U lipnju 2023. ozbiljni i manje ozbiljni mediji izvijestili su da se Romy (22), mlada Nizozemka koja je zbog tereta depresije više puta zatražila eutanaziju, u posljednji trenutak predomislila. Uskrsno vrijeme potiče na razmatranje tajne trijumfa života nad smrću, stoga je njezina priča više prigodno poticajna. Zlostavljanje u djetinjstvu, anoreksija, samoozljeđivanje i depresija tereti su koji su pritiskali Romy. Kako prenosi The Times, prvi se put prijavila za eutanaziju u dobi od 18 godina, a sa 22 godine dobila je dopuštenje. U prisutnosti majke i brata na liječnikovo pitanje je li sigurna zaplakala je i umjesto da primi smrtonosnu injekciju nastavila je živjeti. Kako navodi New York Post, vidjela je lijes u kojem bi je prevezli u mrtvačnicu, što ju je potreslo. Danas je studentica andragogije u Rotterdamu. Na pitanje novinarke Stephanie Bakker što joj daje nadu odgovorila je uz šalu da je to »plaćanje stanarine« budući da je to nešto tako »obično«.
Interpretacija kriterija za eutanaziju sve labavija
U Nizozemskoj eutanazija je legalna na temelju »nepodnošljive patnje bez izgleda za poboljšanje«, što uključuje i psihičke bolesti i stanja, uz sve širu interpretaciju kriterija. Uz to, pacijentima je na raspolaganju palijativna sedacija koja nije eutanazija. Od 2019. do 2022. broj eutanazija zbog psihičke patnje u Nizozemskoj dvaput se udvostručio. u 2022. bilo je 8720 eutanaziranih, od toga je 28 bilo mlađih od 30 godina. 2023. godine od 9068 eutanaziranih bilo je 40 mlađih od 30 a tijekom 2024. godine od 9958 eutanaziranih bilo je 45 osoba mlađih od 30 godina. Po mišljenju mnogih, uključujući i prof. Kevina Yuilla iz britanske organizacije Humanisti protiv potpomognutoga samoubojstva (HAASE), Romyn slučaj pokazuje da treba osigurati bolju skrb, a ne otvarati put prema potpomognutoj smrti. »Ovo je zastrašujuća priča koja bi se, ako bi zakon bio usvojen, mogla dogoditi u Britaniji onima s teškim poremećajima prehrane«, rekao je. »Više od 60 ljudi, uglavnom mladih žena, umrlo je potpomognutom smrću zbog anoreksije diljem svijeta, uključujući i Sjedinjene Države. I ovdje se to može dogoditi«, upozorio je.
»Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta«
»Nikada nisam čuo da bi tko odustao tako kasno«, prokomentirao je Romyn slučaj psihijatar Menno Oosterhoff. »To se često događa na početku procesa. Od 100 ljudi koji traže eutanaziju samo će njih 10 na kraju biti eutanazirano. Mnogi pronađu način kako se nositi sa životom, a neki počine samoubojstvo«, rekao je.
Menno Oosterhoff, psihijatar
Stručnjak za zdravstvenu etiku dr. Theo Boer upozorio je da se, suprotno očekivanjima, broj samoubojstava u Nizozemskoj nije smanjio. Damian Denys, profesor psihijatrije, zabrinut je zbog porasta mladih ljudi ispod 30 godina koji traže eutanaziju. Smatra upitnim da oni mogu zadovoljiti kriterije. »Kako se u toj dobi može sa sigurnošću utvrditi da mlada osoba s mozgom u razvoju definitivno želi umrijeti, da život doživljava kao beznadan i besperspektivan i da su svi tretmani već provedeni?« zapitao je. Denys je u srpnju prošle godine objavio istraživački rad o eutanaziji u Nizozemskoj i izvukao zabrinjavajuće zaključke. »Lista čekanja je dvije godine. I zanimljivo… kada smo analizirali podatke, primijetili smo da je zbog te liste čekanja mnogo ljudi promijenilo mišljenje«, kaže. »Ali moguće je u nekim slučajevima, ako pacijent pronađe psihijatra voljnoga dati pozitivno mišljenje, i još jednoga, da se to može učiniti za šest tjedana – može ići vrlo, vrlo brzo. Ovisi o tome koliko ste vješti u uvjeravanju ljudi da želite umrijeti«, primijetio je Denys.
Psihički poremećaji: više eutanaziranih žena
Demografski profil pacijenata koji su tražili eutanaziju zbog mentalnih bolesti upadljivo se razlikuje od onih s terminalnim fizičkim bolestima, koji su uglavnom u dobi od 60 i više godina, s prilično jednakom ravnotežom između muškaraca i žena. Kao dio svojega istraživanja Denys i njegovi kolege analizirali su statistike od 2012. do 2018. i otkrili da su pacijenti bili većinom mlađe neudane žene s dijagnozom depresivnoga poremećaja. U tom je razdoblju stručno povjerenstvo odbilo 653 zahtjeva – u većini slučajeva jer se smatralo da pacijenti nisu iskušali sve metode liječenja – i odobrio 154. Ukupno, 65 posto onih kojima je zahtjev za eutanaziju odobren bile su žene. Dok se većina eutanazije zbog fizičke bolesti provodi za osobe u dobi od 60 i više godina, 60 posto te skupine bilo je mlađe od 60 godina; 18 posto bilo je mlađe od 40 godina. Jedan pacijent bio je mlađi od 20 godina.
Dr. Theo Boer od pobornika do kritičara
U Nizozemskoj, zemlji koja je prva legalizirala eutanaziju 2001., nekadašnji zagovornik eutanazije dr. Theo Boer sada je njezin oštar kritičar. Boer je osobno pregledao 4000 slučajeva eutanazijskih procesa. U podnesku Britanskomu parlamentu, u kojem se prošle godine intenzivno raspravljalo o potpomognutom samoubojstvu, istaknuo je kako iskustvo Nizozemske pokazuje da ozakonjenje potpomognutoga samoubojstva i eutanazije povlači sklizak teren koji će naposljetku širom otvoriti vrata smrti za daljnje kategorije osoba i relativizirati vrijednost života, kao i sposobnost ljudi da se nose s teškoćama.
Dr. Theo Boer, etičar
Naime, broj odobrenih eutanazija i potpomognutih samoubojstava u Nizozemskoj se u dvadeset godina gotovo udvostručio. U odnosu na terminalno bolesne, porastao je broj mlađih osoba sa psihičkim teškoćama. »Ne mislim da bilo koji prijedlog zakona koji dopušta potpomognuto umiranje bilo kojega oblika može spriječiti širenje, jer ako se smrt definira kao medicinski tretman, kako to možete uskratiti ljudima koji pate? Jedina je prava zaštita da to uopće ne legaliziramo«, ustvrdio je Boer. »Slučajevi eutanazije zbog psihičke patnje rastu otkako je legalizirana u Nizozemskoj – polako, zatim ravnomjerno, potom naglo«, upozorio je Boer Britance. »Legalna dostupnost asistiranoga umiranja gura nas u smjeru očaja, u kojem se smrt sve više doživljava kao ozbiljno rješenje za podnošenje teškoća, nerješivu ovisnost o skrbi, usamljenost, starenje i besmisao.(…) Definicija dostojanstvenoga života postaje sužena«, zaključio je.
Mladi i eutanazija – Wertherov efekt
Julian Kiverstein, sveučilišni profesor filozofije svijesti, nazvao je tu pojavu »Wertherovim afektom«, aludirajući na poznate posljedice objavljivanja romana »Patnje mladoga Werthera« 1774. kada je val mladih ljudi počinio samoubojstvo po uzoru na glavnoga lika. U godini dana broj eutanazija porastao je za 10 posto – od 9068 tijekom 2023. na 9958 tijekom 2024. godine. »Suočavamo se s rizikom od nečega ekvivalentnoga ‘Wertherovu efektu’ u kojem medijsko prikazivanje eutanazije u psihijatrijskom okruženju ohrabruje ljude da razmišljaju o eutanaziji ili samoubojstvu kao opciji, što inače ne bi činili«, izjavio je prof. Kiverstein. Smatra da je činjenica da se Romy predomislila u posljednjem trenutku dobar dokaz da njezin slučaj nije trebao biti odobren. »Postoje dobri razlozi utemeljeni na dokazima za stajalište da mladi ljudi čije su kognitivne funkcije još u razvoju nisu u stanju donijeti promišljene odluke o okončanju života«, rekao je. »Eutanazija kod mladih odraslih dobiva toliko pozitivne pozornosti u medijima da nije pretjerivanje reći da se aktivno promiče kao opcija liječenja u psihijatriji, a trebala bi biti posljednja opcija nakon što su svi tretmani neuspješni«, pojasnio je prof. Kiverstein.
Država i medicina naglavačke; potaknuti ljude da skoče u smrt
Potpomognuto samoubojstvo i eutanazija zakonski su alati kojima država »pomaže« ljudima da se ubiju odnosno zadužuje liječnike da ubijaju druge. Primjer Nizozemske i Kanade pokazuje da to nije samo apsurdno i perverzno, nego s vremenom donosi promjenu mentaliteta. Ranjive osobe postaju sklonije odabrati smrt kako ne bi bile teret društvu, a osobe u teškoćama (koje su sastavni dio života!) postaju manje otporne na njih i imaju manje volje da prevladaju teškoće i osmisle svoj život budući da postoji »opcija« eutanazije. »Kako možete razlučiti je li ‘želja za smrću’ posljedica mentalne bolesti ili njezin simptom koji se može liječiti? Tko odlučuje koja je razina psihičke patnje ‘nepodnošljiva’? A u srži problema tko može reći da pacijentu – osobito onomu koji je još u tinejdžerskim godinama – nema pomoći?« riječi su psihijatra Menna Oosterhoffa, koji je pobornik eutanazije, ali ima ozbiljne sumnje o moralnosti onoga u čemu sudjeluje. »Pacijenti traže eutanaziju u sve većem broju jer shvaćaju da je to moguće.« Priznaje da u tome postoji element društvene zaraze: »To nije zato što su ljudi očajniji nego prije, nego zato što znaju za postojanje eutanazije«, ustvrdio je.
Tri djevojke – jedna smrt
