SAMARIJANČEV POUČAK Isusovo smilovanje ne poznaje nacionalna ograničenja

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

Snimio: Z. Atletić
2 Kr 5, 14-17; 2 Tim 2, 8-13; Lk 17, 11-19

U prvom čitanju aramejski vojskovođa Naaman, koji je imao gubu, slijedi upute proroka Elizeja i sedam puta silazi u rijeku kako bi se u njoj oprao. Njegova se poslušnost »čovjeku Božjemu« isplatila i tijelo mu je postalo »kao u malog djeteta – očistio se«. Aramejski se vojskovođa nije time zadovoljio i nije se odmah vratio u svoju domovinu i svojoj obitelji, nego kreće natrag prema Elizeju. Pred Elizejem on izriče svečanu ispovijest vjere: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu.« To su velike riječi, jer je u to doba svaka država imala svoje vrhovno božanstvo koje je moralo štititi ponajprije kralja, a onda i njegove podanike. Prihvatiti tuđe božanstvo značilo je izdati svoju državu i svoj narod. Bio je to pravi čin veleizdaje. Naaman, uvjeren očišćenjem od gube, odlučuje se na takav veliki korak. Još i više, on ne samo da ne želi više služiti aramejskomu božanstvu, Hadadu ili Rimonu, nego ga više i ne priznaje bogom, kao ni i jedno drugo božanstvo osim Boga Izraelova. On je otada za Naamana jedini pravi Bog. On ga je izliječio i on je jedini dostojan vjere. Nakon što Elizej odbija darove, Naaman od njega traži neku vrstu dara: traži ga dopuštenje da sa sobom ponese nešto izraelske zemlje, jer on ne želi »više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu«. Vojskovođina želja da sa sobom u Damask ponese dio izraelske zemlje plod je uvjerenja da svaka zemlja ima svoje božanstvo i da se samo u toj zemlji može pravo častiti njezina boga. Noseći izraelsku zemlju, Naaman svjedoči da i u svojoj domovini želi prinositi žrtve Izraelovu Bogu. U povijesti nastanka židovskoga Staroga zavjeta to je veliki korak koji naznačuje prelazak od vjere u Boga Izraelova u vjeru u jedinoga pravoga Boga koji je gospodar cijeloga svijeta i svih naroda.

Poslušnost, povjerenje i zahvalnost Isusu

Evanđeoski odlomak nalazi se samo u Lukinu evanđelju. Na ulasku u neko selo »između Samarije i Galileje« deset gubavaca dolazi ususret Isusu. Gubavci nisu mogli boraviti u nekom naseljenom mjestu. Stoga i susreću Isusa izvan naselja, a i zaustavljaju se »podaleko«, jer im je prema starozavjetnom Zakonu bilo zabranjeno imati bilo kakve bliske kontakte s ostalim ljudima. Bili su sasvim isključeni iz društva, a u to je doba to značilo i smrtnu opasnost. Oni se obraćaju Isusu kao učitelju, a on ih šalje da se pokažu svećenicima. Prema odredbama Levitskoga zakona čovjek koji bi se izliječio od gube morao je potražiti svećenika, te je putem dugoga procesa ispitivanja i prinošenja žrtava u Hramu imao biti proglašen obredno čistim. Gubavci su otišli prema Isusovu naputku i putem bili očišćeni, a samo se jedan vratio zahvaliti, slaveći Boga. Evanđelist dopušta svojim čitateljima da sada steknu pozitivan stav prema tomu ozdravljenomu gubavcu, a tek im nakon toga pojašnjava da je taj bivši gubavac bio Samarijanac, čime postiže poseban učinak za prve čitače toga evanđelja koji su očito bili pripadnici židovskoga naroda i imali negativan stav prema Samarijancima. S druge strane, ostala su devetorica, kako to daje naslutiti slijed pripovijedanja, bili Židovi i nisu smatrali potrebnim vratiti se i zahvaliti Isusu. Premda su sva desetorica izliječeni od gube, samo ovomu Samarijancu Isus kaže: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« Tek time taj čovjek dobiva odgovor na onu prvotnu molbu: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« To Isusovo smilovanje ne poznaje ograničenja ili zatvaranje unutar židovske ili bilo koje druge nacije. Njegovo smilovanje namijenjeno je svakomu tko vjeruje i u toj svojoj vjeri gradi osobni odnos s Isusom, baš kao što je to učinio i taj Samarijanac. Vjernici su, dakle, pozvani na poslušnost, povjerenje i zahvalnost Isusu, ali i na prihvaćenje ostalih.

I u nevoljama i u teškoćama vjernik je slobodan

Pisac Druge poslanice Timoteju potiče predvodnika jedne mjesne Crkve da predaje primljenu vjeru »ljudima koji će biti podobni i druge poučiti«. On to mora činiti poput vojnika koji pred očima ima uvijek glavni cilj i ne dopušta da ga zasmetaju bilo kakve zaprjeke, ili poput natjecatelja koji se natječe po svim pravilima igre kako bi pobijedio, ili pak poput ratara koji nastoji doći do uroda. Na isti način i Timotej pred očima mora imati glavni cilj, a to je »Isus Krist, uskrsli od mrtvih, od potomstva Davidova«. To je kratka ispovijest vjere kojom se spominje i Božjih obećanja Davidu, te se Isus time priznaje očekivanim Mesijom, ali i uskrslim Gospodinom. To je sadržaj evanđelja. Imajući njega pred očima kao glavni cilj, vjernik može podnositi sve nevolje i teškoće. Ipak, i u nevoljama i u teškoćama, takav vjernik je slobodan, jer sve podnosi poradi Božje riječi koja »nije okovana«, nego slobodna, te se u svojoj slobodi širi. Svojim nastojanjem, koje uključuje i trpljenje i muku, apostol pridonosi toj slobodi koja se očituje u širenju vjere među što više ljudi, kako bi i oni postigli spasenje u Kristu Isusu. Slijedi odlomak koji je, čini se, kao kršćanski himan ušao u ovaj tekst. I tu je u središtu glavni cilj vjernika: živjeti s Kristom, kao što su s njim u krštenju i umrli. Imajući taj cilj pred očima, vjernik ima razloga za ustrajnost u životu vjere i vjernosti Bogu. S druge strane Bog je uvijek vjeran i to je u njegovoj naravi, što je pak i znak sigurnosti i nade vjernicima.

IZVORGlas Koncila br. 41/2019.
Prethodni članakVODI LI »ZAJEDNIČKI HOD« CRKVE U NJEMAČKOJ U »RAZLAZ« S TRADICIJOM? (3) Sinodski put mimo stvarnosti krize vjere?
Sljedeći članakKOLIKI JE DAR ŠKOLOVANJE U AFRIČKIM MISIJAMA Na danu škole – u Ruandi!