Malo tko može pomisliti da je vedrini i otvorenosti kojom danas odiše mladi Dugopoljac Karlo Balić, profesor matematike na splitskom MIOC-u, prethodio niz teških životnih križeva. Životna borba započela je ujesen 2020. godine, kada mu je dijagnosticirana leukemija. Nakon nimalo jednostavna, a i malo vjerojatna puta izlječenja, uslijedilo je i razdoblje tjeskoba, dubokoga preispitivanja vlastitoga smisla i odnosa s Bogom. Tek nakon što je propješačio Put sv. Jakova prije dva ljeta došao je do punine spoznaje. Ali njegovo je »uskrsnuće« bilo više nalik spoznanju Uskrsnuloga dvojice učenika na putu u Emaus.
»Davali su mi samo šest posto šansi«
Na početku Karlova puta, naime, bio je i još jedan »učenik« koji ga je na nenadan način pratio i do njegova definitivnoga susreta s Isusom. Bio je to njegov pet godina stariji prijatelj iz Dugopolja Petar, kojemu je ujesen 2020. malo prije njega dijagnosticirana leukemija. »Kod mene je sve započelo s koronavirusom. To vrijeme pamtim kao jedno od najljepših razdoblja u životu. Osjećao sam umor, no ništa nije upućivalo na to da bi iza njega mogla biti zloćudna bolest, sve sam pripisivao svojemu aktivnomu stilu života. Ipak, nakon tjedan dana visoke temperature s koronom sam dospio u bolnicu. Ondje sam upoznao i fra Anselma Stulića, franjevca iz samostana sv. Frane na Poljudu, koji se liječio od upale pluća. On mi je tih dana pričao o tada blaženom, a danas svetom Karlu Acutisu. Nisam ni pomišljao da ću i ja kao i sv. Karlo oboljeti od leukemije ni da će on postati moj zaštitnik. Tih je dana do mene došla vijest da je prijatelju Petru dijagnosticirana leukemija«, prisjetio se Karlo u razgovoru.
Iako se činilo da je zdrav i spreman za izlazak iz bolnice, pretrage su ipak pokazale da u pitanju nije samo koronavirus, nego nešto daleko opasnije. Bila je to leukemija. Karlo je tada imao 26 godina. Liječnici nisu smatrali uputnim roditelje izvijestiti o tome preko telefona. Tražili su da netko od obitelji dođe u bolnicu osobno. Došli su Karlov brat i rodica. »Doktori su njih u principu pozvali da se dođu oprostiti od mene. Davali su mi samo šest posto šansi da ću preživjeti, mislili su da sam vjerojatno jedini pacijent na svijetu koji se liječi i od korone i od leukemije. Rodica se onesvijestila kada je sve to čula. Sve one mjere u vrijeme korone, izolacije, liječnici u ‘skafanderima’… Nisam htio umrijeti tako, sam, kao pas. Ja sam u svemu tome pitao liječnike vjeruju li oni da se ja mogu izvući. Rekli su da vjeruju. Tako je započela moja borba. Danas cijenim što su se na tom mojem putu našli ljudi koji su dali svoje vrijeme da bi mene spašavali. Recimo, nisam čuo da je netko kao ja prispojen na terapiju za leukemiju u subotu. Dakle, toliko je sve to bilo hitno. Doslovce je u bolnicu dojurila medicinska sestra koja je imala slobodan dan, digla se s kave. Danas smo dobri prijatelji«, svjedoči Karlo.
Cijelo Dugopolje molilo za izlječenje
Iznimnu mu je snagu tih dana davala molitva, osobito krunice Božjega milosrđa. »Veliku je ulogu u tome odigrala moja tadašnja djevojka s kojom sam zajedno molio. A bilo je dana kada sam bio toliko slab da nisam mogao ni prebirati zrnca krunice. Ona je molila umjesto mene tada. Kao pacijent trudio sam se biti najbolji pacijent leukemije na svijetu, slušati ono što liječnici govore, jer sam duboko vjerovao da mi je i njih Bog stavio na put kao sredstvo pomoći«, govori Karlo.
Budući da su im bili potrebni slični medicinski tretmani, većinu bolničkoga liječenja provodio je zajedno s prijateljem Petrom, ali najčešće preko poruka jer je često svaki bio smješten u odvojenoj sterilnoj sobi. »Nekako se tih dana u nama rodila ideja o Caminu, da na njega odemo jednom kada sve to prođe, ili ako se barem jedan od nas izvuče«, prisjeća se. U prvoj fazi liječenja Karlo je u bolnici proveo 64 dana. Kada se zajedno s prijateljem Petrom ipak pojavio u Dugopolju, kaže, mještani su ih gledali kao da su »uskrsnuli«. »Dugopolje je mala sredina od samo četiri tisuće stanovnika i jasno je da je mnoge potreslo vidjeti dva mladića s tako teškom bolešću. Još smo u bolnici doznali da je cijelo mjesto molilo i prikazivalo mise. Nama je to bilo šokantno – pa mise se prikazuju valjda samo kada čovjek umre, mislili smo«, dodaje.
»Želim svojim primjerom posvjedočiti koliko je važna borba – da ostanemo ponosni na te ljude koji se nose s takvim bolestima, onako kako su se oni držali, kako su reagirali u kušnji. Za mene je to smisao moje vjere. Zašto moliti za snagu kada nam je dobro? Snaga nam je potrebna kada smo najslabiji«Presudan susret dogodio se nakon najveće tjeskobe
Suprotno svim očekivanjima, Karlo je ipak nadvladao leukemiju. Bio je izliječen. No prijatelj Petar je preminuo. »Kada sam izišao iz bolnice, ostao sam bez Petra, a dogodio se i prekid s djevojkom. Njih dvoje, uz mojega brata, bili su mi najveći oslonci u vrijeme bolesti. Da, priznajem, bio sam u tim trenutcima ljutit na Boga. Nisam shvaćao što mi želi reći. Kada je sve bilo gotovo, opet sam ostao bez svega. Zašto je na životu ostavio mene – koji, iako želim biti i dobar sin i dobar brat i dobar prijatelj, ipak nemam obitelj kao Petar, koji je bio otac djevojčice, koju je također teško dobio. I onda je on izgubio život. Nisam imao odgovore na ta pitanja, borio sam se s time u osami, u molitvi. Tražio sam taj prostor tišine. I iz toga se osjećaja rodila ideja da pođem na Camino, da jednostavno na tom putu razbistrim glavu, da dovršim i duhovno izlječenje, da ispoštujem zavjet koji smo Petar i ja u bolnici dali jedan drugomu«, prisjetio se Karlo.
Karlov cilj nije bio »odraditi« više od 700 kilometara dug Put sv. Jakova, nego na tom putu pronaći odgovore na pitanja koja su ga tištila. »Do danas nisam došao do odgovora zašto je Bog uzeo Petra, a mene nije. Nikada ne ću dobiti taj odgovor. Ali Camino je bio preslika mojega života. Puno sam toga radio iz hira, bilo je dobro biti slobodan. Čak sam se na putu i sprijateljio s jednom djevojkom i mladićem iz Njemačke i Mađarske… No oni su se najednom morali okrenuti i vratiti. Tako sam opet ostao bez prijatelja! Ulovila me potom duboka tjeskoba u tom hodu. Jer bilo je i dana kada na putu doslovce ne bih sreo ni jednoga čovjeka. Hodao sam, naime, u srpnju 2024. godine«, govori Karlo.
Presudan je bio susret sa svećenikom iz Kolumbije kod svetišta sv. Dominika. »On mi je prišao i pitao me kako sam. A što sam mu mogao drugo reći nego: ‘Dobro sam.’ A nisam bio dobro. Raspao sam se, rasplakao. Kako je on to znao, ne znam, ali mi je uputio riječ ohrabrenja. Rekao mi je da moj prijatelj može biti samo ponosan na mene, da je na meni da živim svoj život na ovom svijetu i za njega i da nakon svega trebam biti ponosan i na sebe… Čak mi je taj svećenik poklonio i Evanđelje po Ivanu na hrvatskom. Bila je to za mene prekretnica«, svjedoči.
Došao je do Santiaga i poželio odraditi još dodatnih stotinjak kilometara do Fisterre. No tu je dionicu odradio autobusom. »Nije više imalo smisla hodati jer sam ostvario ono za što sam se i zaputio na Put sv. Jakova. Moja je priča bila zaokružena, više nisam bio začahuren u tu leukemiju. I u tom sam trenutku shvatio da, ako nastavim hodati, samo prkosim, dovodim se u stanje da opet upadnem u zdravstvene komplikacije. U Hrvatsku sam se vratio zrakoplovom, pune duše. Zaista sam se osjećao kao pobjednik. Nakon povratka i život se napokon posložio, možda i zato što sam nakon svega došao do spoznaje da su problemi, ma kakvi bili, ipak rješivi. Treba se sjesti, promisliti, i krenuti u borbu«, govori.
Počeo pisati da bi svojim iskustvom mogao pomagati drugima
Dugopoljska župa sv. Mihaela jedno je od mjesta u kojima Karlo danas pronalazi svoj smiraj i mjesto zajedništva. U danima svojih duhovnih traganja susreo se i sa salezijancem don Mihovilom Kurkutom, koji ga je potaknuo da svoje svjedočanstvo i duhovna razmatranja o danima bolesti i izlječenja počne zapisivati. Sada je to, kaže nam, rukopis koji je u lekturi i koji bi danas-sutra mogao postati i knjiga. »Matematičar sam, nikada nisam volio pisanje jer razmišljam u brojkama. I nije mi ni do kakvoga javnoga izlaganja. Ali shvatio sam da i na taj način mogu pomoći, mogu ohrabriti ljude koji se nose sa sličnim problemom«, napominje.
Za njegov se put izlječenja pročulo na lokalnoj sredini i mladi sa sličnim dijagnozama počeli su mu se javljati i tražiti savjet. »Isprva mi je to bilo vrlo teško. Nakon Petrove smrti htio sam zauvijek završiti s leukemijom. Nisam imao snage doći u posjet u bolnicu nekomu tko se od toga liječio, imao sam osjećaj kao da će mene opet uzeti i zatvoriti. Ipak s vremenom sam se ohrabrio, došao sam do jednoga mladića u bolnicu. Javila mi se i jedna mlada djevojka iz Sinja, koja je nažalost i preminula, i to 14. kolovoza, što smo tumačili kao znak da ju je Blažena Djevica Marija uzela pod svoje, da je njezin put trpljenja tako morao završiti. Pitaju me i kakav je život nakon leukemije. Pa svaki tjedan ima isto sedam dana. Želim svojim primjerom posvjedočiti koliko je važna borba – da ostanemo ponosni na te ljude koji se nose s takvim bolestima, onako kako su se oni držali, kako su reagirali u kušnji. Za mene je to smisao moje vjere. Zašto moliti za snagu kada nam je dobro? Snaga nam je potrebna kada smo najslabiji. Uzaludne su stotine krunica ako u tom trenutku ne možemo prihvatiti križ i predati sve u ruke Božje«, svjedoči Karlo svoj pogled na uskrsnu radost.
Pogledati svojoj ranjivosti u oči – najteži zadatak u izlječenju
