Povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor u mirovini sa zadarskom adresom Pavao Pavuša Vežić rođen je Makarskoj, a kaže da je njegov »uži zavičaj jug Dalmacije, a širi povijesna Dalmacija u svojem protezanju od Kvarnera do Boke«. U Rijeci je pohađao arhitektonski smjer Građevinske tehničke škole, a predmet Povijest arhitekture odredio mu je odabir struke. Godine 1968. preselio se u Zadar i zaposlio u Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Diplomirao je povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu (FF), magistrirao je i doktorirao.
Godine 1999. postao je docent na Odjelu za povijest umjetnosti zadarskoga FF-a te izvanredni, a kasnije i redoviti profesor u trajnom zvanju. Kao pročelnik odjela s kolegama je osnovao časopis »Ars Adriatica« i nagradu »Ivo Petricioli« za izvrsne studente. Povodom Svjetskoga dana turizma i nakon dobivanja nagrade »Vicko Andrić« za životno djelo prof. Vežić rado se odazvao razgovoru za Glas Koncila. Podijelio je svoja promišljanja o opasnostima i mogućnostima koje turizam donosi kulturnoj baštini Crkve, svijesti građana o očuvanju nacionalne baštine te vjerskoj baštini kao turističkom resursu.
O priznanju koje je nedavno primio rekao je: »Zahvaljujem onima koji su me predložili, kao i odboru koji je razmotrio i prihvatio prijedlog. Nagradu doživljavam ujedno kao priznanje generaciji konzervatora s kojima sam tri desetljeća surađivao na izvršavanju redovitih programa Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru. U nekima sam bio jedan od suradnika, a u nekima i voditelj radova.
Takav je bio i složeni zahvat konzervatorskih istraživanja bazilike sv. Stjepana (crkve sv. Šime) u Zadru te cjelovitoga njezina obnavljanja i konačne prezentacije.«
O opasnostima i mogućnostima koje turizam donosi kulturnoj baštini Crkve naš sugovornik napominje: »U ekonomsku politiku naše zemlje snažno je ugrađena monokultura masovnoga turizma. S druge je strane pad industrijske proizvodnje. U Zadru nema više poduzeća SAS, ‘Bagata’, ‘Polikema’… Hrvatska je imala jako građevinarstvo, s njim zamjetnu mostogradnju i snažnu brodogradnju. Hotelski gradovi poput ‘Haludova’ na Krku i sličnih koji već desetljećima zjape prazni zapušteni su i razarani poput ‘betonskih spavača’ (kako ih naziva prof. Maroje Mrduljaš).«
»Svjesni negativnih posljedica masovnoga turizma, sve više govorimo o potrebi održivoga turizma. Mislim da nam pravo značenje te sintagme nije objašnjeno, a kao mjerilo nameće se broj turista, noćenja i novca. Ako podvučemo crtu pod brojeve demografskih mijena, zabrinjavajuće je mnoštvo iseljenih građana iz zemlje, iz gradova i sela«, podsjeća sugovornik.
»U prstenu gradskih zidina Dubrovnika npr. živjelo je više od 5000 građana, danas ih je tek 500-tinjak! To je porazno za našu kulturu! Slične okolnosti prate i ostale gradove. Smanjen je i broj stanovnika u selima i učenika u tamošnjim školama, otežana je zdravstvena zaštita ljudima na selu, manje je obrađenih polja i proizvodnje poljoprivrednih vrijednosti, smanjeno je stočarstvo i mljekarstvo, sužena je općenito kultura življenja čovjeka u gradu i na selu, više je betona u naseljima i krajoliku«, pojašnjava prof. Vežić.
»Sve to tvori ugrozu kulture življenja čovjeka i njegova nasljeđa. Narušena je tradicija življenja, s njom sklad čovjeka i prostora, pa bi im valjalo vratiti dostojanstvo. To je moguće tek na duge staze i uz bolje osmišljen model političke ekonomije. U njoj održivi turizam treba biti usklađen s održavanjem domaćega čovjeka u njegovu gradu (jer grad bez građana nije grad!).
Dva su grada, Zadar i Dubrovnik, u svojem zavičaju stekla i drugi naziv, a to je Grad. Ljudi sa zadarskih otoka i kotara putujući u Zadar idu u Grad. Jednako i ljudi od Stona do Cavtata putujući u Dubrovnik idu u Grad. Naziv izgovaraju s poštovanjem i pišu ga velikim slovom. To svjedoči o stoljetnom poistovjećenju ljudi tih zavičaja s njihovim gradom«, napominje prof. Vežić i dodaje: »Slično je poistovjećenje ljudi i sa selom (jer ni selo bez seljaka nije selo!). U njemu treba održavati obrađenima vinograde, maslinike, polja žitarica i stada blaga na pašnjacima. Dakle, u gradu i na selu potrebno je održavati život i rad domaćega čovjeka u njegovu prostoru, u njegovoj socijalnoj i kulturnoj sredini kojoj pripada i koja njemu pripada, skupa s vlastitim hodom kroz prošlost i sadašnjost. Držim da bi to trebala biti misaona podloga održivoga turizama u cjelini sklopa naše ekonomske politike.«
Prof. Vežić povezao je i pitanje vjerske baštine kao turističkoga resursa i njezine razvojne mogućnosti te se osvrnuo i na svijest građana o očuvanju nacionalne baštine. »Kulturna baština opravdano je u znatnoj mjeri zastupljena u cjelovitoj turističkoj ponudi. U sklopu općega nasljeđa velik dio u njemu tvori njegova sakralna baština s opsežnim graditeljskim nasljeđem te s njim očuvanim inventarom: od korskih sjedala i oltara do orgulja i zvona, ali i s izložbama umjetnički izrađenih slika i kipova, zlata i srebra (kako reče Miroslav Krleža), crkvenoga ruha i čipke«, navodi prof. Vežić.
»Baština povezuje crkvenu tradiciju s nacionalnom poviješću te s kulturno-historijskim vrjednotama gradova i sela, čime se dolazi i do prošlosti kao zaloga za budućnost čovjeka. Mislim da svijest građana o potrebi čuvanja kulturnoga nasljeđa kod nas treba razvijati u više smjerova nego što se to do sada čini. Naša je baština grad i selo, zanat i trgovina, tvornica i poljoprivreda, škola i crkva, kazalište i bolnica«, podsjeća sugovornik.
»Smatram da svijest onih koji upravljaju zajednicom naših ljudi i njihove zemlje ne vodi pravoga računa o cjelini toga sklopa, a on je gradio i očuvao, kako himna kaže, lijepu našu domovinu«, podsjeća prof. Vežić. Kao zaljubljenik u hrvatsku povijesnu, kulturnu i sakralnu baštinu prof. Vežić zaključuje: »Ljudi naših gradova i sela, kao i drugdje širom svijeta, svojim su životom bili čuvari tradicijskih vrijednosti zajednica pod plaštem našega podneblja. Ne napuštajmo svoje gradove i sela! U njima još ima mogućnosti za život čovjeka i obitelji, kao što u njima ima i smisla za čuvanje nasljeđa prošlosti i kulture.«
