta inicijative vjernika, podupire laike, susretljiv je, spreman za svaku pomoć, uvijek je za ljude. Crkva nam je puna, treba graditi novu jer je postojeća premala. Borba je velika. Osobno sam član i ekonomskoga i pastoralnoga vijeća, a supruga je članica pastoralnoga vijeća. Oboje pomognemo u župi što god zatreba. No put do moje vjerničke zrelosti nije bio jednostavan. Kada sam se vratio iz vojske i počeo studirati, kao da je Bog otišao u stranu mojega života. Ne moja vjera u Boga, nego sam sve manje odlazio u crkvu, na misu, na ispovijedi. Na kraju se moj odlazak u crkvu sveo na odlaske za blagdane, najčešće samo na Božić i Uskrs, na krštenja, prve pričesti, krizme. Postao sam vjernik za statistiku, jedan katolik više. Susret s tadašnjim župnikom Franjom Biškupom najčešće je bio za vrijeme blagoslova obitelji ili dijeljenja sakramenata djeci i ako je trebala kakva stručna pomoć pri dobivanju lokacijske dozvole za izgradnju crkve. Danas mi je žao zbog toga, ali tada je to bio moj izbor koji ne mogu vratiti. Samo Bog zna zašto je to bilo tako. Možda se to i moralo dogoditi da bi danas moja ljubav i vjera prema Bogu bila sve jača i veća. Razgovor s tadašnjim novim župnikom, sada pokojnim Stjepanom Slavičekom, ponovno je zapalio onu iskru vjere i Božje prisutnosti u mom srcu jer moja vjera u Boga nikada i nije nestala. Vratio sam se u Crkvu kao izgubljeni sin iz prispodobe i otada je moj odlazak na mise i susret sa živim Isusom bio sve češći. Svake nedjelje, i češće. Dolazeći na mise, u meni je rasla i želja da i sam pridonesem župnoj zajednici kojoj sam oduvijek pripadao i u kojoj sam doživio najljepše trenutke svoga djetinjstva. Nisam znao kako prići i ponuditi svoje sposobnosti, dati se na raspolaganje. Onda je tadašnji župnik Mladen Kožina s oltara pozvao na sastanak ljude koji žele pomoći. Otada sam dio svojega vremena predao župi.«

»Nova evangelizacija« na botinečki način

»Pokrenuli smo mnogobrojne akcije, koje su i prije postojale, ali su nažalost s vremenom bile zapuštene. Pokrenuli smo listić obiteljske zajednice koji je izlazio tri godine, kao obiteljska zajednica odlazili smo na hodočašća i susretali se s drugim obiteljskim zajednicama. Prvo hodočašće obiteljske zajednice koje sam ja organizirao bilo je Varaždin. Kasnije smo išli u Vukovar, Krašić, a početkom 2005. od grupe istomišljenika rodila se ideja za organiziranjem i višednevnih hodočašća. Tako od 2005. jednom godišnje odlazimo u svetišta širom Europe. Dosad smo bili u najpoznatijim svetištima Francuske, Italije, Poljske, Njemačke, Češke, Albanije, Kosova, u zaljevu hrvatskih svetaca Boki kotorskoj, u Slovačkoj, Mađarskoj, Makedoniji, Austriji, Sloveniji, obišli smo našu župu u Nišu i, naravno, hrvatska svetišta. Kao obiteljska zajednica organizirali smo nekoliko višednevnih duhovnih obnova s misionarima Krvi Kristove, sa zajednicom Tomislava Ivančića i drugim svećenicima. Od dolaska misionara Krvi Kristove u našu sredinu na inicijativu Ane Blažević nastala je molitvena zajednica Krvi Kristove koja i danas živi. U to vrijeme organizirali smo i križni put na Cvjetnicu po ulicama našega naselja koji su predvodili bračni parovi. Svaki bračni par molio je jednu postaju. Križni je put svojim pjevanjem obogatio zbor mladih naše župe. Tih godina započeli smo i s humanitarnim akcijama kojima smo najprije pomogli gradu Vukovaru i njegovim ratom napaćenim ljudima. Kreativnim radionicama s djecom, koje su održavane u dvorani naše župe, i drugim akcijama prikupljali smo pomoć i za naše župljane. Tako smo pomogli jednoj našoj bivšoj župljanki, slijepoj djevojci, članici zbora, i jednoj djevojci za pomoć u liječenju. U župu smo doveli i zajednicu ‘Cenacolo’.«

»Kada pomislimo da više nemamo – dođe donacija«

»Osjećao sam potrebu za još većim humanitarnim angažmanom pa sam u dogovoru sa suprugom i drugim istomišljenicima krenuo u osnivanje humanitarno-karitativne građanske udruge. Osnovali smo je 11. siječnja 2008., a zove se ‘Izvor ljubavi’. Udruga je djelo svih ljudi dobre volje koji žele činiti dobro, koji žele činiti nešto lijepo za Boga i čovjeka. Službeno nas je četrdesetak, ključnih aktivista je desetak, a kad su velike akcije, bude nas puno više. Cilj nam je svojim radom pomagati ljudima u potrebi, bolesnicima, napuštenima, siromašnima, invalidima, djeci s posebnim potrebama i njihovim obiteljima, da kroz naš rad nađu vjeru, ljubav i nadu u svjetliju budućnost. Bog je onaj koji prvi ljubi, on je izvor ljubavi, zato smo udruzi dali to ime. U našem dosadašnjem radu kroz razne oblike pomogli smo mnogima u našem Botincu i izvan našega kvarta. Raznim kreativnim radionicama za Uskrs i Božić uspijevamo doći do sredstava kojima kupujemo hranu i potrepštine i dijelimo ih ljudima u potrebi. Za sada možemo mjesečno podijeliti 30-ak paketa osnovnih namirnica, i baš kada pomislimo da više nemamo, Božjom providnošću dođe donacija u hrani ili novcu. Osim pomaganja u hrani, naše volonterke odlaze i u kućne posjete, malo porazgovaraju s ljudima koji su sami.

U sastavu udruge djeluje tzv. glumačka skupina. Do sada smo dobrovoljnim prilozima prikupljenim izvođenjem živih jaslica u Botincu od 2009., prikazima muke Isusove od 2014., predstavama ‘Svi me vole, samo tata ne’ i ‘Izborna diganka’ pomogli brojnim pojedincima i udrugama, udruzi ‘Betlehem’, domu sv. Josipa u Brezovici, domu Vladimira Nazora. U tom našem djelovanju puno nam pomažu učenici i roditelji Osnovne škole braće Radića, mjesni odbor Botinec, Josipa Petričević te velik broj ljudi dobroga srca. Zahvaljujući našoj Hrvatici Nadi Matić, koja živi i radi u Caritasu u Beču, udruga smo koja može ljudima pružiti i pomoć u medicinskim pomagalima, kao što su bolesnički kreveti, invalidska kolica, princeza kolica… Sva ta pomagala ljudima dijelimo besplatno, s time da ih vrate poslije uporabe. Djelujemo u prostoru koji nam je dodijelio grad, ali za koji plaćamo najam, pričuvu i režije. Međutim, Božjom providnošću uspijevamo sve to nadići. Koristimo i prostor jednoga člana udruge, odnosno njegovu kuću u izgradnji.«

»Župnik nam je u Botincu sada Ivica Berdik. Njemu sam zreo vjernik laik, spreman žrtvovati svoje vrijeme i sposobnosti na dobrobit župe. Odlično surađujemo. On prihvaća moje prijedloge i inicijative, a udrugu smatra produženom rukom župnoga Caritasa. U dogovoru s njime udruga svaki prvi četvrtak u mjesecu predvodi klanjanje u našoj crkvi, a ostali donose svoje priloge u hrani ili novcu za potrebite našega naselja. Župnik je pokrenuo i akciju ‘Hod za život’, kada hodamo prema jednoj od zagrebačkih bolnica za spas nerođene djece. Vođenje je preuzela naša udruga. Na našim godišnjim župnim hodočašćima župnik Berdik preuzima duhovno vodstvo i uvijek bude uzbudljivo, veselo i burno. Svako to hodočašće obogati i učvrsti našu vjeru. Uključeni smo supruga i ja i u Hrvatsku zajednicu bračnih susreta. Nedavno je osnovana podružnica u Novom Zagrebu pa odemo jedanput mjesečno na duhovne obnove.

Sav mi taj moj angažman u župi puno znači, veseli me, u srcu mi zatreperi, osjetim ljepotu kad nešto dobro učinim, osjetim da je Bog prisutan, raduje me kad vidim sreću na licima ljudi kojima smo pomogli, znače mi njihove suze radosnice. Supruga i ja se u svemu podupiremo, radimo i pomažemo zajedno. Nekad nam bude teško, ali idemo dalje. Ne volim hvalu. Svjestan sam da bi nam Božić svima trebao biti svaki dan, ali želimo približiti Božić onima koji ga nemaju onako kako bi ga trebali imati. Nikad nije kasno da Bog zakuca u srce. Put ljubavi je uvijek otvoren.«

»Da vidimo, čujemo i osjećamo«
Kao laici trebamo se pozvati na geslo sv. Benedikta »Moli i radi«. Moliti se Gospodinu da nam pokaže što nam je činiti, prihvaćati njegove poticaje, zahvaljivati mu i koristiti se darovima koje nam je dao jer nas je stvorio da svojim radom uljepšamo zemlju i usrećimo ljude s kojima ju dijelimo.
Laici bi trebali biti prvi koji će vidjeti potrebe ljudi oko sebe, njihove nesreće, jer Bog nam je svima dao brojne udove i osjetila da se njima koristimo. Da vidimo, čujemo i osjećamo, a onda i djelujemo, da ljubimo, tješimo i pomažemo. Trebamo biti most kojim ćemo privlačiti druge koji su možda poljuljane vjere ili nisu upoznali Boga, k Božjoj ljubavi.
Pitanje je koliko smo mi vjernici laici spremni trošiti svoje vrijeme, svoju snagu, svoj život, svoje sposobnosti i sve što imamo, iscrpiti i izmoriti se za dobro zajednice.
Nekada se osjećamo nemoćno jer uvidimo da ne možemo u potpunosti obaviti sve što želimo. Ponekad se pitamo što nam sve to treba, nailazimo na podsmijeh ljudi, ali ako smo iskreno spremni učiniti sve što možemo, Bog će podržati našu spremnost.

IZVORGlas Koncila br. 52-53/2016.
Prethodni članakBOŽJI SLUŽBENICI: U krizi obitelji svećeništvo »ima šanse«
Sljedeći članak»KEMIJSKA TVORNICA« ORGANIZMA: Prehrana kod bolesti jetara