Imane Khelif, Alžirac kojemu je u dokumentima naveden identitet »žensko«, izrijekom je spomenut u novim pravilima koje je Međunarodna boksačka organizacija 30. svibnja uvela za natjecateljice i natjecatelje u boksu starije od 18 godina; testom krvi ili sline mora se utvrditi spol, javio je športski portal ON SI i drugi mediji. Takva uredba potaknuta je nepravednom situacijom na Olimpijskim igrama u Parizu 2024.; Imane Khelif borio se sa ženama i bez problema ih svladao, što mu je donijelo zlatnu medalju.
Nije prošao genetski test
Međunarodni olimpijski odbor pritom se vodio podatkom u putovnici, prema kojemu je Khelif žena. Naime, Khelif od rođenja ima deficijenciju 5-alfa reduktaze, genetski poremećaj koji onemogućuje redovit spolni razvoj muškoga djeteta. Dijete s tim poremećajem ima kromosomsku kombinaciju xy i muške spolne žlijezde, no zbog manjka lučenja dihidrotestosterona do puberteta ne razvije vanjske muške spolne organe nego vanjski dio spolovila izgleda poput ženskoga, a u nekim je slučajevima vidljiv mikropenis. Tijekom puberteta zbog povećane razine muških spolnih hormona razvijaju se vanjske muške spolne značajke poput produbljenja glasa i povećanja mišićne mase, od kojih neke donose znatne prednosti u športu.
Imane Khelif odgojen je kao djevojka i izjašnjava se kao žena, s čime je u skladu oznaka u putovnici. Skandalozna je činjenica što je Međunarodni olimpijski odbor znao da Khelif nije prošao genetski test tadašnje Međunarodne boksačke organizacije (IBA) 2022. i 2023. te nije dopustio da IBA nadgleda natjecanje, kako je istaknuo ugledni športski novinar i pisac Alan Abrahamson na portalu Wire Sports. Hormonski test pokazao je »razinu testosterona od 14,7 tipičnu za muškarce, dok razina testosterona u žena ne prelazi maksimum od 3«, izvijestio je Abrahamson iz Pariza tijekom Olimpijskih igara. Prema službenim medicinskim izvorima, mnoge osobe s deficijencijom 5-alfa reduktaze pri rođenju su proglašene djevojčicama, no genetski su muškoga spola. U slučaju Imane Khelif došlo je do kratkoga spoja između biologije, identiteta, pravičnosti i inkluzije.
Pravičnost, inkluzija i nediskriminacija?
Ovakvi slučajevi nisu usamljeni. Yu Ting Lin iz Tajvana također je osvojio olimpijsku zlatnu medalju u ženskoj boksačkoj kategoriji 2024., iako je genetski test 2023. pokazao kromosomsku kombinaciju xy u stanicama. Tomu se nije čuditi pogleda li se što piše u dokumentu pod naslovom »Okvir za pravičnost, inkluziju i nediskriminaciju na temelju rodnoga identiteta i spolnih varijacija« koji je Međunarodni olimpijski odbor objavio 2021. Pod Načelom 3 stoji da športašima mora biti dopušteno natjecati se »u kategoriji koja je najbolje usklađena s njihovim samo-određenim rodnim identitetom«. U skladu s tim, »ni jedan športaš ne smije biti podvrgnut ciljanomu testiranju zbog ili radi određivanja njegova spola, rodnoga identiteta i/ili spolnih varijacija«. Zaslijepljenost Odbora rodnom ideologijom očita je, ali nije očito kako pritom osigurati pravičnost koja je temeljno etičko načelo športskih natjecanja. Muškarci i žene ne natječu se u istoj kategoriji jer bi to bilo kršenje pravičnosti. Ovdje se, međutim, pravičnost žrtvuje na oltaru samoodređenja i inkluzije, što u praksi znači da svakoga treba uključiti u svaku kategoriju ako on ili ona tako žele. Na udaru je, međutim, i fizička sigurnost natjecateljica. Nije se naodmet podsjetiti kako je MMA borac Fallon Fox, koji se izjašnjava kao žena, 2014. razbio lubanju borkinji Tamikki Brents. To je samo jedan od primjera nepravde odnosno diskriminacije žena u športu.
2242 športašice izgubile su medalju
Dana 31. svibnja u američkoj saveznoj državi Washington u državnoj srednjoškolskoj ženskoj utrci na 400 m pobijedio je mladić koji se identificira kao djevojka Veronica Garcia. Lauren Matthew završila je druga. Nazočni navijači živahno su pozdravili drugoplasiranu Matthew ovacijama, a izviždali »pobjednicu«.
Matthewin tim bio je odjeven u majice na kojima je pisalo »Neka ženski šport ostane ženski«, javio je New York Post i drugi mediji. U rujnu 2024. djevojački hokejski tim iz američke savezne države Massachusetts objavio je da će odustati od utakmice protiv drugoga tima u čijem je sastavu mladić nakon teške ozljede koju je prije manje od godine dana od muškoga igrača zadobila njihova članica, uz »teže ozljede lica i zubi«, javila je agencija CBS News. Nakon što je 2017. država Connecticut dopustila mladićima da se natječu s djevojkama u atletici, mlada atletičarka Selina Soule morala se natjecati s dvojicom mladića koji su se identificirali kao djevojke. Dvojica mladića pobijedila su u 15 ženskih natjecanja u atletici, u kojima su 2016. redovito pobjeđivale djevojke. Znajući da ne može pobijediti u takvu natjecanju, ona i još nekoliko športašica podnijele su tužbu protiv Udruženja škola Connecticuta za diskriminaciju; presuda još uvijek nije donesena. U travnju 2025. uputila je otvoreno pismo novinama Washington Examiner u kojem pita: »Zašto toliko naših zastupnika okreće glavu od prijetnji smrću i drugih oblika zlostavljanja koje smo ja i druge atletičarke doživjele kada smo tražile da se pravičnost vrati u šport? Pravičnost za žene i djevojke koje se žele natjecati u športskim disciplinama ne smije biti politička, mora se temeljiti na zdravu razumu.« Prema stranici SheWon.org, od 2008. godine do danas 2242 športašice izgubile su medalju od muškaraca koji se identificiraju kao žene.
»Čestitamo na priznanju biološke stvarnosti i zdrava razuma!«
Odredbe i praksa postupno se mijenjaju. Dana 28. svibnja Nebraska je postala 29. američka savezna država koja je zabranila muškarcima koji se izjašnjavaju kao žene natjecanje u ženskim športovima. »Stvar je zdrava razuma da se djevojke ne moraju natjecati s mladićima«, rekao je guverner Jim Pillen. »Čestitamo Nebraski što je postala 29. država koja je priznala biološku stvarnost i pokazala zdrav razum!«, izjavila je Mary Szoch, ravnateljica Centra za ljudsko dostojanstvo pri Vijeću za istraživanje obitelji u Washingtonu i bivša športašica. Dana 30. svibnja kanadska pokrajina Quebec objavila je opsežno Izvješće povjerenstva za pitanja rodnoga identiteta, u kojem stoji kako je »važno da se Quebec nastavi boriti protiv diskriminacije i zastrašivanja transrodnih i nebinarnih osoba te poštuje njihova prava i potrebe, posebno u pitanju zdravlja«, međutim »to treba činiti poštujući legitimnu zabrinutost drugih skupina, posebno roditelja i žena«. Izvješće preporučuje daljnje istraživanje trans-problematike, zalažući se da toaleti i dalje ostanu razdvojeni na muške i ženske, uz postojanje rodno neutralnih toaleta.
Medicinske ustanove Sveučilišta savezne države Pennsylvanije ne će više provoditi tzv. rodno-afirmativnu terapiju osoba mlađih od 19 godina, što podrazumijeva amputiranje zdravih spolnih žlijezda i grudi maloljetnicima koji doživljavaju rodnu disforiju, objavila je agencija MSN 3. lipnja. Promotri li se naziv »rodno-afirmativna terapija«, on se doima neprikladnim jer je riječ o zahvatima koji osobu suobličuju drugomu spolu na koji želi nalikovati, a ne onomu koji doista jest. Prema službenim medicinskim izvorima, kod većine maloljetnika rodna disforija spontano nestane do odrasle dobi.
Postmodernističko otupljenje nelagode zbog proturječja
Sve opisane odredbe koje prepoznaju muški i ženski spol – usprkos rijetkim genetskim anomalijama i mjestimičnoj pojavi rodne disforije – kao određen biologijom te zabranjuju da se muškarci natječu sa ženama ili da se sakate tijela maloljetnika, dočekane su se s nemalim protivljenjem. Taj je fenomen teško objasniti. Čini se korisnom analiza koju je ponudio kanadski filozof Stephen Hicks u svojoj knjizi »Tumačenje postmodernizma« iz 2013. Čovjek prirodno, u susretu s nelogičnošću i proturječjem, osjeća nelagodu. Prema Hicksu, postmodernizam otupljuje tu nelagodu stavljajući proturječja u službu suosjećanja i prava manjinskih skupina. U ime suosjećanja, potpuno se zanemaruje stvarnost i, posljedično, pravednost. Primjerice, proturječno je nijekati važnost biološkoga spola za identitet, a istovremeno opravdavati sakaćenje spola na temelju samoodabranoga rodnoga identiteta. Postmodernizam je »anti-realističan, budući da smatra kako je nemoguće smisleno govoriti o neovisno postojećoj stvarnosti. Postmodernizam umjesto toga nudi društveno-lingvistički, konstrukcionistički prikaz stvarnosti. Prirodno se osjećamo loše kada se susretnemo s proturječjem, no taj se učinak ne može poništiti a da toga nismo svjesni«, poručuje Hicks.