Ne događa se baš tako često – premda se, na sreću, ne može reći ni da se radi o iznimci – da se jedan teolog bavi otajstvom Marije u životu Crkve i vjernika toliko pomno da o tome napiše knjigu. Upravo toga se latila dr. Veronika s. Nela Gašpar, redovnica družbe Kćeri Božje ljubavi, dogmatičarka u zvanju izvanredne profesorice na Teologiji u Rijeci. Ovih je dana knjiga, koja bi prema autorici u naslovu trebala ujediniti Marijina ukazanja i njezinu proročku ulogu u Crkvi, potpuno dovršena, a oko svetkovine Velike Gospe njome će se kao recenzenti baviti neki od autoričinih kolega teologa. Dr. Gašpar rado se odazvala da plodove svojega rada i promišljanja o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije podijeli s čitateljima Glasa Koncila. Već odgovor na prvo pitanje otkriva zašto je dr. Gašpar kao sugovornica posebno zanimljiva.
Dr. Gašpar: Četverogodišnje sudjelovanje u radu Međunarodne teološke komisije za pitanje Međugorja poučilo me nanovo o važnosti Marije u kršćanskom životu pojedinca i zajednice, kao i o činjenici da nam – kako kaže papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu »Krunica Djevice Marije« – »Kristova Majka na neki način daje osjetiti njenu prisutnost i čuti njen glas«. Božji narod, koji je uvijek osjećao naklonost i svjesno zazivao duhovno Marijino materinstvo, zna da je ona – ne izvan Crkve, nego u Crkvi i s njom, u Duhu Svetom – prva i glavna suradnica Krista Otkupitelja i Posrednika u djelu spasenja. A suradnja uznesene Djevice Marije prototip je i paradigma Crkve pozvane poput Marije surađivati u spasenjskom djelu Trojedinoga Boga.
Na tom se obzorju može razumjeti i tumačenje marijanskih ukazanja koje je izrekao poznati teolog Hans Urs von Balthasar: »Tko se iščuđava […] taj uistinu nije shvatio tko je Marija. Ona je pralik Crkve, Crkve u njezinoj najčišćoj formi, Crkve kakva bi trebala biti ili (jer smo svi grješnici) kakva bi trebala pokušati biti. Marija nije privatna osoba. Ona je, moglo bi se reći, univerzalna osoba […] kao Službenica Gospodnja, s kojom se može u svemu surađivati. Ona je i na raspolaganju svojemu Sinu da pokaže kršćanima što je Crkva u svojoj biti i što bi trebala biti. Upravo zato ona je savršeno ponizna, nema nikakva straha da upućuje na sebe, da se ukaže s krunicom, da bude posrednica između nas i Sina. Sve je u njoj milost. Zašto bi se trebala ustručavati da predstavi svijetu to čudo Božje, da joj se dive, ne njoj, nego snazi Božjoj i njezina Sina? Izraz ‘privatna objava’ nije najsretniji. Opravdan je uzme li se u obzir da osim riječi Božje u Novom zavjetu svijet više ne treba iščekivati nikoju objavu jednoga i trojstvenoga Boga. No jesmo li ju shvatili u njezinoj dubini i punini? Nemamo li potrebu za uvijek novim tumačenjima da bismo razumjeli ono što je u njoj sadržaj milosti, ali i zahtjev milosti? U kojoj smo ju mjeri prihvatili? I tko bi bio najkompetentniji da nam dade nikada do kraja dovršeno tumačenje ako li ne ‘Ecclesia immacolata’ (Bezgrješna Crkva, misli na Mariju, nap. Da. G.)?«
Dr. Gašpar: Na zadnjem zasjedanju komisije svi članovi su primili pismeni dekret koji ih obvezuje da o radu komisije ne mogu govoriti niti ga tumačiti. To pripada drugima. Zato knjiga ne govori o Međugorju, nego u jednom poglavlju promišlja o sedamnaest marijanskih ukazanja u 20. stoljeću koja su, preko mjesnoga biskupa, priznata od Crkve. Kada se u postkoncilskoj teologiji govori o ukazanjima Blažene Djevice Marije, gotovo se uvijek misli na privatne objave pod proročkim vidom i naziva ih se najčešće proročkim karizmama za današnje vrijeme.
Dr. Gašpar: Čudno je zbog pogrješnoga shvaćanja te riječi. No na tragu rečenoga Joseph Ratzinger kaže da je Marija »uvijek smatrana pralikom kršćanskoga proroštva«. Za razliku od biblijskih proroka, čije je poslanje dovršeno, Marija svoju proročku službu nastavlja s jasnim ciljem svake karizme, tj. da bude u službi izgradnje Crkve i boljega svijeta te da pridonese učinkovitosti Crkve u ostvarenju njezina poslanja u određenim povijesnim okolnostima. Koncilska konstitucija »Lumen gentium« u br. 12 za te karizme općenito kaže: »Budući da su te karizme (…) osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, valja ih primati sa zahvalnošću i utjehom.«
Marija se prije svega ukazuje u selima, u brdima, na nepristupačnim mjestima, a »izabranici/vidioci« gotovo su joj uvijek mali i neznatni. O tom Joseph Ratzinger piše: »Često sam razmišljao o toj neobičnoj okolnosti da Crkvu u stoljeću napretka i vjere u znanost najljepše i najsnažnije predstavljaju sasvim jednostavni ljudi, Bernardica iz Lurda primjerice… koje nisu uspjela okrznuti strujanja vremena. Je li to znak da je Crkva izgubila snagu svoga utjecaja na kulturu i da je smještena još samo izvan istinskoga tijeka povijesti? Ili je to znak da je bistar pogled za ono bitno i danas dan samo malenima, a da je tako često uskraćen ‘mudrima i umnima’? Mislim da su upravo ovi ‘mali’ svetci veliki znak našemu vremenu koji me to više dira što više živim u tom vremenu i s tim vremenom.«
Dr. Gašpar: Marija je majka Isusa iz Nazareta, žena koju kršćanska zajednica ispovijeda majkom Mesije, Sina Božjega, Boga koji je postao čovjekom. Glede značenja Marijina imena postoji više pokušaja objašnjenja, od kojih se dva smatraju najprihvatljivijima. Jedno se izvodi iz egipatsko-hebrejske složenice »Myr-ya/yam«, što znači »ona koju Jahve ljubi«, a drugo iz ugaritskoga »mrym«, što znači »uzvišenost«, dakle »ona koja je uzvišena, divna«. Oba su značenja prihvatljiva jer na izvrstan način označavaju ono što vjera gleda u Isusovoj Majci. Odmjeren govor kanonskih evanđelja predstavlja nam Mariju kao Majku koja pozorno, a moglo bi se reći i sa strepnjom, prati korake svoga Sina, vođena duhom vjere koja je postupno uvodi u sve dublje razumijevanje Sinovljeva poslanja i identiteta.
Novozavjetni spisi vrlo rijetko i s malo riječi govore o Mariji. Njezinim osobnim imenom Marija spominju je samo devet puta, i to kada govore o Isusovu djetinjstvu. Deset se puta o njoj govori kao o Isusovoj majci, ali bez spominjanja njezina osobnoga imena. Evanđelist Ivan spominje je u dva ključna trenutka: na početku Isusova javnoga djelovanja (Kana Galilejska) i pod križem. Tu je Isus oslovljava općom imenicom »ženo« (Iv 2, 4; 19, 26). Moglo bi se zaključiti da veličina te jedinstvene žene u povijesti ljudskoga roda ne proizlazi iz brojnosti novozavjetnih mjesta koja o njoj govore – jer su evanđelja usredotočena na Isusa Krista – nego iz njezina poslanja u službi njezina Sina za cijelo čovječanstvo. Mislim da to vjernici spontano prepoznaju kad hrle u marijanska svetišta.
Dr. Gašpar: Krunica, koja se postupno širila u drugom tisućljeću, duboka je i jedinstvena molitva, koja se i u trećem tisućljeću uklapa u duhovni put kršćanstva. Samo dva tjedna nakon izbora za Petrova nasljednika papa Ivan Pavao II. iznio je predivno svjedočanstvo o svojem osobnom iskustvu: »Krunica je moja najdraža molitva. Divna je to molitva! Divna u svojoj jednostavnosti i u svojoj dubini. […] Može se reći da je krunica, u određenom smislu, molitva komentar posljednje glave konstitucije ‘Lumen gentium’ Drugoga vatikanskoga koncila, koja govori o čudesnoj prisutnosti Majke Božje u otajstvu Krista i Crkve. U pozadini riječi Zdravomarije pred očima se duše nižu glavni događaji iz života Isusa Krista. Složeni u cjelokupan niz radosnih, žalosnih i slavnih otajstava, one nas uvode u živo zajedništvo s Isusom po – mogli bismo reći – srcu njegove Majke. Istodobno, naše srce u tim deseticama krunice može obuhvatiti sve događaje od kojih je satkan život pojedinca, obitelji, naroda, Crkve i čovječanstva, naše osobne događaje i događaje iz života naših bližnjih, posebno onih koji su nam najbliži, koji su nam više prirasli srcu. Na taj način jednostavna molitva krunice označava ritam ljudskoga života.« Radosti rođenja, odrastanja, obiteljskoga života, ili težina neizbježne patnje i smrti, nepravda, ali i nada u bolje sutra, u ono konačno otkupljenje – koji se to čovjek, ili zajednica, s time ne suočava? Ne možemo li tu, promatrajući kroz Marijinu krunicu svoj život u svjetlu Kristova života, uvrstiti i mnoge probleme s kojima se danas naglašeno suočavamo kao nacija i društvo, a mnogi i osobno: nezaposlenost, oskudica, osjećaj sputanosti i besperspektivnosti koji tjera na tešku odluku da se sreća potraži negdje drugdje… Kao vjernici imamo pravo – sam nam je Bog dao to pravo – sve to proživljavati s Marijom. A ona nas upućuje da rješenja tražimo u Isusu, u njegovoj poruci, u evanđelju koje svakoga poziva na obraćenje i prihvaćanje svojega dijela odgovornosti.
Dr. Gašpar: Premda je po svojem obliku marijanska, krunica je sva usredotočena na Krista. S krunicom kršćanski narod sjeda u Marijinu školu da bi se uveo u razmatranje Kristova lica i iskustvo njegove ljubavi. A to u Mariji ima nenadmašan uzor. Ona je živjela s pogledom upravljenim na Krista i pohranjivala u sebi svaku njegovu riječ. Nitko se nije tako vjerno posvećivao razmatranju Kristova lica kao što je to činila Marija. Naime, ono je njoj na jedinstven način pripadalo. »Kada moli krunicu, kršćanska zajednica preuzima Marijina sjećanja i njezin kontemplativan pogled«, napisao je sv. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu posvećenom krunici. On, dakle, krunicu povezuje s kontemplacijom. O čemu je riječ govore i sljedeće papine riječi: »Onaj koji krene razmatrati Krista u različitim dionicama njegova života ne može a da u njemu ne spozna i istinu o čovjeku.«
Ivan Pavao II. spominje pet etapa kontemplacije: spominjati se Krista s Marijom, učiti Krista od Marije, suobličiti se Kristu s Marijom, moliti Krista s Marijom i naviještati Krista s Marijom. Jasno je da je ovdje riječ o kompletnom programu vjerničkoga življenja i o putu Crkve. Zato spomenuti papa može reći da Marija »nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava«. Stoga, ako li se ne može govoriti o obvezi moljenja krunice, svakako se može govoriti o snažno argumentiranoj preporuci nečega što je od velike pomoći u napredovanju u kršćanskom životu.
Dr. Gašpar: Crkva je pozvana promicati susret između pučke marijanske pobožnosti i liturgije. Zato je potrebno »evangelizirati« pučku marijansku pobožnost, tj. »ispuniti« je Božjom riječju kako bi ona uistinu vodila prema pashalnomu otajstvu u njegovu sakramentalnom događaju i u njegovim životnim implikacijama. Drugim riječima, kad je primjerice riječ o hodočašćima, nužno je promatrati i promicati sakrament pomirenja kao važnu etapu hodočašća i pobožnosti jer je riječ o susretu s Kristom koji oprašta, te svetoj misi i pričesti očuvati značaj vrhunca pučke pobožnosti, konkretno hodočašća.
Dr. Gašpar: Kršćanski je puk uvijek zapažao duboku vezu između pobožnosti prema Mariji i euharistije. To je vrlo značajna činjenica u liturgiji kako na Zapadu tako i na Istoku, u tradicijama redovničkih zajednica, u duhovnosti suvremenih pokreta, pa i mladih, u pastoralu marijanskih svetišta. U enciklici »Crkva živi od euharistije« papa Ivan Pavao II. naziva Mariju »ženom euharistije« i upućuje na četiri euharistijsko-marijanska stava koja je Crkva pozvana nasljedovati: stav vjere, žrtve, prihvaćanja i zahvale. Nastavlja tumačiti da postoji duboka sličnost između Marijina »fiat« (Neka mi bude!) i »amen« koji izgovara svaki vjernik kod primanja pričesti. Ističe, nadalje, da je Marija postala prvo »svetohranište«. Marija je, kaže također papa, cijelim svojim životom preuzela i živjela žrtvenu dimenziju euharistije, posebno sjedinjujući se sa svojim Sinom u muci. Sama je, potom, nakon uskrsnuća sudjelovala u euharistijskom slavlju kojemu su predsjedali apostoli. Ako euharistiju slavimo kao spomen Kristove smrti, to onda također uključuje »prihvaćanje Marije, kao majke i učiteljice euharistijske kontemplacije«. »To također znači prihvatiti obvezu suobličavanja Kristu, stupajući osobno u Marijinu školu i dopuštajući da nas ona prati«, kaže papa. Spominje i Marijin hvalospjev »Veliča«, koji govori o »novom nebu« i »novoj zemlji«. Euharistija je pak predokus te u određenom smislu programski »plan« toga »novoga neba i nove zemlje«, kako bi i naš život, poput Marijina, mogao sav postati »Veliča!«. Zato je prirodno da je »spomen Marije, u istočnim i zapadnim Crkvama, uvijek bio dio euharistijskoga slavlja«, kao što kaže Ivan Pavao II.
