Mnogo je motrišta s kojih se može razmatrati nedavno postavljanje kipova sv. Mihaela naporom »Marijinih ratnika« na simboličkim granicama diljem Hrvatske. No najviše se pogleda nesumnjivo pruža s motrišta najbližega ljudima koji uz arkanđelove kipove svakodnevno prolaze, mole i žive. Jer tu se otkriva da nije riječ tek o pothvatu posvete naroda, nego i o poticaju procvatu zajednice. Što za jednu župu znači dobiti novoga anđela čuvara odlučili smo provjeriti u najjužnijoj hrvatskoj miholjskoj točki, ali i župi koja kroz sedam stoljeća umnaža svoje nebeske zaštitnike.
Župnik Tihomir Šakota: »Mlade ne privlače koritelji, nego odgojitelji – oni koji će im se približiti ondje gdje jesu«Župljani savjetovali, župljani i postavljali
Ne samo da »sporedni« sakralni objekti u konavoskim Pločicama čuvaju spomen na 14 različitih svetaca – kojima se postavljanjem šest novih kipova u župnoj crkvi 1996. pridružio i Mihaelov štovatelj bl. Alojzije Stepinac – nego je i sama župa 2000. titulara Lazara »zamijenila« Gospom Karmelskom. Plod je to marijanske pobožnosti konavoskoga puka koji se u župnu crkvu sv. Lazara uskrišenoga u Pločicama sabire na nedjeljnu euharistiju iz još 10 mjesta: Poljica, Mikulića, Molunta, Đurinića, Višnjića, Karasovića, Pavljega Brda, Gunjine, Bana i Vodovađe.
Takav je teritorijalni raspon župniku Tihomiru Šakoti – Ramcu koji upravlja i najjužnijom hrvatskom župom u obližnjoj Vitaljini – nametnuo i pitanje gdje bi bilo najbolje postaviti kip sv. Mihaela. »Isprva sam želio da ga zbog simbolike postavimo na Prevlaci, ali ondje ne bismo mogli provesti struju za rasvjetu, a zabrinula me i mogućnost da kip netko oskvrne. Razmatrao sam i Molunat koji je odmah uz more, ali na kraju su mi župljani predložili da to učinimo na brijegu podno župne crkve.« Vjernici su novoga zaštitnika prigrlili i djelom te je kip ubrzo dobio stalno mjesto na kamenom popločanoj terasi s istočnim pogledom na Snježnicu.
Dva miholjska apostolata
»Kip smo dobili od ‘Marijinih ratnika’, ali je valjalo pripraviti teren za njegovo postavljanje: otkopati, betonirati, popločati, prenijeti… Biskup je sve odobrio uz uvjet da župa zbog toga ne uđe u dug, što je i omogućila dobrota župnih podupiratelja. Gotovo i nema župljanina koji nije dao 20 eura za tu nakanu. Sami su župljani obavljali potrebne radove, a sveti Mihael pobrinuo se da vjetar ublaži srpanjski zvizdan«, prisjeća se župnik.
»Preostaje nam još postaviti rasvjetu, ogradu i fontanu. No to je tek početak. Uz skori blagoslov kipa organizirat ćemo i humanitarni koncert radi nabave posebnoga automobila za jednoga mladoga župljanina u invalidskim kolicima.« U tom miholjskom pothvatu – ta Mihael je jedini anđeo kojega Pismo naziva »potporom i okriljem«! – Šakota se, veli, oslanja na mladost.
Mladost, naravno, nije župnikova, nego župna – šezdesetak njih u rasponu od najmlađe do srednjoškolske dobi, kada prebivalište u Pločicama često izmijeni posao u Cavtatu i Dubrovniku ili studij u Rijeci i Zagrebu… »Mlade ne privlače koritelji, nego odgojitelji – oni koji će im se približiti ondje gdje jesu. Ako je to kafić, i kafić – da ih se odande izvuče. Najlakši je način da ih se spasi od pakla pića, kocke i droge da im se u župi otvori prostor da nešto rade.« Da se i u tom apostolatu prepozna Mihaelov znak, dovoljno je prisjetiti se da arkanđeo boj protiv paklenskih sila u Otkrivenju započinje odmah nakon pojave božanskoga Djeteta. No potkrijepit će to i slika dječjega igrališta nedavno podignuta ponad kipa.
Kako domovina postaje duhovnom
Ne treba zaboraviti ni da je arkanđeo Mihael u Pismu i u Predaji zaštitnikom umirućih i duša u čistilištu. A i ta zaštita već ima svoj konavoski odraz, svjedoči župnik. »Zbog raštrkanosti i maloga broja župljana u Pločicama – svega 720 duša – nema redovite mise radnim danom, ali župljani ipak svake nedjelje upisuju nakane za misu u jednoj od 13 kapela koje su u funkciji. Tako se otprilike svaki drugi dan na euharistiji za pokojne okupe članovi njihovih obitelji, rođaci, susjedi… Bez obzira na razmirice kakvih bude u obiteljima, te mise nitko ne preskače. Više sam puta svjedočio da su zadušnice bile prilikom za pomirenje braće i sestara koji dugo nisu razgovarali.« Kip svetoga Mihaela u Pločicama na južnom braniku domovine otkriva tako i miholjsko poslanje novoga doba: ljubiti domovinu djelima milosrđa i brigom za najmanje. Tako domovina pod zaštitom nebeskoga duha postaje – duhovnom domovinom.
Branitelj duhovnih »položaja«
Župljanin Antun Rokolj iz Gunjine kao hrvatski je branitelj osobito duboko proživio postavljanje kipa nebeskoga vojvode. »S mjesta postavljanja kipa vidi se Štirovnik, gdje smo u ratu godinama branili položaje. A sveti Mihael sada brani naše duhovne položaje, kao što kaže molitva: ‘Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju da budemo spašeni na posljednjem sudu.’ Konavle stare i prorjeđuju se, ali duh Branitelj pomoći će kada god se čovjek u nj ufa.«
Iako stoljeća konavoskih pobožnih tradicija obiluju ljepotom, prisutnost je kipa sv. Mihaela ipak posebna prigoda, smatra župljanka Marija Prkoča iz Pavljega Brda. »Teško je reći kada je u župi svečanije – za Tijelovo i Gospu Karmelsku, kada u procesiji zablistaju konavoske nošnje, ili za veliku misu na Lazaricu uoči Cvjetnice i na samu Cvjetnu nedjelju, kada se nose spletene palme. Vjerujem da će se svečanost preliti i na blagdan svetih arkanđela.«
