Životna priča i osobnost Ivice Kovača poticajne su na više načina. Odrastao je u višekulturnoj sredini, u obitelji čvrsto ukorijenjenoj u hrvatsku katoličku zajednicu u Sydneyju. Iako se uvijek izjašnjavao kao vjernik, njegov je susret s Bogom posredovala želja za roditeljstvom i teškoće u njegovu ostvarenju. Nedugo nakon što su se Ivica i njegova supruga Marija vjenčali liječnici su im rekli da nikada ne će moći imati djece. Uslijedio je snažan zaokret Bogu, usrdna molitva te blagoslov brojnom djecom. Sve to uputilo je Ivicu na put molitve, na kojem je otkrio svoje evanđeosko poslanje i odgovornost za svijet. Smiren i uvijek otvoren svima, sve su ga češće ljudi tražili radi razgovora ili savjeta. Osjetivši poticaj da dođu u Hrvatsku, Ivica i Marija hrabro su se uputili u domovinu svojih roditelja i sretno se nastanili u Svetoj Nedelji. Kao jedan od pokretača i privatne i javne muške molitve krunice u rodnom Sydneyju te kao osoba s bogatim interkulturnim iskustvom opisao je svoje iskustvo vjere i zajedništva te uputio poticaje sunarodnjacima – posebno muškarcima – da budu svjetionici u doba nesigurnosti i previranja.
Put k Bogu i s Bogom
»Nakon što nam je rečeno da ne ćemo nikada moći imati djece, kada smo doznali da je Marija trudna, sve se promijenilo. Tada smo počeli više moliti. Iako je samo uži krug znao za put koji smo prošli, bračni parovi počeli su dolaziti k nama sa svojim problemima. Bio je to početak služenja. Počeo sam raditi s mladima, ušli smo u tečaj priprave za brak. Bile su tu skupine žena i muškaraca, a počeo sam raditi i s djecom – u pripremi za sakramente«, ispričao je Ivica.
Crkva u Australiji: od pada do obnove
Sugovornik je Australiju opisao kao tzv. »melting pot«, prostor miješanja kultura. »To ima prednosti i nedostatke. Postoje razlike. Ima svećenika iz Indije, iz Vijetnama, Europe, Afrike… To je doista slika Katoličke Crkve! Iako sam odrastao u hrvatskoj katoličkoj zajednici, bio sam dio toga, volio sam to. Može se reći da je Anglikanska Crkva, Crkva prvih engleskih doseljenika, u Australiji izgubila vjeru; prema popisu stanovništva, ona se drastično smanjuje.
Katolike je spasilo što su došli useljenici; iz Filipina, iz Vijetnama i Indije, iz Kine, iz Europe. Oni »stari« katolici – Irci – njihova djeca i unučad, izgubili su vjeru. No Crkva se obnovila preko useljenika«, rekao je. Sidney je najveće središte australskih katolika i ondje se, tvrdi Ivica, doista događa obnova. »Pokojni kardinal George Pell dio je obnove. U Australiji postoji takozvana ‘Pell generacija’ svećenika. Pell se suočio s teškim problemom – zlostavljanjem maloljetnika u Crkvi. Sveti papa Ivan Pavao II. 1986. rekao je da ne zna sliči li uopće Crkva u Australiji Katoličkoj Crkvi, i potaknuo biskupe da nešto poduzmu. U liturgiji je vladao nered – takozvana ‘sloppy’ liturgija – jer osamdesetih se bio izgubio osjećaj za sveto i osjećaj poštovanja u liturgiji. Sydney je neka vrsta oksimorona; s jedne strane mjesto velike sekularizacije, a s druge mjesto lijepe obnove Crkve. Sada ondje ima svećeničkih zvanja, a liturgija slijedi misal. Ima mladih svećenika koji odražavaju poštovanje prema svetomu i rade s mladima. Mladi ljudi idu upravo onamo gdje postoji poštovanje prema svetomu. To je trend. Oni ne žele čuti ono što im svijet nudi, nego autentičan navještaj vjere«, pojasnio je sugovornik.
Poziv na obnovu
»Godine 2013. pomoćni biskup Sydneyja pristupio mi je i rekao: ‘Bijeli Anglosaksonci izgubili su Boga. Oni nisu u stanju boriti se za Crkvu. Trebamo vas, useljenike. Kada vi odete na prvu crtu, oni će vas slijediti.’ Tako se i dogodilo. Angažirao sam se oko referenduma za brak i javne molitve u sklopu inicijative ’40 dana za život’. Kasnije sam dobio posao u nadbiskupiji. Ljudi su znali da sam katolik pa su me na druženjima uz roštilj počeli pitati o temama poput braka i pobačaja. Uvijek sam bio otvoren za razgovor. Ljudi koji nisu mojih uvjerenja uvijek su dobro reagirali«, uz osmijeh je rekao.
»Ivice, ideš u Hrvatsku«
Zanimljivo je što za dolazak u Hrvatsku obitelji Kovač nije bilo konkretnoga materijalnoga razloga, nego je presudan bio unutarnji duhovni poticaj. Život u Hrvatskoj bio im je daleka fantazija, bez realnoga plana ostvarenja, ispripovjedio je. »Supruga Marija došla mi je i rekla da smo pozvani ići živjeti u Hrvatsku. Imali smo kredit za kuću. Samo sam ja radio. Išao sam moliti na tu nakanu i prepustio se volji Božjoj. Bilo je to uoči blagdana sv. Ante. Nakon trinaest utoraka, posljednji dan trodnevnice uoči blagdana, čuo sam glas: ‘Ivice, ideš u Hrvatsku i vodiš svoju obitelj.’ Bio mi je to šok, ali odvažili smo se. Pronašao sam posao. Novčano, nije se ništa promijenilo. Lijepo živimo i zadovoljni smo. Ništa nam ne nedostaje. Nismo se susreli s teškoćama. Obraćaju nam se za savjet povratnici iz Njemačke, čak i oni koji razmišljaju o povratku«, ispričao je. Na pitanje što bi Hrvatska trebala učiniti da se više Hrvata iz dijaspore vrati odgovara da treba proučiti najbolju praksu u svijetu – primjerice, što su Izrael i Irska napravili da se njihovi iseljenici vrate.
Javna molitva krunice – bez prosvjednika
Vjernost molitvenim nakanama
»Kao predmolitelj javne krunice imao sam odgovornost ostati vjeran nakanama molitve. Molili smo točno na nakane Gospe Fatimske – svaku deseticu kao naknadu za jednu vrstu svetogrđa. Sada vidim da je sve to Bog vodio. Poznanik mi je javio da je moja slika osvanula na letku o javnoj molitvi u Hong Kongu. Liječnik, katolik iz Kine koji živi u Australiji, poslao je poruku prijatelju, s idejom da bi i hongkonški muškarci mogli pokrenuti molitvu. U Sydneyju i dalje moli dvjesto do tristo muškaraca«, posvjedočio je.
Preselivši se u Hrvatsku, uočio je da je materijalni standard Hrvata, za razliku od sedamdesetih, vrlo blizak australskomu. I dok je petstotinjak godina Hrvatsku pritiskala kriza, sada se ovdje živi u slobodi, a materijalni je standard dobar. Međutim, u krizi je lakše očuvati vjeru i rasti u njoj, smatra Kovač. Priključivši se muškarcima iz udruge »Magnus«, Ivica svake prve subote u mjesecu s drugim muškarcima moli krunicu na Trgu bana Josipa Jelačića. »Kada molimo, molimo jedni za druge. Nazivam to ekonomijom ljubavi. A ljubav nije osjećaj, nego odluka i djelo«, pojasnio je. »Javna je molitva svjedočanstvo. Drago mi je što su prosvjednici na Trgu jer imam priliku moliti za njih. Na neki način divim se prosvjednicima jer su svake prve subote u mjesecu na Trgu. Bog će tu učiniti čuda, mi samo moramo biti vjerni. Molitelji mole ujutro, što je jasan znak da im nije cilj ometati druge. Jednostavno treba razumjeti što je zapravo pobožnost«, rekao je sugovornik.
