Magistar prava Marlon Macanović, zauzeti vjernik iz župe Materinstva Blažene Djevice Marije u Splitu, već je godinama poznat kao aktivan pisac u književnosti protkanoj kršćanskim vrjednotama.
Najvažnije životne vrline naučio od požrtvovnih roditelja
Marlon je rođen 19. kolovoza 1974. u Splitu. Njegovi su roditelji, majka Lada, djevojački Paić, i otac, pokojni Bruno Macanović, Dalmatinci. Lada je »fetiva« Splićanka iz drevnih obitelji Paića i Kliškića, a Bruno je, iako rođen u Splitu, podrijetlom bio iz Dugopolja, iz obitelji koja je dala dvojicu svećenika, Božu i Vicka Macanovića. Upoznali su se u Splitu, gdje su se i građanski vjenčali. Lada je frizerka koja je zbog obiteljskih potreba bila domaćica, a Bruno je bio profesionalni vozač. Poginuo je na humanitarnom zadatku tovareći robu u prostoru Caritasa u njemačkom gradu Bielefeldu 7. ožujka 1996.
Za života je otac Macanović zajedno sa suprugom uspio nadograditi obiteljsku kuću na splitskim Mostinama. Osim Marlona imaju i sina Tina koji je na svijet došao 1985. Po zanimanju je, kao i pokojni tata Bruno, profesionalni vozač. Trenutačno je nezaposlen. Živi s majkom, otac je jednoga djeteta.
Marlon je pak, kao stariji brat, bio glavni oslonac majci nakon očeve tragične pogibije. Uvijek su im veliku pomoć pružali pokojna baka Ivanka, baka s majčine strane, i mamina sestra teta Tonkica koja im je bila kao druga majka.
Marlon naglašava da je majka Lada uvijek bila vrlo brižna i požrtvovna u potpunosti. »Tata je bio hranitelj obitelji i dugo je vremena, osim posla vozača, radio paralelno i u poljoprivredi na obiteljskom imanju«, napominje sugovornik. »Vrline poput marljivosti, poštenja i istinoljubivosti naučili smo od roditelja. Imali smo lijepo djetinjstvo. Nismo živjeli aktivnim vjerničkim životom, nego kampanjski. Nama djeci nisu branili vjerske aktivnosti pa smo išli povremeno na vjeronauk u domicilnu župu sv. Spasa na splitskim Mejašima. Osnovnu sam školu završio u Splitu s odličnim uspjehom.«
U prometnoj nesreći prepoznao Božji upliv
No u djetinjstvu mu se dogodilo nešto što je obilježilo ostatak njegova života. Ali u osobnoj je tragediji prepoznao i konkretni Božji upliv. »Tijekom zimskih praznika u osmom sam razredu doživio stravičnu prometnu nesreću, na blagdan sv. Fabijana i Sebastijana 20. siječnja 1989. Prouzrokovao ju je pijani vozač kamiona komunalne tvrtke. Tri tjedna bio sam u smrtnoj opasnosti. Slomio sam kosti na svakom dijelu tijela, osim kostiju lijeve noge i desne ruke. U bolnici sam bio 75 dana, od siječnja do travnja. Za mene su molili moji župljani i Bog me sačuvao od sigurne smrti. Po izlasku iz bolnice tri sam mjeseca bio u Biokovci na rehabilitaciji. U kolicima sam bio do kraja srpnja, kada sam prešao na štake, a tek sam krajem kolovoza pomalo počeo hodati. Sredinom rujna 1989. iz zahvalnosti sam upisao srednju zdravstvenu školu u Splitu, koju sam završio s vrlo dobrim uspjehom. Nakon srednje škole nisam upisao medicinu jer mi je bilo preteško gledati tuđu patnju. Završio sam uz rad pravo na Pravnom fakultetu u Splitu«, opisuje sugovornik Macanović.
Prijelomni trenutci u vjerskom rastu
Nekoliko je trenutaka bilo ključno za njegov rast u vjeri. »Moji pokojni otac i majka vjenčali su se u crkvi 1985., nakon jedanaest godina građanskoga braka, na poticaj tadašnjega župnika mons. Pavla Banića. Toga su me dana krstili. Nebo ih je nagradilo rođenjem moga brata Tina najesen iste godine. No tek nakon tatine smrti 1996. počeo sam postavljati dublja pitanja o smislu i zavapio Bogu. Svega tri tjedna nakon tatine smrti obratio sam se župniku Anđelku Dukiću i rekao mu da bih se želio pričestiti i krizmati. Don Anđelko je dobro znao cijelu moju obitelj, omogućio mi je ispunjenje želje. Krizmu je podijelio tadašnji dubrovački biskup Želimir Puljić. Tako sam u Marijinu mjesecu svibnju istoga dana bio i pričešćen i krizman«, rekao je sugovornik i dodao: »Stavio sam se svim srcem pod Gospin zagovor, počeo redovito moliti i čitati knjige iz splitske nakladničke kuće ‘Verbum’. Iako još ‘nedonošče’, polako sam počeo napredovati u vjeri. Gospodin je sa mnom bio strpljiv. Tri godine poslije, točnije 19. lipnja 1999., sa svojom zaručnicom Ivanom stupio sam u kršćanski brak u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja. Vjenčao nas je suprugin rođak, danas pokojni fra Mate Topić.«
Blagoslovljen kao otac četvero djece
Supruga Ivana, djevojački Topić, rođena je 1976. u Splitu, gdje je završila ekonomsku školu. O svojem braku sugovornik kaže: »Međusobno se lijepo slažemo. Supruga trenutačno radi u ugostiteljstvu. Nedavno smo proslavili srebrni pir, 25. godišnjicu braka. Blagoslovljeni smo s četvero djece. Prva je kći Bruna, rođena 1999., sveučilišna prvostupnica engleskoga jezika i pedagogije, radi u jednom ugostiteljskom lancu. Zatim smo 2000. dobili kćer Petru, diplomanticu njemačkoga jezika i pedagogije, zaposlenu u trgovini na studentski ugovor. Sin Marko rođen je 2006. i pohađa četvrti razred elektrotehničke škole, ‘kompjutoraš’ je. Najmlađi sin Ante rođen je 2014. i ide u četvrti razred osnovne škole na Brdima. Od 2006. godine živimo na splitskim Brdima u stanu koji je pripadao supruginoj pokojnoj tetki.«
»Uvijek sam na raspolaganju župniku. Nakon 16 godina službe upravo je otišao Darko Matijević, a stigao nam je novi župnik, dugogodišnji pastoralac Božo Plazibat. Osobno sam od 2006. suradnik katoličke prelature Opus Dei i duhovni sin utemeljitelja sv. Josemarije Escrive. Po primjeru sv. Josemarije i njegovu upućivanju na svetost na koju smo svi pozvani nastojim predanim radom ispunjavati svakodnevne kršćanske dužnosti u jedinstvu života i vjere«, rekao je Macanović o svojem angažmanu u splitskoj župi Materinstva Blažene Djevice Marije.
Pet knjiga o velikanima vjere
»Najveći dio svojega radnoga staža, iako sam magistar prava, ostvario sam radeći kao zaštitar jer je to bila logična posljedica odupiranja ‘duhu ovoga svijeta’ budući da se kao Kristov učenik nisam htio ‘suobličiti ovomu svijetu’. Gospodin me pozvao da svjedočim i po apostolatu pisane riječi. Do sada sam, uz Božju pomoć, objavio pet knjiga: ‘Kako pronaći posao i pobijediti nezaposlenost, Motivacijsko-pravni priručnik’ , ‘Viktor, Kardinalova pobjeda, roman o životu kardinala Alojzija Stepinca’, ‘Petrus, Padre Petar Perica – Kristov slavuj’, ‘Isuse, misli ti’ te ‘Trn, roman o relikviji Svetog Trna s krune Gospodina našega Isusa Krista’«, naveo je sugovornik.
»Moja je karizma pisanje o velikanima vjere, hrvatskim mučenicima. Imao sam radost predstavljati knjige diljem Lijepe Naše od 2017. godine. Izlagao sam i u mnogim svetištima, primjerice u crkvi Hrvatskih mučenika na Udbini, svetištu Blažene Marije od Propetoga Isusa Petković u Blatu na Korčuli i u mnogim župama. Surađujem s velikim brojem svećenika, redovnika i časnih sestara u Hrvatskoj i inozemstvu. Imam potporu katoličkih medija, napose Radio-Marije, osobito novinarke Ivke Malkoč Bastašić, Hrvatskoga katoličkoga radija i Glasa Koncila, koji redovito izvještavaju s predstavljanja mojih knjiga«, pojasnio je sugovornik.
»Sva moja nastojanja bila bi uzaludna da se ne hranim Kruhom života«
Bavi se i ikonopisanjem i član je Hrvatske udruge ikonopisaca »Josip Ružić« iz Splita. Autor je i 60-ak znanstvenih i stručnih pravnih članaka koji su objavljivani u časopisima kao što su »Crkva u svijetu«, »Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu«.
»Koliko sam u svemu uspio mogu posvjedočiti moji bližnji i drugi ljudi koje mi dobri Bog stavlja na životni put. Unatoč svim ožiljcima i nedaćama, radostan sam jer znam komu sam povjerovao. Sva moja nastojanja bila bi uzaludna da se ne hranim Kruhom života i da ne slijedim učiteljstvo Majke Crkve. Osobito štujem Čuvara Otkupiteljeva, sv. Josipa, koji mi mnogo pomaže. Na svojem životu, obitelji i svemu ostalom zahvaljujem Trojedinomu Bogu«, zaključuje sugovornik Macanović.
Svećenici nisu samo djelitelji sakramenata
