Poštovani, jedno me pitanje već dugo muči. Molio bih ako mi možete odgovorom objasniti može li svećenik završiti u paklu. Ima li paklenih svećenika? Hvala unaprijed.
Marin, čitatelj
»Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. ‘Uvečer našega života bit ćemo pitani o ljubavi’«, piše u Katekizmu Katoličke Crkve (KKC, br. 1022), u dijelu KKC-a koji govori o članku 12 »Vjerovanja« – »Vjerujem u život vječni«. Već je iz početka rečenice jasno da će svaki čovjek – pa i svećenik – »biti pitan o ljubavi«, to jest hoće li njegova smrt kao kršćanina, »koji svoju smrt sjedinjuje s Kristovom smrću« biti »kao odlazak Kristu i ulazak u vječni život« (KKC, br. 1020), jer svaki čovjek ide na posebni sud o kojem KKC u broju 1021 kaže: »Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju Božje milosti koja se očitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u više navrata potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri. Prispodoba o siromašnom Lazaru i Kristova riječ dobrom razbojniku na križu, kao i drugi tekstovi Novoga zavjeta, govore o posljednjoj sudbini duše koja za jedne može biti različita od drugih.« Nastavljajući svoje učenje o životu nakon smrti, to jest u vječnosti, KKC u broju 1023 kaže da »oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom« (u nebu, u raju), u broju 1030 uči da »oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost« (čistilište), a u broju 1033 poučava: »Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo ljubiti ga. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: ‘Tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života’ (1 Iv 3, 14-15). Naš Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu Božju ljubav, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To je upravo stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima koje označujemo riječju ‘pakao’«, a to učenje vrijedi za svakoga čovjeka, pa i svećenike. »Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, ‘vječni oganj’, a glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojem jedinom može čovjek naći život i blaženstvo, za što je stvoren i za čime teži« (KKC, br. 1035). Nadalje, treba istaknuti da crkveni nauk kaže i to da »Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja« (KKC, br. 1036).
