DRAGO ŽUPANIĆ, OSNIVAČ I VODITELJ ŽUPNOGA PLANINARSKOGA DRUŠTVA »Ništa mi za župu nije teško«

Snimila: T. Baran | Drago Županić: »Ne znam kako bismo da nismo imali vjeru. Uz sina smo shvatili kolika je moć molitve.«

Drago Županić osnivač je i voditelj planinarskoga društva »Stanko Kempny«. Riječ je o rijetkom župnom planinarskom društvu koje djeluje pri župi sv. Nikole Tavelića u zagrebačkoj Kustošiji. Drago je župni aktivist od svoje punoljetnosti, kada je došao u župu na pripravu za sakramente. Ostao je i svoj život trajno povezao sa svojom rodnom župom. Kao ostvaren poslovni čovjek, prometni stručnjak, ostvario se i u obitelji koja ga podržava i prati u svim crkvenim aktivnostima. Njegova supruga Ljubica i sama je istaknuta župna volonterka koja rado svoje slobodne trenutke daruje vjerničkoj zajednici kojoj pripada.

Za »U boj, u boj« 18 mjeseci Lepoglave

Drago je rođen 15. listopada 1952. u Zagrebu. Roditelji su mu bili Ivana, djevojački Hrestak, i Mirko Županić, Oboje su pokojni. Ivana je bila iz Cigrovca kraj Pregrade u Hrvatskom zagorju, po zanimanju je bila učiteljica. Mirko je bio rođen u Daruvaru, kao knjigovođa je radio u više poduzeća. Njih su se dvoje upoznali u Daruvaru kamo je Ivana došla raditi. Vjenčali su se u crkvi sv. Nikole Tavelića u zagrebačkoj Kustošiji, gdje je Ivana živjela s roditeljima prije odlaska u Daruvar. Najprije su četiri godine živjeli u unajmljenoj kući u Doljanima, malom selu pokraj Daruvara. Zatim su se preselili u Kustošiju, u kuću Ivanine majke. Otac joj je tada već bio pokojni. U tom su dvorištu sada dvije kuće koje su poslije gradili obiteljski. Drago je imao pet godina mlađega brata Tomislava koji je umro 2004. od moždanoga udara. Tomislav je bio bankovni službenik, imao je suprugu i dvojicu sinova.

»Naša je mama bila introvertirana žena, teže je uspostavljala nove kontakte, samozatajna je, pažljiva bila, voljela je svoj učiteljski posao. Znala me voditi na školske izlete, ponekad me i na nastavu vodila kad me nije imao tko pričuvati pa bi mi dala neku zadaću da budem miran«, pripovijeda Drago. »Nije bila stroga, bila je konzistentna, zahtijevala je urednost i ozbiljnost, znala je prijetiti šibom, ali ju nije upotrebljavala. Tata je više bio orijentiran na posao, bio je dosta društven, družili smo se za vikende, išli na izlete, šetali se. Mama je bila glavna odgojiteljica, a tata je ulijetao. Nije bio strog. Po naravi je bio veseljak, imao je dobar glas i sluh pa je dobro pjevao. Najdraža mu je bila oproštajna arija iz Zrinskoga. Odlično je to izvodio, a poseban mu je gušt bio što se tada to nije smjelo pjevati. Makar je zbog toga svoga gušta, što je zapjevao ‘U boj, u boj!’ u župnom uredu u Pakracu, odslužio godinu i pol zatvora u Lepoglavi. A to znači da je u Crkvi uvijek bilo špijuna. Pjevao je on svoju omiljenu ariju i nakon zatvora, ali privatno po stanovima. Imali smo roditelje koji su se jako dobro slagali. Svuda su išli zajedno, na obiteljske izlete, oni su i sami ponekad znali otići. Mogli su jer sam već sa 12 godina kuhao. Tu sam crtu imao na baku iz Daruvara, ona je odlično kuhala. S mamine strane nije bilo velikoga kuharskoga raspoloženja. Daruvarska me baka Marica jedno ljeto udebljala 7 kilograma, a kako sam ranije bio jako slab, moji su me jedva prepoznali kad su me ugledali nakon ljetnih praznika. Kile su me onda mučile do gimnazije, a poslije su me prestale mučiti.«

»Baka se nije bojala komunista«

»Odgajan sam u vjeri, premda roditelji nisu išli redovito na misu, već više prigodno. Mama je bila učiteljica. Znala je otići na misu u katedralu ili u neku drugu crkvu, ali da se to ne zna. Zagrebačka baka Štefica me učila moliti. U Daruvaru smo u crkvu išli redovito. Daruvar mi je dugo bio oaza u koju sam se sklanjao. Na vjeronauk sam u Kustošiji krenuo sa 17 godina. Župnik je tada bio Antun Friml. Poučavao je za sakramente nas četvoricu iz obitelji: brata i mene, i bratiće. Istodobno sam išao na župni zbor. Sakramente prve pričesti i krizme primili smo 1970. Kretali smo se u društvu koje je u crkvu išlo redovito pa smo se i mi uz njih ohrabrili. Mama je šutjela i prepuštala nas našoj punoljetnosti, a tata je bio sretan. Nakon demokratskih promjena 1990. i moji su roditelji napokon mirno i bez straha krenuli u našu župnu crkvu. Baka Štefica oduvijek je bila župna aktivistkinja. Ona se nije bojala komunista. Šezdesetih je godina po župi skupljala novce za prve orgulje. U crkvi je bila redovita i pomagala je što god je trebalo. Inače je bilo predivno odrastati u Kustošiji. Igrali smo se uz potok, lovili ribice i rakove, igrali smo se po prirodi, u šumi, slagali smo vjetrenjače, divno mi je bilo. S bratom mi je u djetinjstvu i mladosti bilo bratski. Zajedno smo išli na ljetovanja preko župe, znalo nam je biti baš lijepo. Župnik nam je redovito pomagao organizirati ljetovanja, nama koji smo pjevali u zboru. Ja sam pjevao više od 20 godina.«

»Trudio sam se dobro naučiti struku«

»Do šestoga razreda osnovnu sam školu polazio u Kustošiji, a onda sam krenuo u ‘Ivan Cankar’ bliže Črnomercu. Odlično mi je bilo u obje škole. Imao sam učitelja koji nam je bio jako dobar. Šalili smo se s njim, igrali i ozbiljno učili, natjecali se. Društvo je bilo dobro, iz kvarta, s nekima smo se znali pokefati. To su znale biti kvartovske razmirice, borili smo se breg protiv brega. Jednoga našega su istukli pa smo se išli revanširati. A mama je to kontrolirala. Pa smo se isti dan morali svi pomiriti. Bilo nam je veselo, nikad dosadno. Dodatno sam u školi igrao šah, a učili smo i gađanje iz zračne puške. Nastavio sam u 4. gimnaziji na Rooseveltovu trgu. Tamo je bilo ozbiljnije, zahtjevnije, učenja je bilo puno više, uspijevao sam zadržati odličan uspjeh. U gimnaziji mi društvo i nije bilo tako blisko. Imao sam nekoliko prijatelja s kojima sam se družio pod odmorima. Glavno mi je i dalje bilo društvo iz Kustošije. Vezao nas je zbor i fra Tadej Vojnović koji je pomagao župniku, držao nam je vjeronauk. Imao je nevjerojatno velik dar zainteresirati ljude za Božju riječ. Takav je ostao do kraja.

Maturirao sam 1971. i upisao današnji Prometni fakultet. Zanimali su me auti, prometnice, a najviše organizacija prostora za prometne tokove. Zato sam imao dobre ocjene iz svih stručnih predmeta. Trudio sam se dobro naučiti struku. Nisam imao nikakvih neugodnih iskustava, društvo je bilo više individualno, nije bilo nekih skupnih sadržaja. Zato mi je glavna ekipa i tijekom studija bila u župi. Uz mise, vjeronauke i odlaske na zbor, družili smo se uz razne svečanosti, u vjeronaučnoj smo dvorani slavili i fašnik i Martinje. Dvorana je bila velika pa smo imali prostora, u njoj su ranije bili stanari. S njihovim odlaskom imali smo prostora do mile volje. Lijepo nam je bilo u župi.«

»Godine 1993. postao sam samostalni vještak«

»Diplomirao sam u prosincu 1977. A od ožujka 1978. postao sam instruktor u autoškoli u Zaprešiću. Na petoj godini faksa položio sam razliku ispita pa sam mogao učiti voziti. Bilo mi je dosta interesantno. Učio sam voziti traktoriste, mopediste i vozače automobila. Znalo je biti smijeha, osobito kada bih učio ljude od 70 godina, koji su cijeli život vozili traktor, prometnim propisima i kako da voze. Bilo je komentara za smijeh do suza. Ostao sam šest godina pa sam prešao u međunarodnu špediciju u središte Zagreba. Organizirao sam kamionski i željeznički prijevoz, otpremu robe, podnošenje dokumenata i deklaracija za carinjenje. Dobro mi je bilo. I tu sam ostao šest godina pa sam 1990. prešao u Zavod za vještačenje Zagreb. Radio sam kao prometni vještak, analizirao prometne nesreće. Dinamično mi je bilo. A onda je Zavod propao, pa sam 1993. postao samostalni vještak. Snašao sam se. Otvorio sam ured u obiteljskoj kući. Bilo je jako puno posla. I tako sve do krize 2008. Bolje je postalo nakon 2014., ali sam 2017. otišao u mirovinu. U mirovini i dalje radim na predmetima kojima sam se ranije bavio. Imam i nekoliko novih predmeta. Ali sada nemam pritiska, opušten sam. Radim koliko mogu i hoću. Na poslu sam se ostvario, bio sam zadovoljan. Posao mi je bio hobi, baš sam to volio raditi. Osjećao sam se dobro kada sam ispravljao nepravde. A toga je itekako bilo.«

»Obiteljski sam ostvaren čovjek«

»Oženio sam se 1980. Po povratku iz JNA. Vojsku sam služio u Ćupriji u Srbiji. Bilo mi je zabavno. Službeno sam bio u artiljeriji, a zapravo sam bez dozvole vozio kamion s topom. Supruga mi je Ljubica, djevojački Sabljak. Rođena je u Rakovici kraj Slunja 1956. Živjela je u Njemačkoj i na kraju je došla u Kustošiju. U kvartu smo se i upoznali. Ljubica je završila srednju građevinsku školu u Njemačkoj i radila je u trgovini tekstila i kožne galanterije. A sada je suradnica u nastavi. Rado i puno pomaže osobama s invaliditetom. Empatična je za ljude u potrebi. Vjenčali smo se u župi u Kustošiji i skrasili se s mojim roditeljima. Poslije smo zajedno s mojim bratom i njegovom obitelji izgradili kuću u dvorištu u kojoj smo i danas. Dobili smo dvoje djece. Stariji Luka je 1981. godište. Završio je srednju prometnu školu, ima kroničnu upalu crijeva, i s tim se nosi, ali mu otežava kvalitetu života. Naučio se. Zbog bolesti je umirovljen, ima 100-postotni invaliditet. Živi s nama. Petra je rođena 1986. Završila je Prometni fakultet, smjer logistika. Radi u Donjem Stupniku u poduzeću koje se bavi ventilacijskim sistemima u velikim objektima, zgradama i poslovnim prostorima. Udana je i živi u Samoboru. Ima jedno dijete, sina Karla. Djecom sam baš zadovoljan. Pažljivi su i prema nama roditeljima i međusobno. Dobro sam se oženio. Ljubica je žena kakvu sam želio i tražio. Bila mi je ispod nosa. Uredna je, dobra domaćica, sve drži pod kontrolom, blaga je, sve se možemo dogovoriti. Obiteljski sam ostvaren čovjek.«

»Osnovao sam župno planinarsko društvo ‘Stanko Kempny’«

»Život sa župom od moje je punoljetnosti neprekinut. Nisam imao nikakvih vjerničkih kriza i sve sam godine župni aktivist. Rado sam fizički pomagao, išao sam po skelu kada smo uređivali crkvu, tovarili smo, raskrčivali, vozili, prevozili. Dugo godina financijski su nas mučile sjajne orgulje koje je župa uzela na kredit koji je, hvala Bogu, otplaćen. Sreća pa imamo dobre zborove pa te skupe orgulje imaju smisla. Sad ih je problem održavati jer je i održavanje jako skupo. Bio sam skupljač novčanih priloga za te orgulje po kvartu. Godine 1991. osnovao sam i bio prvi voditelj župnoga planinarskoga društva ‘Stanko Kempny’. Ime je to župljana iz Kustošije koji je poginuo u prometnoj nesreći pri povratku s posjeta nadbiskupu Stepincu u Krašić. Od prije sam bio član planinarskih društava. Kao župni zbor smo 1989. bili na okupljanju svih planinarskih društava iz Hrvatske na Velebitu. Pjevali smo u sklopu programa, ali se nije smjelo reći da smo župni zbor. Nisu se smjele pjevati hrvatske pjesme, čak ni ‘Vila Velebita’, iako smo bili na Velebitu. Ipak smo ju zapjevali u neslužbenom dijelu. Shvatili smo da su planinarska društva organizirana ateistički, s puno alkohola, bez mogućnosti sudjelovanja na misi ili na bilo kakvom drugom vjerskom sadržaju. Zbog toga smo se odlučili na osnivanje planinarskoga društva u župi. Došli smo na svoje. Išli smo na izlete, naravno i na mise, a putom smo pjevali što god smo htjeli, od ‘Rajska Djevo, kraljice Hrvata’ nadalje. Molitva je na početku i na kraju izleta, redovito prije jela. U sve godine nismo imali prekida, ali se članstvo osipalo. Danas nas je u društvu 34, a nekad nas je bilo 120. No u ta su doba s nama planinarili vjernici iz drugih kvartova jer smo bili jedini. Poslije su se oni snašli u vjerskim društvima ili bratovštinama u svojim ili njima bližim kvartovima. Lijepo nam je u župnom planinarskom društvu, zadovoljni smo. Na izletu smo prosječno dva puta mjesečno. Idemo po cijeloj Hrvatskoj, bili smo i na otocima. Kao zbor smo više puta išli u inozemstvo, a kao planinari samo po hrvatskim planinama. Divno je boraviti u prirodi i slaviti Boga. Povezani smo s više župnika. S nama je bio biskup Mijo Gorski, zatim bogoslovi Zagrebačke nadbiskupije. Slučajno se s nama podružio i sisački biskup Vlado Košić u vremenu kada je još bio kapelan. No znamo da ništa nije slučajno. Voditelj sam planinarskoga društva bio od 1991. do 1994. pa opet od ove godine. Zbog sinove bolesti u međuvremenu nisam mogao biti voditelj, ali sam uvijek bio član. Godinama nas je vodio sada pokojni Tomislav Pavlin.«

Potrebna je veća briga za starije
Prema mojem je iskustvu doprinos laika u svakodnevnom životu i danas vrlo velik. Potpuno je nezamisliv život župne zajednice bez aktivnoga sudjelovanja laika u svim segmentima života zajednica, barem kroz djelovanje u sferama gdje je nemoguća profesionalizacija. Minimalno kroz održavanje zajedničkih prostora i potreba vezanih uz crkvene objekte i okupljenu zajednicu. Dobar su primjer instrukcije školarcima, koje je prije niz godina pokrenuo u našoj župi kapelan, što je zaživjelo i nastavilo funkcionirati nakon njegova premještaja.
Danas je po mom mišljenju najveći problem u Hrvatskoj starenje kompletnoga društva i prisutnost velikoga broja samačkih staračkih domaćinstava. Ona su posvuda prisutna i teško primjetljiva. Smatram da bi zato više puta godišnje bilo potrebno u svim župama organizirati obilazak domaćinstava, ne samo u materijalnim potrebama koje bi se češćom prisutnošću na terenu točnije mogle identificirati, nego i onih u dubokoj osamljenosti i u potrebi za društvom i ljudskom riječi i gestom. Zato bi popise koje ima svaki župni Caritas trebalo periodički postavljati na oglasne ploče i ponuditi vjernicima mogući obilazak, koji bi oni najavili zaokruživanjem neke obitelji s popisa, ponajprije u njihovoj blizini, kao i dopunu popisa osoba s njihovim podatcima, koje oni po svom mišljenju smatraju potrebitima.

 

»Rado napravim sve što mogu«

»Na misi sam nedjeljom u pola deset. Više od 20 godina nakon mise kuham kavu za članove zbora. Svake nedjelje kuham 20 do 40 kava. Kuham isto tako i kad imamo prvu pričest i krizmu. Slična ekipa nas se vrti u zboru i u Caritasu. Uvijek netko može uskočiti kad je u župi neka akcija. Tako i ja, pomažem koliko mogu. Surađivao sam sa svim našim župnicima, i Zvonimirom Sekeljom, i Marjanom Gradinščakom, Božidarom Tenšekom, i sada s Ljubom Vukovićem. Različiti su to, ali interesantni ljudi. Sa svima me vežu neki projekti, sadržaji. Kod Sekelja sam 1980. glumio sv. Nikolu Tavelića, kod Gradinščaka su nam glavna druženja bila uz zbor i kavu, kod Tenšeka smo naglašeno pomagali oko građevine. On je puno učinio materijalno, on je i osobno držao čekić u rukama. A s novim župnikom Vukovićem moguće budemo najviše pjevali. Tek je došao, ali čujemo da dobro pjeva i da voli glazbu. K tomu je dobar propovjednik. Zadovoljstvo mi je angažirati se u župi, rado napravim sve što mogu. Ništa mi za župu nije teško. Tako razmišlja i moja supruga. Ona je povezana s časnama u župi, rado volontira. Pjeva i danas u zboru, u župi drži instrukcije iz njemačkoga.

Vjera mi znači oslonac u svemu što živim i činim. Kad se samo sjetim što smo sve prošli u bolesti našega sina. Ne znam kako bismo da nismo imali vjeru. Uz sina smo shvatili kolika je moć molitve. Zato želim činiti sve što mogu Bogu na slavu. Jer me vjera ispunjava, obogaćuje, čini mi život smislenim.«

IZVORGlas Koncila br. 44/2019.
Prethodni članakKAD NASTAJE POTREBA ZA ASKEZOM? Suradnja s besplatnim darom ljubavi Božje
Sljedeći članakPET DJELA KAŽNJIVIH EKSKOMUNIKACIJOM Može li birač katolik biti izopćen zbog danoga glasa?