»Gospodine, volim te!« – bile su prema svjedočanstvima očevidaca tri posljednje riječi uz koje je 31. prosinca 2022. preminuo u Vatikanu umirovljeni papa Benedikt XVI. Upravo je on u cjelokupnom svojem teološkom i papinskom naučavanju pokazao da Božju istinu najprije treba tražiti u očitome, dostupnome, svima vidljivome, i da nema previše smisla podilaziti ni biblijskim ni teološkim senzacionalističkim fantaziranjima. Stoga, ako bi se u ratzingerovskom duhu kao njegova oporuka za Crkvu i svijet analizirale poruke njegovih naoko jednostavnih triju posljednjih riječi, moglo bi se doći do sljedećih zaključaka.
Prvi se krije već u prvoj riječi posljednjega zaziva pape u miru: »Gospodine!«. Dakle, u svemu treba davati prvenstvo Bogu, Gospodinu. Velika je to i važna poruka za suvremeni svijet, pa i za pojedine u Crkvi, koji prvenstvo daju sebi, svojim interesima, svojim grupama i grupašenjima, svojim putovima ma kako ih sinodski u njihovim kulturama nastojali opravdavati. Stoga možda ne treba previše olako prijeći preko toga da je umirovljeni papa zadnje riječi izgovorio na talijanskom, jeziku suvremene papinske službe (uz temeljni latinski), službe s kojom je kao duhovno vrlo aktivni umirovljenik otišao s ovoga svijeta. Znakovito je to da se od svijeta nije oprostio na materinskom njemačkom jeziku.
To nije uvrjeda Nijemcima, nego upućuje na svijest da ipak odlazi kao umirovljeni Petrov nasljednik, a ne kao ugledni njemački teolog. Umro je pozivajući na ljubav prema Gospodinu koja ujedinjuje, na jeziku koji je znak suvremenoga crkvenoga razumijevanja, ne davši povoda da se osnaže struje razdora.
Drugo što pada u oči jest to da je papa emeritus svoju izgovorenu ljubav prema Gospodinu iskazao pred svjedocima, i to glasno i jasno, kad se pomislilo da više nije u stanju razgovijetno govoriti. Time je dao veliko ohrabrenje svim Crkvama u svijetu i vjernicima koji su ostali bez glasa – od kineskih podzemnih proganjanih katolika do onih koji su na Zapadu žrtve tzv. kulture isključivanja. Posljednji vapaj umirovljenoga pape ohrabrenje je i crkvenim zajednicama za koje se čini da su na umoru. Jakost glasa kojim je iskazao ljubav prema Gospodinu postala je nadahnuće svima koji su u javnosti prisiljeni šutjeti ili misle da će preživjeti ako se moraju privijati pod raznim ideologijama. Zato su tri Benediktove riječi na neki način dale glas najnezaštićenijima – nerođenima koji još nemaju glasa; starijima čije se dostojanstvo ušutkava i suptilno ih se prisiljava na eutanaziju; potplaćenima, zlostavljanima, diskriminiranima po raznim osnovama…
I treće, papa emeritus izgovorio je svoj »Gospodine, volim te« u prezentu, u sadašnjosti. Nije rekao: »Gospodine, volio sam te«; ili: »Gospodine voljet ću te« ili pogodbeno: »Gospodine ako te budem volio…« Previše je danas onih koji maštaju o starim vremenima pa bi kotač povijesti željeli usmjeriti unatrag; ili onih koji spas vide u napretku koji dolazi u budućnosti. Sada se živi vjera, sada je vrijeme da provre kršćanska kultura, sada je doba da zažive kršćanske vrjednote, sad je čas da kršćani ponovno otkriju identitet koji je upravo Benedikt s toliko ljubavi gajio i gradio.
Odlazak u Očev dom umirovljenoga pape velika je šansa da sada, kada Crkva ima tako plemenitoga zagovornika na nebu, i u doba kada se forsiraju i produbljuju podjele na raznim stranama, ojača vjerničko jedinstvo. Ništa nije slučajno, pa ni to da je geslo pod kojim je Benedikt XVI. kao papa 2011. pohodio Hrvatsku bilo »Zajedno u Kristu«.
