Iako još uvijek ni jedna država i ni jedan državnik nije službeno proglasio treći svjetski rat, čovječanstvo živi u ozračju prijetnje velikim ratom koji stalno grebe po vratima, a nikako da provali. Nedavno je i papa Lav XIV. u govoru diplomatima akreditiranim pri Svetoj Stolici prokazao širenje »ratnoga zanosa«. Inficiranje ratnim zanosom nije zaobišlo ni hrvatske građane, a u tome prednjače, i to u sprezi, i političari i mediji. Legitimna je, naime, potreba izvještavati o ratu u drugim državama, no duboka je manipulacija to činiti gotovo neprestano. Iako nova, uvelike medijski posredovana, prepirka između predsjednika države i predsjednika Vlade ne bi trebala previše zabrinjavati jer takvih se hrvatsko društvo nagledalo proteklih dana i mjeseci, i ona je u službi sijanja straha i nesigurnosti među hrvatskim građanima. Štoviše, hrvatsko društvo ponovno se u javnom prostoru nastoji umjetno vratiti u doba kraja osamdesetih i početka devedesetih, dakle u doba Domovinskoga rata, s ciljem da bi se proširio ratni zanos. U tome sudjeluje, nažalost, i državni vrh. Usput rečeno, vladajući su donedavno progonili Thompsona i njegove domoljubne pjesme, a sada im mnogi među njima plješću jer im, navodno, odgovara mobilizacijski duh takve glazbe. Zanimljivo je kako se glazbeni duh kod nekih može stvoriti preko noći. Istodobno hrvatski čovjek, konzumirajući medije, na trenutke ne zna živi li u ratnoj Ukrajini, Iranu, Venezueli ili u mirnoj Hrvatskoj.
Posljednja »prepirka« između predsjednika države i Vlade, to jest predsjednika i Ministarstva obrane, podsjetila je na doba kada je Hrvatska bila vojno slaba u odnosu na Srbiju koja je raspolagala svim naoružanjem tzv. Jugoslavenske narodne armije. Predsjednik RH oglasio se, naime, priopćenjem u kojem stoji da je nakon posjeta delegiranoga francuskoga ministra za Europu postalo »sigurno da hrvatska Vlada prilikom ugovaranja i kupnje francuskih Rafalea nije ni na koji način zaštitila hrvatske interese te joj je bilo posve svejedno hoće li Francuska iste ili čak naprednije modele zrakoplova prodati nekoj od nama susjednih država izvan NATO-a«, misleći pritom na Srbiju, tvrdeći da se »preko hrvatskih leđa i na štetu hrvatskih nacionalnih interesa provodi projekt privlačenja Srbije na Zapad«. Takav je govor podsjetio na povijesne bliskosti Francuske i Srbije, to jest na doba kada je Hrvatska bila prepuštena čudu da bi se obranila. Jasno, stigao je ubrzo odgovor iz Ministarstva obrane u kojem je bilo riječi i o dugogodišnjoj zapuštenosti hrvatskoga oružja, sa zaključkom da »hrvatski Rafalei nisu nabavljeni radi bilo kakvog regionalnog nadmetanja, već radi zaštite hrvatskog zračnog prostora, jačanja nacionalne sigurnosti i ispunjavanja obveza u okviru kolektivne obrane NATO saveza«. Zanimljiva je ta retorika u kojoj se predsjednik države vraća na stare ratove, a izvršna vlast naginje svim sredstvima prema novima. Uopće nije toliko važno tko je od njih u pravu, jer njihova rasprava tek ilustrira da se ratni zanosi šire ne samo iz medija i društvenih mreža s obiljem lažnih vijesti, nego i s hrvatskih državnih vrhova. I dalje je fascinantno u kojoj se mjeri Srbija, sada jedna od politički i ekonomski najslabijih država svijeta, još uvijek predstavlja u hrvatskoj javnosti kao važan, presudan faktor za rat koji dolazi. Jasno je da to ima svoju cijenu. No zar je u potpunosti neisplativo početi se zanositi mirom?
