Flautistica i logopedinja Barbara Meštrić istaknuta je pastoralna suradnica i zborovoditeljica u župi sv. Ivana XXIII. u zagrebačkoj Dubravi. Prije udaje jednako se darivala svojoj rodnoj župi u Španskom. Tako je naučila u svojoj obitelji u svojim najranijim danima, tako je i danas.
Rođena je 9. veljače 1999. u Zagrebu kao najstarije dijete u obitelji Tomić. Otac Ivan inženjer je elektrotehnike, a majka Senka veterinarka koja se požrtvovno posvetila majčinstvu. Njih su se dvoje upoznali u župi sv. Petra u Zagrebu, gdje su sklopili i sakrament ženidbe. Blagoslovljeni su s četvero djece. Nakon najstarije Barbare slijedi Dominik rođen 2000., magistar struke znanosti o okolišu, zatim Ivan rođen 2002., student pete godine matematike na PMF-u, i najmlađa Klara rođena 2004., studentica treće godine Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu.
Dvije škole i dva fakulteta
Kako im je otac tamburaš s dugogodišnjim djelovanjem u FA »Ivan Goran Kovačić«, a majka je godinama pjevala u zborovima, glazba im je oduvijek bila neizostavna, zbog čega su svi, zahvaljujući velikoj strpljivosti, ljubavi i požrtvovnosti roditelja, završili glazbenu školu pa se svatko od djece, uz svoje profesije, ostvaruje i u glazbi preko koje su i pronašli svoj put i mjesto u župnoj zajednici. Braća su aktivni članovi župe Blažene Djevice Marije Žalosne u Španskom gdje vode, pjevaju i sviraju u župnim zborovima i neizostavna su karika u životu te župne zajednice. Sve je to započelo zahvaljujući čvrstim temeljima vjere u njihovoj obitelji u kojoj se redovito išlo na misu, molilo prije jela i okupljalo na večernju krunicu ili su znali moliti krunicu tijekom putovanja, slaviti blagdane uz neizostavnu pjesmu i svirku. Ljubav i upornost njihovih roditelja njegovala je talente koji su im darovani i zahvaljujući njihovu angažmanu danas nastoje svojim trudom i radom potaknuti ljude oko sebe i činiti ovaj svijet boljim mjestom.
»Osnovno sam obrazovanje završila u OŠ Ante Kovačića u Španskom, a srednjoškolsko u Gimnaziji Lucijana Vranjanina«, pripovijeda Barbara. »Kako me glazba oduvijek pratila na životnom putu, uz redovito obrazovanje, svirala sam flautu te tako završila Osnovnu glazbenu školu Rudolfa Matza i kasnije Srednju glazbenu školu Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu. Ljubav prema glazbi i sviranju flaute odredila je moj daljnji put, zbog čega sam diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Trenutačno radim kao nastavnica flaute u GŠ Zlatka Grgoševića u Sesvetama. Uz redoviti posao, sviram u različitim prigodama. Sada nastupam u triju ‘Solaris’, redovito održavamo koncerte i sviramo na različitim događanjima. Zatim vodim radionice i različite poduke i nekako nastojim ljubav prema glazbi prenijeti na buduće generacije. Na trećoj godini akademije želja za dodatnim obrazovanjem ponukala me da upišem studij logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, koji sam završila u rujnu prošle godine i trenutačno, koliko stignem, radim i privatno kao logoped. Želja mi je jednoga dana spojiti te dvije struke i na taj način svojim znanjem i iskustvom pomoći drugima jer znamo, a i znanstveno je dokazano, da glazba vrlo pozitivno djeluje na čovjeka i zapravo je neizostavna u njegovu životu. Iskustvo pohađanja dviju škola, redovite i glazbene, i kasnije studiranje na dvama fakultetima, zaista mi je donijelo mnogo toga dobroga i pomoglo mi u izgradnji mene kao osobe – od divnih prijateljstava i iskustava sve do stvaranja životnih navika. Sve je to vrijedilo svakoga mojega umora«, govori Barbara Meštrić.
Usađeni čvrsti temelji
»Gledajući unatrag, iza svega ovoga stoji velika žrtva i odricanje, ne samo vlastita, nego i žrtva moje obitelji i bliskih prijatelja, bez čije potpore ništa od toga ne bi bilo moguće. No najviše od svega to je sve bilo moguće zahvaljujući vjeri i duhovnomu rastu koji su mi neprestano davali poticaj kada je bilo najteže. Na različite sam načine bila uključena u život župne zajednice Blažene Djevice Marije Žalosne u Španskom i svojim znanjem nastojala pridonijeti najbolje što sam mogla. Dugo godina pjevala sam i svirala u dječjem zboru ‘Santo’, nakon čega sam nastavila u zboru mladih ‘Maranatha’, s kojim i danas volim zapjevati i pridružiti im se na prigodnim koncertima. Za sve veće blagdane, kao i župne aktivnosti poput klanjanja, trodnevnica, priprema u Velikom tjednu i procesija, nastojala sam biti na raspolaganju koliko god mi je to bilo izvedivo, pa sam tako i ‘uskakala kao pojačanje’ mješovitomu zboru, čitala, pomagala u animiranju misnoga slavlja. Roditelji su nas oduvijek učili da se trebamo dati u svojoj župnoj zajednici onako kako možemo pa sam nastojala slijediti taj put i staviti se na raspolaganje. I dandanas volim u molitvi zamoliti dragoga Boga da mi pomogne ‘biti olovka u njegovoj ruci’, dati se na onaj način kako je on to zamislio«, svjedoči naša sugovornica.
Barbara se u svibnju 2023., na svetkovinu Gospe Fatimske, udala za Josipa Meštrića, s kojim je skupa išla u srednju glazbenu školu, a prohodali su tijekom studija. Dok je ona studirala flautu i kasnije logopediju, on je studirao geofiziku na PMF-u i danas radi u Državnom hidrometeorološkom zavodu. »Zanimljivo je kako su nam obitelji doista jako slične u mnogim stvarima – njegovi roditelji također su blagoslovljeni s četvero djece. Usadili su im čvrste temelje u vjeri pa su ih također s ljubavlju i strpljivošću poticali na angažman u župi sv. Ivana XXIII. pape u zagrebačkoj Dubravi, upravo kroz glazbu. Moglo bi se reći da su nam obitelji odmah ‘kliknule’ i dijele mnoge zajedničke vrijednosti. Dolazak u ovu predivnu obitelj dodatno je obogatio moj život i s radošću se uvijek sastajemo i družimo«, kaže Barbara Meštrić.
Glazbom potaknuti zajedništvo
Udajom se preselila u Dubravu pa je i nova župa postala njezin novi dom. »Svaka promjena sa sobom nosi izazove, tako je bila i ova – prijeći iz svoje stare župe koja mi je bila drugi dom u neku drugu, gotovo nepoznatu, činilo se na prvu kao veliki šok. No opet, zahvaljujući baš glazbi, počela sam pronalaziti svoje mjesto pa sam tako počela kao ‘tihi suradnik’ – pomagala sam mužu oko dječjega zbora i za veće blagdane i događanja ‘uskakala’ sam pjevanjem u mješovitom zboru. Ondje sam s vremenom upoznala divne župljane koji se jednako tako na svoj način daju svojoj župnoj zajednici. Malo-pomalo došle su neke promjene pa sam tako prošle godine preuzela mješoviti zbor i uz muževu pomoć, a on je ujedno dugogodišnji orguljaš u zboru, nastojim svojim znanjem i vještinama pridonijeti što boljemu radu zbora i uveličati misna slavlja. Ujedno pomognem mužu oko dječjega zbora i nastojimo glazbom potaknuti zajedništvo među zborovima, privući nove ljude i, jednostavno, staviti se u službu Gospodinu. Smatram da je važno odmalena poticati osjećaj pripadnosti župi pa se tako trudimo i kroz dječji zbor privući nove naraštaje. Samim time vjerujem da se i među njima mogu pronaći ‘skriveni’ predivni talenti koji će ih pratiti na kasnijem životnom putu. Nije uvijek lako, takav angažman traži mnoga odricanja, no kada znamo za koga to činimo, sve je odmah lakše, osobito jer smo zajedno u svemu tome i imamo potporu mnogih divnih ljudi. Sve što činimo nastojimo činiti s ljubavlju, strpljivošću i u skrovitosti, s nadom da će plodovi našega rada ostaviti pozitivan trag u župnoj zajednici i održati ju živom zajednicom vjernika.«
Crkva je živa onoliko koliko su živi vjernici u njoj
