Na dan međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske Glas Koncila je u Zagrebu organizirao zapaženu tribinu o kršćanskom laičkom djelovanju u javnom i političkom životu. Povod za tribinu bilo je objavljivanje knjige »Beskompromisna politika katolika – Principi o kojima se ne pregovora« čiji je autor prof. dr. Josip Mužić. Uz ostale medije na tribini se pojavio i novinar Jutarnjega lista Filip Pavić koji je tijekom rasprave postavio i pitanje. Dva dana poslije tribine u Jutarnjem je listu objavljena njegova reportaža naslovljena »Konzervativni katolici žele ‘pro-life’ stranku«.
Progresivno-liberalni mediji poput Jutarnjega lista nisu naklonjeni političkomu angažmanu katolika koji se ne svrstavaju u »progresivne katolike«. Njihovo političko djelovanje nastoje staviti u dominantni narativni okvir »prijetnje«, »opasnoga djelovanja« i »ekstremizma«. Takav narativ uglavnom slijedi i Pavićev članak koji je važan za razumijevanje odnosa progresivno-liberalnih aktera prema političkomu djelovanju katolika koji zagovaraju katoličke moralne i antropološke principe.
Odmah na početku članka Pavić opisuje sukus tribine kao najavu »borbenoga političkoga djelovanja, osnivanja stranke i ‘pro-life’ političke platforme te poziv svim katolicima na borbu protiv komunizma, relativizma, medija, lijevih udruga i političara koji se prave katolicima«. Neke sudionike tribine etiketira kao »istaknute figure domaće ultrakonzervativne civilne scene«, a Krunoslava Puškara dodatno žigoše kao šefa pokreta »klečavaca na Trgu«. Autora knjige Josipa Mužića opisuje kao teologa koji je »otprije poznat po sklonostima teorijama zavjere«, a njegovu knjigu vidi kao »svojevrsni ‘manifest klečavaca’«. Točno zapaža da u publici nije bilo »viđenijih desnih političara«, ali uglavnom netočno navodi da je među posjetiteljima bio »manji broj mladih vjernika«. Kako je potpisnik ovih redaka bio predstavljač knjige i sudionik tribine, može posvjedočiti prisutnost većega broja mladih posjetitelja.
Pavić dalje navodi da je tribina »mimo predstavljanja knjige, najprije služila zbijanju redova domaćih ultrakonzervativaca i najavi njihova zajedničkoga ulaska u politiku, pri čemu je Mužićeva knjiga njihov neslužbeni stranački program«. Nakon opisa izlaganja pojedinih sudionika tribine Pavić se pita »što točno o ovakvom borbenom političkom angažmanu katolika misli službena Crkva«. Kao nekovrsni odgovor na vlastito pitanje Pavić ističe da je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša nedavno »stao u obranu klečatelja, a sada je tribini osigurao prostor, što sugerira da konzervativne udruge imaju podršku iz službenih crkvenih redova«. Svakako je pohvalno što je javna tribina održana u Nadbiskupijskom pastoralnom centru i što je Pavić došao na tribinu i imao mogućnost postavljanja pitanja sudionicima tribine. Oprema spomenutoga članka još je i »zaoštrenija« nego Pavićev tekst. Tako se u podnaslovu članka spominje neslužbeni program »političke borbe katolika protiv komunizma, medija, rodne ideologije i zamjene stanovništva«.
Političko djelovanje katolika u suvremenom hrvatskom društvu ozbiljan je izazov. Živimo u pluralističkom društvu s mnoštvom različitih i međusobno suprotstavljenih interesa i zahtjeva prema vlasti. U hrvatskom društvu postoje glasni i vidljivi akteri koji katoličke moralne i antropološke principe vide kao »prijetnju« kojoj se treba suprotstaviti. Usto su katolici izloženi iracionalnim političkim mitovima koje potiču »desni« društveni i politički akteri.
Kardinal Joseph Ratzinger 1981. u propovijedi katoličkim zastupnicima u njemačkom je Bundestagu upozorio na iracionalnost političkih mitova »koji su istinska opasnost našega vremena«. »Biti trezven i ostvarivati ono što je moguće, a ne u gorljivosti srca zahtijevati nemoguće, to je uvijek bilo teško: glas razuma nikada nije tako snažan kao iracionalni krik.«
Među katolicima u Hrvatskoj proširen je »iracionalni krik« koji zaziva velika djela poput »oslobađanja Hrvatske od komunista«, »povratka Hrvatske narodu« i »dovođenja pravih i istinskih domoljuba na vlast«. Taj iracionalni krik, koji nije bez utemeljenja u stvarnosti, čini katolike prijemčivima za poruke političkih aktera koji ih zavode velikim riječima i još većim obećanjima. Takvi se politički akteri predstavljaju kao kršćanske, katoličke i »suverenističke« opcije, a zapravo se poigravaju katolicima zloupotrebljavajući njihove frustracije i težnje.
Kao ishodište i cilj političkoga djelovanja katolika nastoji se nametnuti borba protiv »komunista«, »projugoslavenskih i srpskih aktera« te »lijevih medija i udruga«. Na taj nas put guraju akteri koji ne žele dobro katolicima u Hrvatskoj. Političko djelovanje katolika u Hrvatskoj treba biti zasnovano na katoličkim principima o životu, čovjeku, braku i obitelji. Ujedno se treba usredotočiti na sva važna društvena pitanja u našoj političkoj zajednici, a ne se iscrpljivati u povijesno-simboličkim pitanjima. U Hrvatskoj postoje glasni i medijski vidljivi akteri koji nastoje nametnuti ideološke fikcije o suvremenoj hrvatskoj državi i katolicima u hrvatskom društvu. Politologinja Mirjana Kasapović njihovo djelovanje ispravno opisuje kao »obijesno parničenje«. Nije potrebno sudjelovati u besplodnom »parničenju« s ideološkim fikcijama koje imaju znatnu medijsku vidljivost, ali neznatnu društvenu potporu. Za katolike je važnije okrenuti se političkomu i civilnomu djelovanju koje je samosvjesno, promišljeno, milosno i oslonjeno na antropološke i moralne principe o kojima govori knjiga dr. Mužića.
