Čitavo je stoljeće prošlo od jednoga od najintrigantnijih fenomena u povijesti Katoličke Crkve. Dana 13. svibnja navršava se točno sto godina od prvoga fatimskoga ukazanja. Na taj dan papa Franjo u Fatimi, na mjesto ukazanja, u popis (kanon) svetaca Katoličke Crkve uvrštava dvoje vidjelaca koji su kao djeca napustili ovaj svijet, sigurni da ih »Gospođa« vodi u nebo, kao što je obećala. Da je papi Franji Fatima važna jasno je dao do znanja »ekspresnim« okončanjem procesa kanonizacije, tj. sazivanjem konzistorija na kojem je objavio mjesto i vrijeme proglašenja svetima Franje i sestre mu Jacinte Marto. Konzistorij je održan 20. travnja, nakon što je već objavljen program Papina hodočašća koji nije predviđao kanonizaciju.
Ako to komu nije dovoljno, možda će ga uvjeriti sljedeći argument. Na općoj audijenciji 5. travnja Sveti se Otac, pozdravljajući hodočasnike iz Poljske, prisjetio obljetnice smrti sv. Ivana Pavla II. (2. travnja 2005. godine). Nazvavši velikoga Poljaka »velikim Kristovim svjedokom i revnim braniteljem baštine vjere«, papa Franjo je rekao: »Uputio je svijetu dvije velike poruke, o milosrdnom Isusu i o Fatimi. Prva je bila spominjana tijekom Izvanredne svete godine milosrđa; na drugu, koja se odnosi na pobjedu Bezgrješnoga Srca Marijina nad zlom, podsjeća nas stota obljetnica fatimskih ukazanja. Primimo te poruke da prožmu naša srca i otvorimo vrata Kristu.« Od silnih djela svetoga pape Ivana Pavla II., njegov je nasljednik izvukao poruku o božanskom milosrđu – o tome što milosrđe znači papi Franji ne treba posebno trošiti riječi – i o Fatimi!
Zacijelo najbolja teološka analiza »fenomena Fatima« jest ona koju je 2000. godine kao popratni teološki komentar uz objavljivanje treće fatimske tajne napisao tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI. »Vidimo Crkvu mučenika u stoljeću koje je sada završilo, predstavljenu pomoću prizora opisana simboličkim jezikom koji je teško odgonetnuti. Je li to ono što je Majka Gospodinova željela priopćiti kršćanstvu, čovječanstvu u vrijeme velikih problema i tjeskoba? Je li nam to od pomoći u novom tisućljeću? Ili je pak riječ samo o projekcijama unutarnjega svijeta djece koja su rasla u ozračju duboke pobožnosti, ali su istodobno bila uznemirena vihorima koji su prijetili njihovu vremenu? Kako trebamo shvatiti viđenje, što o njemu misliti?«, pitanja su koja je veliki Ratzinger postavio na početku svojega »teološkoga komentara«.
Upravo je pitanje značenja, protumačio je kasnije budući papa, ključno za »fenomen Fatima«. Riječ je, naime, o takozvanoj »privatnoj objavi«, o objavi koja po sebi nikoga ne obvezuje i jedino o interpretaciji koju joj daje Crkva ovisi njezina smislenost, a time i autentičnost. Svjesna je toga bila i fatimska »vidjelica« s. Lucija dos Santos. Svoju je zadaću vidjela u tome da dosljedno i vjerno prenese Marijine poruke, rekavši da tumačenje spada na Crkvu, prije svega na papu. Iz tog razloga fatimska priča ima dva usko povezana, ali ipak odvojena dijela: ono što se dogodilo, fenomen koji uključuje i sadržaj Gospinih poruka; te tumačenje događaja i njihovo mjesto u memoriji Crkve.
Fatimska povijest započela je 13. svibnja 1917. kada se, usred ratnih razaranja za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, Blažena Djevica Marija u mjestu Cova da Iria, u blizini Fatime, ukazala malim pastirima: 10-godišnjoj Luciji dos Santos (poslije kao redovnica s. Lucija od Isusa) te bratu i sestri Franji i Jacinti Marto. Gospa se djeci ukazivala idućih pet mjeseci, uvijek 13. dana u mjesecu. Posljednjemu ukazanju, 13. listopada 1917., nazočilo je 70 000 ljudi. Svi su oni na neki način postali »vidioci«, svjedočeći čudu koje su im djeca obećala nakon dvaju prethodnih ukazanja, takozvanom »plesu sunca«. Među »vidiocima« bili su mnogi ateisti i agnostici koji su zatim posvjedočili o viđenom. Poslije je Lucija posvjedočila kako im se još godinu dana prije toga u tri navrata ukazao anđeo, pozvavši ih na molitvu i pokoru. Njoj se Marija ukazala još triput, u razdoblju od 1925. do 1929. godine, kad je već bila redovnica.
Toliko o događaju. A značenje fatimskoga fenomena Crkva je otkrivala postupno. Najprije se to razlučivanje događalo na razini mjesne Crkve, potom su se glas i pobožnost vjerničkoga puka počeli širiti izvan granica Portugala, sve dok nisu zahvatili rimske prvosvećenike, postavši znakom vremena za čitavu Crkvu dvadesetoga stoljeća. U listopadu 1921. prvi je put dopušteno da se slavi misa kod u međuvremenu sagrađene kapele ukazanja. Iduće godine mjesni je biskup (biskupija Leiria, danas Leira-Fatima) naložio da se otvori kanonski proces kako bi se provjerila autentičnost ukazanja. Godine 1927. biskup je u Fatimi predvodio prvo liturgijsko slavlje, a 1930. je izdao dekret prema kojemu su »ukazanja djeci u mjestu Cova da Iria dostojna vjere« i kojim je dopustio javno štovanje Blažene Djevice Marije. Već g. 1931. portugalski biskupi, poslušni poruci koju je »Gospođa sjajnija od sunca« poslala preko Lucije, posvećuju svoju domovinu Bezgrješnomu Srcu Marijinu.
Zacijelo su bolna iskustva Drugoga svjetskoga rata i dvaju bezbožnih režima, od kojih je jedan propao, a drugi je u svoj željezni zagrljaj stiskao sve više ljudi i naroda, pridonijeli tomu da su Fatimu prepoznali rimski prvosvećenici. Trideset prvoga listopada 1942. godine Pio XII. je, govoreći na Vatikanskom radiju na portugalskom, posvetio svijet Bezgrješnomu Srcu Marijinu, neizravno aludirajući na Rusiju. Isti je papa na obljetnicu prvoga ukazanja 13. svibnja 1946. godine poslao u Fatimu svojega osobnoga izaslanika kardinala Gaetana Aloisija Masellu koji je svečano okrunio kip Gospe Fatimske. Godine 1951., 13. listopada, izaslanik istoga pape kardinal Federico Tedeschini na razini univerzalne Crkve u Fatimi zatvara jubilarnu godinu, objavljujući kako je godinu dana prije toga sâm papa Pio XII. vidio čudo s »plesom sunca«. Isti je papa u srpnju 1952. posvetio Bezgrješnomu Srcu Marijinu narode Rusije, što je za ondašnji još uvijek Staljinov SSSR morala biti neviđena provokacija.
Na svršetku 3. zasjedanja Drugoga vatikanskoga koncila u studenom 1964. papa Pavao VI. je pred 2500 koncilskih otaca objavio kako fatimskomu svetištu predaje znamenje »zlatnu ružu«. Godine 1967., na obljetnicu prvoga ukazanja, taj je papa pohodio svetište i tamo molio za mir i za jedinstvo kršćana. Posebna je veza vezivala Fatimu i velikoga papu Ivana Pavla II. To je životno prijateljstvo usko povezano s atentatom na papu na Trgu sv. Petra – baš 13. svibnja 1981. – te s otkrivanjem trećega dijela »fatimske tajne«.
Na poticaj mjesnoga biskupa s. Lucija je, naime, zapisala Gospine poruke. Posljednji, treći dio »tajne« zapisala je tek 1944. godine. Godine 1957. taj je treći dio »tajne« u zapečaćenoj omotnici proslijeđen u Vatikan, uz izričitu napomenu s. Lucije da se ne otvara do 1960. godine. No kad je papa Ivan XXIII. otvorio omotnicu i prvi pročitao poruku, svjedoci kažu da je problijedio i zabranio njezino objavljivanje. Poruku je čitao i Pavao VI. I on je odlučio da se tekst ne objavljuje.
Za trećim dijelom »tajne« Ivan Pavao II. je posegnuo nakon spomenutoga atentata, što će reći da je znao za njezin sadržaj gotovo cijeloga svojega pontifikata. Još nije ni prizdravio od atentata, a već je odredio da se o 1600. obljetnici Carigradskoga i 1550. Efeškoga koncila 7. lipnja 1981. svijet posveti Bezgrješnomu Srcu. Posveta je ponovljena u Fatimi 13. svibnja 1982., kad je Papa došao zahvaliti što je preživio atentat. Štoviše, godine 1984. na blagdan Navještenja Marijina saziva u Vatikan biskupe iz cijeloga svijeta te obnavlja posvetu. »Od rata i gladi, oslobodi nas! Od atomskoga rata, od nepredvidivoga samouništenja, od svake vrste rata, oslobodi nas! Od grijeha protiv čovjekova života od njegovih početaka, oslobodi nas! Od mržnje i od gaženja dostojanstva djece Božje, oslobodi nas…« – neke su od prošnja koje je Ivan Pavao II. tada uputio.
Sasvim sigurno nije slučajno da je za objavljivanje trećega dijela »fatimske tajne« papa odabrao upravo milenijsku godinu 2000., dan 13. svibnja i svoj treći pohod Fatimi, kad je blaženima proglasio dvoje pokojnih pastira vidjelaca, Franju i Jacintu Marto. Nakon mise beatifikacije za ambon je stupio tadašnji državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano i pročitao priopćenje – zapravo kraće tumačenje trećega dijela »tajne«. Među ostalim je rekao: »Taj tekst predstavlja proročko viđenje koje se može usporediti s onima u Svetom pismu, koja ne opisuju u fotografskom smislu pojedinosti budućih događaja, nego… sažimaju događaje koji se protežu u vremenu u neodređenom slijedu i trajanju. Stoga ključ za čitanje teksta ne može biti drukčiji nego simbolički. Fatimsko viđenje tiče se povrh svega borbe ateističkih sustava protiv Crkve i kršćana te opisuje beskrajnu patnju svjedoka za vjeru u posljednjem stoljeću drugoga tisućljeća. Riječ je o beskonačnom križnom putu koji su predvodili pape 20. stoljeća.«
A potom je kardinal Sodano iznio razlog sudbinske povezanosti Ivana Pavla II. i fatimske Djevice. Naime, papa je u »biskupu odjevenom u bijelo« prepoznao – sebe. »I on je, teško hodeći prema križu među leševima mučenika… pao na zemlju kao mrtav, pod hitcima vatrenoga oružja. Nakon atentata… Njegovoj je Svetosti bilo jasno da je ‘majčinska ruka vodila putanju metka’, omogućujući ‘papi u agoniji’ da se zaustavi ‘na pragu smrti’.«
Tajna je objavljena, no mnogi su se – razočarali. Vrijedi to i za neke katolike, koji kao da bi željeli da sutra bude smak svijeta, a posebno za senzacija žedne medije, koji su također očekivali najavu nekakva novoga kraja svijeta. A ono je riječ o prošlim stvarima, o »lanjskom snijegu«! Nije čudno da su odmah krenule špekulacije o navodnom vatikanskom »prikrivanju« najvažnijega dijela tajne, o neobjavljenim redcima, o nekakvoj »četvrtoj tajni«. Vrhunac su takve glasine doživjele u svibnju prošle godine, kad su neki portali prenijeli izjave Ratzingerova prijatelja Inga Dollingera. Prema tim je izjavama kardinal Ratzinger povjerio svojemu prijatelju (Dollingeru) da treća fatimska tajna nije u potpunosti objavljena te da se u neobjavljenom dijelu među ostalim spominje »koncil«. Papa u miru Benedikt XVI. tada je odlučno izišao iz svoje skrovitosti te je putem Tiskovnoga ureda Svete Stolice opovrgnuo medijske navode. Rekao je da »s profesorom Dollingerom nikada nije razgovarao o Fatimi« te da su objavljene teze »čiste izmišljotine, apsolutno neistinite«. »Objava treće tajne je potpuna!«, poručio je papa u miru.
Sama činjenica da je papa Franjo svojemu hodočašću u Fatimu želio dati veliku pozornost vraća Crkvu na važnija pitanja: Je li kod fatimskih tajna, ili općenitije kod »fenomena Fatima«, doista riječ samo o proročkom »post festum« tumačenju svjetskih i crkvenih prilika 20. stoljeća? Je li fatimska poruka uistinu »lanjski snijeg«? Jedva da je tako. Ratzingerovo pitanje s početka teksta, posebno ono u kojem se spominje treće tisućljeće, nipošto nije izgubilo na aktualnosti. Odgovarajući na to pitanje, čovjek koji će kasnije postati papa srž je fatimske poruke u svojem teološkom komentaru sveo na jedan jedincati poziv: činiti pokoru i obratiti se. Riječ je zapravo o trajno važećem evanđeoskom pozivu: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« U tom će smislu Fatima biti aktualna dok bude svijeta i vijeka.
Nezahvalno je prognozirati što bi papa Franjo mogao poručiti u Fatimi, ili kakvu bi gestu mogao učiniti, tim više što će dio čitatelja ovaj tekst možda uzeti u ruke nakon Papina hodočašća u Fatimu. No dopušteno je ovako razmišljati: To što je i treća fatimska tajna objavljena, ne znači da se svakoga časa ne može dogoditi nešto u čemu će se fatimske poruke čitati u sasvim novom svjetlu. Osim toga, ne aludiraju li neke slike iz treće tajne na, primjerice, nedavno ubijene kršćane u Egiptu? Ne izlaže li se i sâm papa Franjo, kad se u vremenu terorizma vozi u običnom automobilu, ili bez neprobojnoga stakla pozdravlja vjernička mnoštva, riziku da prođe slično ili gore od svojega prethodnika Ivana Pavla II. onoga žalosnoga 13. svibnja 1981. godine, bivajući pritom dobro svjestan rizika, ali još više vrjednota radi kojih mu se izlaže? I zar su Majci Otkupiteljevoj današnje ljudske tragedije – to što se vodi »treći svjetski rat u dijelovima«, što se čitavi narodi lišavaju budućnosti, što se razara obitelj – manje važne od onih otprije sto godina? Naposljetku, tko kaže da se, kao lažni odgovor na sve veću polarizaciju između sve bogatije nekolicine i sve siromašnijih mnoštava, u doglednoj budućnosti ne će pojaviti nova obećanja raja na zemlji, nove totalitarističke ideologije, možda i gore od onih koje poznajemo. Stoga: Pokora i obraćenje! »Bdijte i molite!«
