Kriza izazvana pandemijom koronavirusa imala je ne samo političke i gospodarske posljedice, nego je potvrdila i posebno značenje obitelji kao zajednice življenja. U nastajanju epidemije mnogi nisu odmah shvaćali opasnost koja nadolazi s tom novom pošašću. Nemamo im pravo ni zamjerati za nesnalaženja u početku. Međutim, prerastanjem epidemije u pandemiju većina je država shvatila ozbiljnost opasnosti, ali nisu sve pravodobno ni na odgovarajući način reagirale. Za razliku od većine zemalja, primjerice Italije i Španjolske, Švedske, pa i SAD-a, Hrvatska je na vrijeme poduzela sve potrebne mjere preventive, baš zahvaljujući činjenici da je politika dopustila struci (medicina i civilna zaštita) donošenje ispravnih odluka.
Zahvaljujući činjenici da u Hrvatskoj organizacija zdravstva nije privatizirana (amerikanizirana) te da je struktura javnoga zdravstva ostala očuvana (to je posljedica škole narodnoga zdravlja velikana hrvatske medicine dr. Andrije Štampara), Hrvatska je jedna od najuspješnijih država EU-a, ali i Europe, u borbi protiv koronavirusa. U tome veliku zaslugu ima i kolektivna svijest hrvatskih građana, koji su shvatili opasnost i prihvatili svoju odgovornost pretvorivši je u kolektivnu solidarnost, koje u brojnim razvijenijim državama nije bilo. Treba se nadati da će se smanjiti i pritisci hrvatskih ideologa liberalnoga kapitalizma za smanjivanje uloge javnoga zdravstva u korist privatizacije po američkom uzoru. Moglo bi se reći: »svako zlo za neko dobro«.
Trebamo biti ponosni što, za razliku od tzv. »civiliziranijih« država i naroda, nismo prihvatili način otpora prema koroni prema načelima »krda«, što znači pustiti da se bolest širi, neka umru oni koji moraju, a preživjet će najotporniji. To bi značilo uvođenje darvinizama u ljudske odnose, koji su prihvatljivi među životinjama, ali neizravno je to psihološka i filozofijska priprema terena za odobravanje eutanazije. Čovjek nije životinja, niti su ljudi stoka, jer kao jedino živo biće ima svijest o sebi. Zato valja zaključiti da je mentalitet »krda« duboko nehuman i antireligijski, a ima i bitne karakteristike fašizma.
Za razliku od toga Hrvatska je postala primjer i uzor kako se građanskom, ali i obiteljskom i kolektivnom solidarnošću, uz suradnju s medicinskom znanošću, može uspješno odolijevati širenju bolesti. U okviru obitelji većina umirovljenika (stariji su najugroženiji) imala je svoju zaštitu omogućavanjem izolacije (pod parolom »ostanite doma«) uz pomoć svojih mlađih članova obitelji. Mlađi su umjesto svojih roditelja, djedova i baka, odlazili u kupnje i obavljali poštanske, financijske ili druge transakcije. Dakle, kao najosjetljivijemu dijelu populacije omogućena im je u obitelji najveća moguća izolacija (zaštita). Onaj dio umirovljeničke populacije koji je bio smješten u domovima već je bio ugroženiji jer je po prirodi stvari bio izlagan brojnijim kontaktima s osobama zaposlenim u domovima, odnosno propustima nepoštovanja mjera zaštite. Tako je korona ojačala značenje obiteljske solidarnosti.
Švedska, koju često mnogi navode kao uzor socijalne države, odnosila se ležerno, smatrajući da brojne staračke obitelji i samci (visok standard) nisu ugroženi jer žive sami, odvojeno u svojim kućama (sami sebi dovoljni). Međutim, pokazalo se da sami, bez mlađih članova obitelji, ipak ne mogu izbjegavati kontakte, što ih izlaže opasnosti od zaraze. Švedska je pokušala biti primjer svijetu kako se može boriti protiv korone bez zabrana. Međutim, kasno je shvatila svoje zablude, a to je imalo štetne posljedice.
Italija i Španjolska najgore su prošle glede pomora starijih osoba. Posebno Italija, koja nije bila spremna svojom organizacijom zdravstva, a ni sredstvima. Očito je da se pokazalo štetnim zanemarivanje javnoga zdravstva, a donekle i nepostojanje svijesti o kolektivnoj solidarnosti i zajedničkoj odgovornosti građana i javnih institucija, praćeno nerazvijenošću javnoga zdravstva. Zato iz opreza oklijevaju s ublažavanjem mjera zaštite.
SAD je ne samo u početku ignorirao opasnost od korone zastupajući način borbe ponašanjem po principima »krda« i politizacijom bolesti, sugerirajući da je uzročnik proizveden laboratorijski, dakle bolest je politizirana. Danas ima goleme probleme s masovnim obolijevanjem i sve većom nezaposlenošću. Posebno dolazi do izražaja nepostojanje javnoga zdravstva (sve je privatno), tako da oboljeli pripadnici srednjega i nižega staleža nemaju mogućnost bolničkoga liječenja, osim ako plate. Međutim troškovi smještaja u bolnici za samo nekoliko dana iznose desetak tisuća dolara, a to si većina ne može priuštiti. Nema kolektivne solidarnosti ni odgovornosti, a nameće se kao primarno samo interes proizvodnje i tržišta.
Zaključno se može reći da se Hrvatska odlično nosila s opasnošću korone, no to ne znači da ne treba i dalje biti na maksimalnom oprezu. Zato u ovo predizborno vrijeme treba paziti da interesi politika ne ponište rezultate struke.
