Na Dan Hrvatskoga sabora 8. listopada u toj je političkoj instituciji predstavljena studija u sklopu serije istraživanja »Demokracija nejednakosti«. Studiju nije izradio Sabor, nego zaklada »Friedrich Ebert«, odnosno njezin regionalni ured za Hrvatsku i Sloveniju. To je politička zaklada povezana sa Socijaldemokratskom partijom Njemačke (SPD). Spomenuta studija predstavljena je u suradnji sa zastupničkim klubom Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP).
Cilj studije bio je proučiti trenutačni 11. saziv Sabora s obzirom na dob, spol, stupanj obrazovanja i socijalno-ekonomski status kako bi se ustanovilo koje su društvene skupine ravnomjerno predstavljene, natpredstavljene, potpredstavljene ili uopće nisu predstavljene. Studija polazi od postavke da parlament nije samo zakonodavno tijelo, nego je »prije svega institucija koja bi trebala odražavati raznolikost društva i omogućiti da se glasovi građanka i građani čuju i uzmu u obzir«.
Diskvalificirajuća kategorija
Kako se navodi u uvodu studije, »zastupnici bi trebali biti presjek populacije, odnosno zrcalo njezine dobne, spolne, obrazovne i socioekonomske strukture«, čime se osigurava »stvarna uključenost različitih iskustava i perspektiva u politički proces«. Naglašava se važnost predstavljenosti određenih društvenih skupina poput mladih, žena ili radničke klase čija odsutnost iz odlučivanja može produbiti osjećaj društvene marginalizacije i povećati nepovjerenje u institucije. Znajući koliko su se zapadne socijaldemokratske stranke udaljile od klasičnoga radništva, bilo je pohvalno vidjeti da se studija bavi radničkom klasom kao marginaliziranom skupinom. No studija je ipak prožeta i ideologijom »buđenja« (»woke«) pa se marginaliziranom skupinom ne smatra samo radnička klasa, nego i LGBTIQ osobe.
Studija je trenutačnih 150 zastupnika u Saboru podijelila u pet ideoloških skupina: desni centar (57), lijevi centar (41), krajnja desnica (25), liberali (17) te zeleni i ljevica (10). U studiji nisu navedeni kriteriji za ideološko svrstavanje zastupnika u Saboru. U svrstavanju se rabio pojam »krajnja desnica« koji je diskvalificirajuća, a ne analitička kategorija. U diskvalificirajuću kategoriju »krajnja desnica« smješteni su zastupnici iz nacionalno-konzervativnih stranaka, ali i pojedini centristički zastupnici. S obzirom na to da se struktura Sabora uspoređivala s podatcima o općoj populaciji, zastupnike je trebalo podijeliti prema ideološkim opredjeljenjima kojima se koriste i hrvatski građani. Kao što se u anketnim istraživanjima hrvatski birači izjašnjavaju kao demokršćani, socijaldemokrati, konzervativci ili liberali, tako je i zastupnike u Saboru trebalo svrstati u demokršćane, socijaldemokrate, konzervativce te zelene ili protržišne liberale.
Kad politika postane karijera
Najvrjedniji dio studije analiza je obrazovne i socijalno-ekonomske strukture Sabora. Studija navodi da Sabor odražava karakteristike »demokracije diploma« u smislu stečenoga obrazovanja zastupnika. U trenutačnom je sazivu Sabora samo 17 zastupnika (11 %) sa završenim trogodišnjim ili četverogodišnjim srednjoškolskim programom. Čak 97 zastupnika (65 %) ima magistarsku ili specijalističku diplomu, a 22 zastupnika (15 %) ima titulu doktora znanosti. Zastupnice (kojih u trenutačnom sazivu ima 48) prednjače u visokom obrazovanju u odnosu na muške kolege. Čak 73 posto zastupnica ima magistarsku diplomu ili njezin ekvivalent, što je za 12 postotnih bodova više nego kod muških kolega. Među zastupnicama je i njih 17 posto s doktoratom ili njegovim ekvivalentom, što je za tri postotna boda više nego kod muškaraca.
Kad je riječ o socijalno-ekonomskoj strukturi Sabora, u trenutačnom sazivu sjedi 115 zastupnika iz više uslužne klase, koja među ostalim obuhvaća liječnike, inženjere, odvjetnike, sveučilišne nastavnike, konzultante, menadžere, stručnjake za oglašavanje. U Saboru se nalazi i 18 zastupnika iz niže uslužne klase, šest zastupnika koji su vlasnici malih poduzeća i osam zastupnika iz radničke klase. Od 115 zastupnika iz više klase uslužnoga sektora njih 43 su bili gradonačelnici ili zamjenici gradonačelnika, a 22 zastupnika bila su na upravljačkim položajima u javnom ili privatnom sektoru.
Studija navodi da se 78 zastupnika može svrstati u kategoriju karijernih političara koje se definira kao političare koji imaju ograničeno profesionalno iskustvo izvan politike i koji ovise o uspješnoj političkoj karijeri. Tipični karijerni političar u trenutačnom je sazivu Sabora muškarac u dobi od 45 do 59 godina, ima magisterij (diplomu) iz ekonomije, tehničkih znanosti ili obrazovanja, vjerojatno je obnašao izvršnu dužnost na lokalnoj razini prije ulaska u Sabor i dolazi iz stranke koja se svrstava u liberale, lijevi centar ili desni centar. U zaključku se ističe kako ideološka skupina »zeleni i ljevica« jedini nemaju karijerne političare. Radi se o zastupnicima stranke Možemo! koji su proizišli iz aktivističkih udruga, ali također postaju karijerni političari.
Sprječavanje političke isključenosti
Andreas Reckwitz pojašnjava da kasnomodernističku demokraciju obilježava problem predstavljenosti između parlamenta i stanovništva. U parlamentima suvremenih liberalnih demokracija kristalizira se dominacija visokoobrazovanih muškaraca i žena sa zanimanjima iz ekonomije znanja. Tako nastaje nesklad između svjetova života narodnih zastupnika i velikih dijelova stanovništva. U vremenu u kojem se uzdiže i slavi raznolikost naše predstavničke institucije postaju izrazito jednolične. Opisana studija predlaže uvođenje zakonskih mjera kojima bi se postigla ravnomjerna predstavljenost žena u Saboru. No možda su prije potrebne zakonske mjere za sprječavanje političke isključenosti građana koji nemaju visoko obrazovanje.
