Svjetski dan televizije u cijelom svijetu slavi se 21. studenoga. Opća skupština Ujedinjenih naroda prije gotovo 30 godina, točnije 1996. godine, proglasila je taj dan kako bi potaknula sve televizije da svoj sadržaj stvaraju promičući sigurnost i mir. Kako se medijima trebamo koristiti za širenje dobra i istine podsjeća nas i zaštitnica televizije sveta Klara Asiška.
Dobro je sjetiti se početaka. Emitiranje programa na televiziji prvo je bilo crno-bijelo, a nerijetko su se obitelji i susjedi okupljali u jednoj kući koja je na sreću imala televizor kako bi mogli vidjeti što se događa u svijetu. Kada je stigla, televizija je bila nešto neviđeno, na život »u kutiji« gledalo se s divljenjem. Danas drži mjesto među tradicionalnim medijima, a u moru digitalnih medija i društvenih mreža televizija je »pala« u drugi plan. Ipak mnogi joj i danas ostaju vjerni – posebice oni koji su je dugo čekali, ali i neki koji su uz nju odrastali.
Spoj slike i zvuka u drugoj polovici 20. stoljeća bio je »pojam«, jedva se čekalo istodobno vidjeti i čuti. Mladi danas vrijeme većinom provode na društvenim mrežama, a rijetki redovito gledaju televiziju. Vjerodostojnost, pouzdanost i provjerenost informacija bile su sinonim za televiziju. A budući da su njezini programi dopirali te da i sada dopiru do velikoga dijela ljudi, bitno je da kao medij i dalje njeguje sve te osobine. Nekada se svaki tjedan na televiziji čekala jedna epizoda omiljene serije ili film, a danas je većina toga dostupna na streaming-platformama. Čim smo na mreži, možemo pogledati sve što želimo. Na taj nam je način puno toga dostupno »sada i odmah«, a tu opciju vole posebice mladi.
Koliko je korisno što nam je sadržaj dostupan neprekidno, toliko to istodobno ima loš utjecaj na sve, pa i na mlade osobe koje postaju nezasitne zbog mnoštva sadržaja koje dobivaju. Moramo biti svjesni da u medijima nikada ne ćemo uspjeti vidjeti sve što nude, ali i zapitati se treba li nam to zaista. Možda ovaj Svjetski dan televizije može biti i podsjetnik na to da se vratimo umjerenomu gledanju bilo kojega medijskoga sadržaja i da nam pri tome mediji budu »pomagači«, a ne »otimači« našega vremena koje umjesto gledanja možemo posvetiti obitelji, prijateljima, molitvi i hobijima, nečemu u čemu naša duša uživa.
Televizija i svi mediji koristan su dio našega života, naš su pogled u svijet i upravo je zato bitno da zadrže svoje temeljne osobine, od kojih možemo puno naučiti. S druge strane trebamo biti svjesni da nas ponekad mogu odvući i na pogrješan put, dalje od skromnosti, poniznosti i umjerenosti koje je bitno zadržati, a tomu nas uči i Božja riječ.
Medijska odgovornost počinje od pojedinca
U svijetu u kojem se informacija širi brže nego što se može provjeriti odgovorno komuniciranje postaje jedan od temelja suvremenoga medijskoga djelovanja. Kako ističe Mia Lončar, studentica diplomskoga studija komunikologije, odgovorna komunikacija počinje od najosnovnijega, a često zanemarenoga elementa – slušanja. »Za mene je odgovoran komunikator prije svega osoba koja zna jako dobro slušati. Onaj tko sluša protagonist je čitave komunikacije jer bez njega komunikacija nije ni uspostavljena na prvom mjestu. Uz dobro slušanje komunikacija podrazumijeva razumijevanje i poštovanje druge osobe ili skupine«, kaže Mia. Podsjeća da su slušanje, razumijevanje i poštovanje temelj svakoga odgovornoga dijaloga. Zato ističe kako se najveći izazov današnjega medijskoga prostora vidi u prisutnosti nekvalitetnih i površnih medija koji često zanemaruju empatiju i potrebu za učenjem. Dodatan su problem dezinformacije koje, kako kaže, »ponekad u samom korijenu ubiju cijelu priču«, čime narušavaju vjerodostojnost novinarstva i povjerenje publike. Kako ističe Mia, promjena u medijskom prostoru počinje od pojedinca: »Glavno što bih poručila mladima jest to da stalno rade na svojem kritičkom promišljanju i da se što više educiraju. Svojim bih kolegama poručila da se angažiraju i medijski obrazuju svoje prijatelje i obitelj jer u nama najbližim krugovima uvijek počinje promjena. Najviše se treba čuvati senzacije, površnosti i dezinformacija. Učinkovito možemo komunicirati samo ako dobro slušamo i razumijemo drugu osobu.«Sveta Klara Asiška – zaštitnica televizije
Sveta Klara Asiška proglašena je zaštitnicom televizije 1958., za što je zaslužan papa Pio XII. Prema Tomi Čelanskom, jedna legenda opisuje događaj kada je sveta Klara zbog teške bolesti bila primorana ostati u krevetu i propustiti božićnu jutarnju misu. U svojim je mukama molila Boga da ne ostane sama te da se može pridružiti misnomu slavlju, na što je, odjednom, mogla čuti suglasje u crkvi sv. Franje i time slušati misu. Gradonačelnik Asiza Arnaldo Fortini preko te je legende 1952. zaključio da bi se tu moglo raditi o televiziji, tada novom izumu koji bi ljudima u udobnosti njihovih kuća mogao omogućiti praćenje i sudjelovanje na misnom slavlju. Njegov je prijedlog zaživio šest godina kasnije.
Spomendan svete Klare slavi se 11. kolovoza, a o njezinu se životu ne zna puno. Zna se da je rođena 1193. ili 1194. u Asizu. Uoči Cvjetnice 1211. ili 1212. pobjegla je od kuće kako bi se pridružila sv. Franji i njegovoj braći. Pred Marijinim oltarom u crkvi sv. Marije Anđeoske sv. Franjo joj je ošišao kosu, što je simboliziralo odricanje od čežnja i materijalnoga svijeta, te ju zaodjenuo u pokorničku halju i postavio joj veo djevičanstva. Sveti papa Ivan Pavao II. kao asiški je hodočasnik 1982. istaknuo: »Doista, teško je rastaviti ova dva imena – Franju i Klaru; ta dva fenomena – Franju i Klaru; te dvije legende – Franju i Klaru.« G. B. Montrossi u svojoj knjizi »Klara Asiška – učiteljica života« naglašava kako bez sv. Klare nije moguće posve razumjeti sv. Franju, ali i da bez Franje ne bi bilo Klare. Opisuje kako smatra da ih je sam Gospodin pozvao da »zajedno zažive isto duhovno iskustvo«. Klara je svojemu iskustvu pristupila kroz pokoru, evanđelje, najveće siromaštvo, život u sestrinstvu i vjernosti Crkvi.
Sv. Klaru do kraja su života pratili novi izazovi u očuvanju franjevačkoga ideala siromaštva. Papa Inocent IV. želio je konačno urediti pravilo za klarise, no Klara u njemu nije prepoznala dovoljno snažnu zaštitu »svetoga siromaštva«. Stoga sama piše pravilo u duhu svetoga Franje, koje joj papa odobrava 9. kolovoza 1253., samo dva dana prije njezine smrti. Po svjedočanstvu sestre Filipe, Klara je na samrti poželjela poljubiti to papinsko pismo. Njegov je izvornik pronađen 1893. godine, prilikom uređenja njezina groba u crkvi svete Klare u Asizu. Na sprovodu, kojemu su nazočili papa i njegov dvor, Inocent IV. naredio je da se moli Časoslov o djevicama, a ne o pokojnima – kao da ju je kanonizirao još prije pokopa. Nedugo zatim, 18. listopada 1253., papa je naložio asiškomu biskupu da započne službeni postupak za ispitivanje Klarine svetosti.
Snaga riječi u digitalnom dobu
U svijetu prepunu informacija društvene mreže pružaju priliku da izrazimo svoje mišljenje, ali i da činimo dobro. No svaka objava nosi odgovornost, i prema sebi i drugima. Riječi mogu graditi, ali i rušiti. Zato vrijedi sjetiti se biblijskih riječi: »Jer iz obilja srca usta govore« (Mt 12, 34). Ono što dijelimo na mrežama otkriva naš karakter i vrijednosti. Prije nego što nešto objavimo, zapitajmo se donosi li to mir, poštovanje i istinu. Kritičko razmišljanje, provjera izvora i izbjegavanje širenja laži ili mržnje ključ su odgovornoga korištenja medijima. Posebno je važno da mladi prepoznaju snagu koju imaju u digitalnom svijetu. Njihove objave mogu potaknuti promjene, inspirirati druge i pokazati da dobrota i istina još imaju snagu. Umjesto da budu samo promatrači, pozvani su biti stvaratelji pozitivnih sadržaja koji šire nadu, poštovanje i ljubav.
Na internetu, kao i u životu, vrijedi biti primjer dobrote i mudrosti jer svaka riječ ostavlja trag, i u srcima ljudi i u digitalnom svijetu.
Priredili: I. Moslavac, V. Lukačin, E. Raguž, L. Galić
