STEPINČEV DOPIS BAKARIĆU O NASILJU U ŠKOLSTVU »Djeca nisu vlasništvo države«

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (80)

Snimio: M. Sokol | Sjemenište na zagrebačkoj Šalati, u kojem je i današnja Nadbiskupska klasična gimnazija

Nakon što je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac iznio svojevrsni povijesni presjek statusa katoličkoga vjeronauka u bivšoj Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te prikazao vrste katoličkih škola i njihova najpoznatija sjedišta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji, u pismu dr. Vladimiru Bakariću, onodobnomu predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske, 11. kolovoza 1945. prosvjedovao je zbog ukidanja vjeronauka čak i kao fakultativnoga predmeta u školama, braneći pravo Crkve i roditelja na kršćanski odgoj mladeži i djece: »Ne mogu a da na ovom mjestu ne odam izraz negodovanja zbog ovog postupka školskih vlasti u Hrvatskoj. On duboko vrijeđa i prava roditelja na vjerski odgoj djece, kao što i nepovredivo pravo djece na vjerski odgoj. Time je ta stvar došla u očiti sukob s voljom ogromne većine katoličkih roditelja, u čije ime mogu govoriti. I to upravo onih roditelja, koji su po samim školskim vlastima upitani, da li žele vjerski odgoj djece, plebiscitarno odgovorili pozitivno za vjerski odgoj djece putem škole. Zar je taj postupak školskih vlasti u Hrvatskoj, koji se, kako se tvrdi, osniva na odluci predsjedništva ZAVNOH-a, u skladu s jasno izraženom voljom naroda, da poštujemo svoju vjeru kao najveću svetinju? Je li to ispravno tumačenje ili samovoljno, upravo sektaško iskrivljivanje narodne volje? Primjećujem da je to učinjeno bez ikakva sporazuma s crkvenim vlastima i širokim masama katoličkih vjernika, kao da Katolička Crkva i njezini vjernici u Hrvatskoj uopće ne postoje, ili kao da su oni nešto preko čega ima svatko pravo bez ikakvih obzira prelaziti« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 209.).

Crkvene školske zgrade zaposjela vojska

»Činjenica je, da su školske vlasti roditelje djece u gradovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine raznim načinima pitale, da li žele vjersku obuku djece u osnovnim i nižim razredima srednjih škola. Rezultat je bio u osnovnim školama taj, da je skoro 100-postotni broj roditelja tražio vjerski odgoj i vjeronauk u školi. U srednjim se školama postotak roditelja, koji žele obuku vjeronauka u nižim razredima, kreće između 93 do 96%. Pored toga u mnogim su srednjim školama sami učenici viših razreda u ogromnoj većini tražili, da se uvede vjeronauk u njihove razrede… Što se tiče privatnih škola, koje vode katolički redovnici i sama Crkva, te su mogle završiti svoj redovni školski rad svršetkom ove školske godine. Za narednu školsku godinu 1945/46. izašla je u zagrebačkom ‘Vjesniku’ obavijest, koja po čitavom sadržaju potječe od mjerodavnih zagrebačkih školskih vlasti, jer donose točne statističke podatke o školama, đacima i profesorima. U toj se vijesti kaže: ‘Ove privatne gimnazije završit će ove godine radom, te će đaci iduće godine prijeći u državne škole, jer se sve privatne gimnazije ukidaju.’ (‘Vjesnik’, broj 90 od 4. VIII. 1945. str. 5).

»Zar je taj postupak školskih vlasti u Hrvatskoj, koji se, kako se tvrdi, osniva na odluci predsjedništva ZAVNOH-a, u skladu s jasno izraženom voljom naroda, da poštujemo svoju vjeru kao najveću svetinju? Je li to ispravno tumačenje ili samovoljno, upravo sektaško iskrivljivanje narodne volje?«

Nadbiskupske i biskupske gimnazije u Hrvatskoj i Sloveniji nisu već dva mjeseca dobile nikakve državne subvencije, te stoje prema objavi u zagrebačkom ‘Vjesniku’ pred ukidanjem. Zgrade dječačkih sjemeništa najvećim su dijelom zaposjednute po vojsci. Tako je Crkvi onemogućen ili u znatnoj mjeri ograničen rad na odgoju njezinog podmlatka. Isto vrijedi za školske zgrade privatnih gimnazija katoličkih redova.

Kako je iz svega vidjeti, položaj Katoličke Crkve na odgojnom području bitno je promijenjen na gore. Pače, on je tako prekaran, te se s pravom može kazati, da je Katoličkoj Crkvi gotovo oduzeta svaka mogućnost odgoja svojih vjernika – djece i mladeži. A ono što je u državnim školama ostavljeno, to ima značaj milosti, koja se do nekog vremena daje, a onda se po miloj volji može oduzeti« (str. 210.).

»Djeca nisu vlasništvo države!«

»3. Jasno je, da se Katolička Crkva ne može sporazumjeti, a još manje da može prihvatiti postojeće stanje kao normalno. To ne može činiti s više razloga.

Ponajprije, ovakav državni monopol nad odgojem mladeži vrijeđa pravo roditelja na odgoj djece. Roditelji imaju, po nauci zdravoga razuma, svetu dužnost i pravo, da svojoj djeci omoguće, te jednom mogu kao samostalni ljudi vršiti svoje životno poslanje. Djeca trebaju pomoć i rukovodstvo starijih, da mogu skladno razvijati svoje duševne i tjelesne sile. Tu pomoć – odgoj – dužni su ima dati najprije oni koji su im dali život, čiji su oni produženje i drugi ‘ja’. To su roditelji. Zato i roditelji imaju neotuđivo pravo da vrše svoju dužnost odgoja djece. Pravo roditelja na odgoj djece je primarno i prije svakog prava države na odgoj djece. Djeca nisu vlasništvo države ni naroda, nego su samostalni subjekti, nad kojima vrše primarnu odgojnu vlast roditelji. Roditelji su po samoj prirodi najsposobniji odgajatelji svoje djece, jer imaju, kao nitko drugi, sve preduvjete valjanog odgajatelja: poznavanje i razumijevanje, ljubav i povjerenje djece. Odgojna se vlast roditelja proteže ne samo na vjersku i moralnu odgoju nego i na tjelesnu i duševnu. Zato roditeljima pripada pravo, da osnivaju sami škole, i barem ako država podiže škole, da biraju, u koju će školu slati djecu. U slučaju, da država osniva i podržaje škole, roditelji imaju pravo zahtijevati, da nastava odgovara njihovim odgojnim načelima.

Otuda slijedi, da državni monopol, kakav se kod nas uvodi, onemogućuje i osporava roditeljsku odgojnu vlast.

Pored roditelja ima i Katolička Crkva pravo i vlast odgajati svoje vjernike u vjeri i ćudoređu. To joj je pravo podijelio njezin utemeljitelj Isus Krist. Kroz vjekove su joj ga priznavale sve svjetovne državne vlasti, koje su poštivale slobodu vjeroispovijedanja, te slobodu savjesti. Državna vlast koja ne bi poštivala u načelu ili u praksi to pravo Crkve, zaslužila bi, da je se nazove nasilnom nad najsvetijim pravom čovjeka. Zato i nijedna moderna država, koja hoće biti u redu kulturnih država, ne želi osporavati Crkvi ovoga osnovnoga prava, da Crkva daje vjerski odgoj katoličkoj mladeži« (str. 211.).

Prirodno pravo roditelja i Crkve

»Kao što roditelji, tako i Crkva ima prirodno pravo, da osniva škole, kad je u državnim školama ugrožen ili onemogućen vjerski odgoj, dotično kad je čitav odgojni smjer protivan nauci Crkve. Dakako, Crkva se u takvom slučaju prilagođuje pozitivnim državnim propisima u pogledu nastavnog plana i kvalifikacije nastavnika.

Napose, Katolička Crkva ima pravo podizati sjemeništa za odgoj svoga svećeničkog podmlatka… U njihovoj unutarnjoj upravi Crkva je posvema slobodna i neovisna. Pravo podizati sjemeništa Crkva se ne odriče nikada, pa ni u konkordatima.

Dašto da i državi pripada pravo podizati sve škole. Ali ona tu ne vrši primarnu dužnost, nego suplementarnu, u koliko nadopunjuje ono, što sami roditelji ne mogu putem privatnih gradskih ili crkvenih škola učiniti. Nadalje, država ima u interesu općeg dobra pravo postavljati nastavne programe i brinuti se, da svi nastavnici odgovaraju svojim dužnostima i da imaju potrebne kvalifikacije.

To su načela, koja Katolička Crkva svagdje ispovijeda na području odgoja djece i mladeži.

U svjetlu ovih načela, očito je, da današnje izloženo stanje na odgojnom području ni izdaleka ne može zadovoljiti Crkve, i ona ga mora otkloniti« (str. 212.).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 21/2017.
Prethodni članakŠTO JE SVE OTKRIO PRVI KRUG LOKALNIH IZBORA? Manjkavosti politike u Hrvatskoj
Sljedeći članakIZVJEŠTAVANJE NAŠE SVAGDAŠNJE Od »norijade« do »medijade«…