Iako smo još u uskrsno vrijeme posjetili Komižu na otoku Visu, dok je ondje trajala duhovna obnova za brojne obitelji koje okuplja njihova svakodnevna molitva krunice – a došle su iz cijele Hrvatske – čuvali smo ondje stečene doživljaje za velikogospojinski dvobroj Glasa Koncila. Imali smo zato poseban razlog. Na području komiške župe sv. Nikole, duhovne čuvarice toga slavnoga ribarskoga mjesta, nalazi se i crkva »Gusarica«. Ondje su se spomenute hrvatske obitelji, predvođene duhovnikom molitvene zajednice, splitskim svećenikom Josipom Mužićem, okupljale na molitvu krunice i na misi. Svjedočanstva bračnih parova, prema kojima su oni tijekom obiteljskoga života uz molitvu krunice i uz zagovor Majke Božje nadvladavali osobne, obiteljske i društvene »Scile i Haribde«, na neki način stopila su se s ljubavlju koju župljani Komiže gaje prema svojoj »Gusarici«. Naime, uz tu prelijepu crkvu koja čuva sliku zanimljive duhovne povijesti povezane su predaje u skladu s kojima nad Komižom bdije doista poseban zagovor Majke Božje. Baš kao i nad obiteljima koje su se ondje našle u pouskrsno vrijeme.
Komiža, naime, osim prirodne ljepote i vrlo posebnoga geografskoga položaja, ostavlja snažan dojam vjernički vrlo žive sredine. Mladi župnik Toni Aviani poduzeo je niz inicijativa i pastoralnih pothvata, spajajući tradicionalne pobožnosti i posuvremenjujući pastoral. Zanimljivo, riječ je o župniku koji je, došavši u Komižu, naručio za župu čak 140 Katekizama Katoličke Crkve, čime je pobožni puk još snažnije učvršćivao u crkvenom nauku. Narod je ondje, osim što je vrlo pobožan, nadaleko poznat po raspjevanosti, pogotovo u Velikom tjednu kada zbor s orguljašem izvodi nadaleko poznate napjeve.
Zato je važno istaknuti da fenomen Gospe Gusarice nije samo pričica neke vjernički mrtve sredine koja bi začinila govor turističkih vodiča. O utemeljenosti događaja iz 16. stoljeća detaljno je na svojem blogu pisao hvarski svećenik Ivica Huljev koji je na Visu proveo šest župničkih godina.
Naime, Vis je stoljećima do te mjere bio izložen napadima gusara da je mogao odolijevati i opstati samo uz Božju pomoć, uz zagovor Majke Božje. Naziv »Gusarica« za crkvu Majke Božje u Komiži prvi se put spominje 1542. godine, objasnio je svećenik bloger. Te se godine taj »gusarski naziv« nalazi u tekstu u kojem se vezuje uz službeni naslov crkve, a to je Pohođenje Marijino, pod kojim je 1513. hvarski biskup Franjo Pritić (1510. – 1523.) odobrio njezinu izgradnju.
Događaj s gusarima i krađom Gospine slike dogodio se najvjerojatnije između 1513. i 1542. godine, a možda i prije 1513. godine, piše Huljev. Naime, apostolski vikar Petar Morari (? – 1652.) donosi 1627. godine prvi zapis o čudesnoj slici. Iako nema podrobnijih podatka o gusarskoj krađi, Morari navodi da su upravo gusari dva puta ukrali Gospinu sliku, ali je slika opet nađena kod njezine crkve. To je, napisao je Huljev, za sada najstarije svjedočanstvo predaje koja je do danas prisutna u različitim inačicama pučkoga kazivanja.
U prijepisu pisma koje je komiški župnik Luka Kuljiš 1716. g. poslao Višaninu dr. don Antunu Matijaševiću Karamaneu nalazi se također zapis o pričama koje su vezane uz sliku Gospe Gusarice. U njemu Kuljiš navodi da je nekomu čovjeku po imenu Ivica (Ivizza), a predstavlja ga kao rodozačetnika svih Ivčevića, triput u snu objavljeno da se Gospina slika nalazi na obali, na mjestu gdje je danas crkva Gospe Gusarice. Potom navodi i što neki drugi kažu; da je spomenuti Ivica krenuo prema Knez-ratu ribariti »na tunju« te da je prolazeći obalom tri puta čuo glas pa je, njime vođen, u maloj špilji našao Gospinu sliku pokrivenu smrčom. Potom je obavijestio mjesnoga kapelana, koji je sliku prenio u crkvu sv. Nikole. U njoj je slika ostala dok se nije izgradila mala crkva sv. Katarine u koju je kasnije postavljena. Priča sa svetom Katarinom, nastavlja na svojem blogu Huljev, razumljiva je jer slika Gospe Gusarice prikazuje mistične zaruke sv. Katarine Sijenske, što navodi i Kuljiš u svojem pismu. I Kuljiš navodi pripovijest o gusarima koji su u dva navrata bezuspješno krali Gospinu sliku.
Gusari su, kaže predaja, s galijama prispjeli u Komišku uvalu i među ostalim odnijeli Gospinu sliku te pritom zarobili dva mještanina: nekog Borčića i jednoga kojemu se više nisu sjećali imena. Kad su Turci izlazili iz uvale, nisu mogli isploviti. Bacili su sliku u more i pritom je oštetili, a potom se Gospina slika vratila na žalo ispod crkve iz koje su je oteli. Od tada su je mještani prozvali Gospa Gusarica. No sliku su još jednom oteli, a onda se našla na predjelu Ivanda Spila (teško čitljiv toponim!) pa su je odatle mještani vratili na njezino mjesto. Kuljiš navodi da mu je to pripovijedao pokojni don Antun Foretić koji je priču čuo od svoga oca i djeda te od bake iz roda Marinković, a ona je živjela 99 godina. Kuljiš nastoji što temeljitije predstaviti priču pa kao kazivača navodi i pokojnoga Andriju Bjaževića i neke starije osobe iz roda Ivčevića. Navodi da im se može vjerovati jer uživaju povjerenje u narodu.
Osim toga zapisa, piše nadalje Huljev, postoji zanimljiv novinski članak Vinke Bulić u Novom dobu od 26. lipnja 1931. u kojem stoje legendarna kazivanja »u obradi pučke mašte«. Dobro je i to spomenuti pa da se vidi kako su događaji sa slikom Majke Božje duboko prodrli u pučka kazivanja. Članak iz 1931. donosi kazivanje komiške starice Lukrice koja navodi što se dogodilo u trenutku kada su Gospinu sliku gusari prelomili i bacili u more. »Ali u taj čas svi oslijepiše, a brod udari o klisuru, razbije se i potone, dočim Gospa dopliva natrag na žalo i ribari je postave na svoje staro mjesto. Drugi put se dogodi isto i tad je puk nazva ‘Gusaricom’. Ali jednog dana ukaže se Ona nekom ribaru, kad je lovio ribu i reče mu da kaže ‘kurotu’ neka joj zgradi kapelu. Ribar podje u župnika, al ovaj nikako neće da mu to vjeruje. Tad se Gospa ponovno ukaže ribaru i reče mu isto, al župnik ni da čuje, još mu se naruga veleć: – Neka ti Gospa to napiše. Treći put ukaže se ona ribaru i veli mu neka ide i svuče košulju, a župnik da će na njegovim ledjima pročitat šta je zapisano. I dodje ribar i skine košulju, a župnik pročita slovima ispisanu želju Gospinu na ledjima ribara. Sad se ovaj uvjeri, a ribar navuče košulju, no župniku se učini da nije dobro zapamtio sve riječi i zamoli ribara da ju čas skine – a kad tamo – ledja čista ni slova više nema na njima. Župnik se sad ponovno uvjeri o čudu Gospinu i zauzme se svim žarom da joj se što ljepša crkva zgradi.«
