Da ni odgoj u vjeri ne mimoilazi digitalna revolucija, najizravnije pokazuje naslov netom minule katehetske ljetne škole za vjeroučitelje u srednjim školama »Kršćanska antropologija u doba epohalnih promjena«. I dok su srednjoškolski vjeroučitelji u Zagrebu razmatrali ozbiljne etičke izazove koje umjetna inteligencija donosi svim kršćanima, njezine izravne utjecaje na školski vjeronauk i župnu katehezu odlučili smo propitati uz pomoć jedne »medijske redovnice«. Pod tim su, naime, imenom u Sjedinjenim Američkim Državama poznate Kćeri sv. Pavla, čiji Centar za medijske studije u Los Angelesu vodi komunikologinja i katehetičarka dr. s. Nancy Usselmann. Ususret novoj vjeronaučnoj i katehetskoj godini promicateljica »medijske svjesnosti« sugovornica se osvrnula na mogućnosti koje digitalno okruženje donosi vjerskoj formaciji, ali i upozorila na važnost posta od medija, a otkrila nam je i kako »medijske redovnice« mlade uz film podučavaju – molitvi.
Svaka nova tehnologija unosi promjene u način na koji komuniciramo, povezujemo se i učimo, osobito u digitalno doba. To od nas zahtijeva da se prilagodimo ne samo promjenama u tehnologiji, nego i promjenama koje digitalna kultura donosi odrastanju djece. Nove tehnologije ugađaju naše razumijevanje međuodnosa ljudi i strojeva iz kojega proizlazi participativnije i intuitivnije učenje.
Odgoj u vjeri može prigrliti emocionalniji i intuitivniji stil učenja uz pomoć digitalnoga pripovijedanja. Mlađe generacije pokreću spontana i participativna iskustva. Odgajati u vjeri znači vjeru učiniti sastavnim dijelom svakodnevnoga života. A naš je svakodnevni život digitalan život. To je poziv Crkvi da sjedini odgoj u vjeri i uporabu medija da vjera postane proživljena stvarnost u digitalno doba.
Razvoj umjetne inteligencije od ljudi iziskuje da uspore i razmisle o tome zašto se i s kojom svrhom prihvaćaju te tehnologije. Ne potkrjepljuje svaka aplikacija umjetne inteligencije ljudsko dostojanstvo i ljudsku kreativnost. Medijska je svjesnost medijska pismenost prožeta vjerskim vrijednostima. To znači da svaki put kada komuniciramo s platformom umjetne inteligencije, moramo postaviti kritička pitanja o tome podupire li ona kršćanske etičke principe ili umanjuje ljudski razvoj. Tehnologija je oruđe. Stvar je u tome što njome činimo. Ako je rabimo za iskorištavanje drugih, ne živimo kršćanskim životom. Ali ako ju rabimo kao potporu ljudskomu radu i evangelizacijskoj misiji Crkve – kao što je slučaj s aplikacijama koje daju točne katoličke odgovore utemeljene na crkvenom nauku – ona postaje zadivljujućim oruđem prenošenja evanđelja.
Ne bih rekla da ovisnost o medijima osobito ugrožava vjersku formaciju. Ona ponajprije ugrožava ljudsku osobu. Društveni mediji i videoigre stvoreni su da zadrže našu pozornost i stoga mogu izazvati ovisnost u onih koji se već osjećaju usamljeno i izolirano ili pate od emocionalnih ili mentalnih teškoća. Svi vjerojatno u nekom trenutku razaberu da im digitalni uređaji proždiru vrijeme i pozornost te da se stoga moraju povući da bi to razmotrili. Mozak djeteta ne može razlučiti kada mu nešto izaziva ovisnost. Trebaju mu roditelji i učitelji koji će ga voditi prema kritičkomu rasuđivanju i osvještavanju prisutnosti ideologija u raznim medijskim porukama. Često predlažem povremeni post od medija kao mentalnu i duhovnu praksu koja pomaže održati ravnotežu u digitalnoj kulturi. Čak sam i napisala knjigu »Medijski post: šest tjedana za punjenje u Kristu« da bih promovirala tu praksu u kulturi.
Što se tiče odgoja u vjeri, ako zaista vodimo ljude prema dubokomu i temeljitomu odnosu s Kristom, sve što činimo u vjerskoj formaciji mora ljude voditi k liturgiji i crkvenoj zajednici. Liturgija Crkve mjesto je gdje napuštamo svoje digitalne svjetove i ulazimo u sveto da bismo obnovili svoju ljudskost. Kada napustimo crkvu, poslani smo poći i očovječiti digitalna okruženja koja nastanjujemo. Naš odgoj u vjeri treba voditi ljude da postanu dobri upravitelji tih »Božjih darova« te traže »ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu«, kako kaže sveti Pavao.
Bez razlučivanja i medijske svjesnosti djeca su sklona obratiti se umjetnoj inteligenciji radi emocionalne potpore, a ne radi potpore u učenju. Za Crkvu je to izazov da pomogne roditeljima i učiteljima odrediti smjernice za medijsku uključenost djece i procijeniti primjerenost pojedinih uređaja dobi.
Što sve obuhvaća medijski apostolat Kćeri sv. Pavla?
A kako bi vjeroučitelji i katehete trebali odgovoriti na taj izazov?
Ako »chatbotovi« nadomještaju autentične ljudske odnose, valja se suočiti s temeljnim emocionalnim i psihološkim problemima djece. Umjetna inteligencija oponaša ljudsko razumijevanje i inteligenciju, ali ne može nadomjestiti ljudsku ljubav i naklonost. U vjerskoj formaciji važno je jasno razlučiti odnos s Bogom i drugima od interakcija sa strojevima. Dostojanstvo osobe ne može se zamijeniti algoritmom. Katehetska formacija mora izraziti ljepotu kršćanske antropologije koja naglašava jedinstvenost ljudskoga razuma i slobodu volje jer smo tijelom i dušom stvoreni na sliku Božju.
Čak i uza sve izazove koje donosi, umjetna se inteligencija može upotrijebiti za vjersku formaciju. Može pomoći u traženju odgovora na pitanja o nauku Crkve na platformama kao što je »Magisterium AI« ili aplikacijama kakva je »Truthly«. Ti »chatbotovi« odgovaraju na upite u skladu s naukom Crkve i nude fusnote s izvorima, što većina »chatbotova« ne uključuje. Takve platforme umjetne inteligencije mogu unaprijediti učenje o vjeri i razumijevanje vjere.
Roditelji su prvi učitelji i oni pomažu u oblikovanju moralne svijesti djece. Digitalna kultura od roditelja iziskuje ne samo da odgajaju svoju djecu, nego i da odgajaju medije u kojima ona sudjeluju. To podrazumijeva otvorenu komunikaciju s djecom o medijima i njihovim porukama. Roditelji moraju paziti na primjerenost uređaja i medijskih iskustava dobi te podići svijest o učincima rane uporabe ekrana na razvoj mozga. Postoji mnoštvo kvalitetnih i edukativnih medija za djecu. Ako roditelji gledaju i slušaju raznovrsne medije sa svojom djecom, ta iskustva mogu upotrijebiti kao poučne trenutke pomažući djeci da rastu u razlučivanju nadahnutu vjerom.
Sve stvoreno na neki način odražava Stvoritelja. Umjetnu inteligenciju stvaraju ljudska bića stvorena na Božju sliku i priliku te je i ona proizvod Božjega dara koji prebiva u ljudskoj duši. Kao što zaključuje crkveni dokument »Antiqua et nova«, »umjetna je inteligencija samo blijed odraz ljudskosti«. Pogrješiva je i nije zamjena za Boga. Međutim, milost se nalazi svagdje, čak i u popularnoj medijskoj kulturi, samo ako imamo mističnu leću kojom je možemo vidjeti. Pođemo li od toga načela, razvit ćemo sakramentalnu maštu koja u simbolima i znakovima pronalazi putokaze prema transcendentnoj stvarnosti. Simboli prisutni u sadašnjim medijskim pričama kao što su filmovi, serije na »streamingu«, videoigre, društvene mreže, pa čak i umjetna inteligencija, mogu nam nagovijestiti najdublje ljudske čežnje i želje, koje su naposljetku usmjerene prema Bogu.
Što češće djecu potičemo da kritički promišljaju i promišljeno rabe medije s gledišta vjere, to će ona brže naučiti ugraditi vjeru u svoju svakidašnjicu, pa tako i svoja digitalna iskustva.
Vjeroučitelji i katehete pozvani su promišljeno prihvaćati tehnologije na temelju nauka Crkve, posebno na temelju dokumenta »Antiqua et nova«. On upozorava vjernike da od umjetne inteligencije ne čine idola, nego da ju prihvate mudro i s duhovnom osviještenošću kao dodatak ljudskoj inteligenciji. Što smo svjesniji svoje uporabe medija, to je manja vjerojatnost da će oni proizvesti unutarnji nemir koji potresa um i dušu. Prihvaćanje novih tehnologija zahtijeva intenzivan duhovni život da bismo ih rabili kao oruđa promicanja ljudskoga dostojanstva i pomoći ljudskomu razumijevanju, a ne kao oruđa njihova nadomještanja. Vjeroučitelji mogu biti etički glas u svijetu koji jurca u svaki novi digitalni pothvat njegujući medijsku svjesnost i kritičko mišljenje utemeljeno na vjeri.
