Župa sv. Terezije od Djeteta Isusa na Miramarskoj cesti u Zagrebu među najaktivnijim vjernicima ima Doru Lukačević, mladu pravnicu koja svoje slobodne trenutke kao zauzeta pastoralna suradnica daruje župi.
Rođena je na Valentinovo, 14. veljače 1992. u Zagrebu, u obitelji koja na prvu djeluje kao i sve druge. Dora kaže da njezina obitelj nije savršena, ali nikada ne bi izabrala drugu, za sebe ne bi mogla naći bolju. Roditelji su joj Ankica i Vladimir, a uz Doru su bili blagoslovljeni dvojicom sinova, starijim Petrom i mlađim Ivanom. Ankica je rodom iz obitelji Bajić iz Pavlovca kraj Grubišnoga Polja, po struci je diplomirana pravnica, a bavi se financijama. Vladimir je pokojni od 2008. Bio je ekonomist. U vrijeme Dorina rođenja Petar je bio jako bolestan, a umro je tijekom zime 1995., kada je Dora imala tri godine. Iako se ne sjeća događaja koji su se zbili u njezinu najranijem djetinjstvu, osjetila je ozbiljan gubitak i čežnju za bratom koji je bio i tada i duhovno je danas neizostavan dio njezine obitelji.
»Hvala dragomu Bogu pa je u našu obitelj šest godina poslije, 2001., poslao mojega mlađega brata Ivana koji je sam po sebi čudo jer je rođen kao nedonošče u šestom mjesecu trudnoće i s nepunih 800 g. Preživio je. Ivan danas i studira i radi. Od svih situacija koje su nam se tijekom određenoga vremena dogodile svaka je pouka za sebe pa učimo jedni od drugih u onome u čemu smo slabiji. Rekla bih da je to ključna kvaliteta moje obitelji, na koju sam neopisivo ponosna«, pripovijeda Dora.
»Mama je krasna žena, prava vjernica, koja je kroz opuštenost i otvorenost uvijek blizu za bližnje. Nesebična je, puno se daje drugima, ekstremno je pozitivna. Tata je bio veliki zafrkant. I tata je bio jako otvoren, davao se puno, nesebičan je bio, veseo po naravi, opušten, emotivan. Roditelji nam nisu bili strogi. Odgajali su me otvoreno, a to znači da sam sve smjela reći, izražavati se kako sam željela, izreći emocije. Uz takvu su me otvorenost roditelji životno usmjeravali.«
Kao odlična učenica Dora je završila Osnovnu školu »Tin Ujević« i Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, nakon čega je upisala Pravni fakultet i uspješno ga završila. Radi kao državna službenica na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. »Volim to što radim, smatram da sam ‘pravnik u duši’ i ne bih voljela da je ikako drugačije. Pravo, kao i bilo koja druga struka, omogućuje neograničen broj svakodnevnih prilika u kojima susrećemo druge ljude pa možemo pokazati to što jesmo. Mislim pritom na nas Hrvate katolike«, naglašava Dora. »Udana nisam. Voljela bih zasnovati svoju obitelj i biti mama. Voljela bih svojemu djetetu biti mama kakva je meni moja mama. Najvažnije mi je da u obitelji vlada razumijevanje i sloga, i da cjelokupan odnos bude ispunjen ljubavlju. A da vjera bude u središtu obiteljskoga sklada do kraja ovozemaljskoga života.«
»Krštena sam u župi sv. Blaža. Kako dugo živimo u župi sv. Terezije Male u Miramarskoj, u njoj sam stalno kao doma. To mi je bazno mjesto, moja crkva, moja župa. Povremeno sam išla u crkvu sv. Vinka u Frankopansku, kao i u druge župe. Još sam kao dijete zahvaljujući mami svaki dan bila u drugoj župi.
U Frankopanskoj su me za vrijeme trajanja mise čuvale časne sestre, puštale bi me da se igram u parku. Moja prva iskustva bila su pozitivna i ostala mi u lijepu sjećanju. S obzirom na to da me mama kao malu svaki dan vodila na misu, crkva kao mjesto molitve nikada mi nije bila strana, osjećala sam se i dalje se u njoj osjećam ‘kao doma’. Tako je počelo i nastavilo se i tijekom osnovne i srednje škole. Uključivala sam se u školske i izvanškolske vjeronauke, išla na susrete mladih i slična druženja. Kao jedno od lijepih sjećanja tijekom osnovne škole ostalo mi je sudjelovanje na državnom natjecanju prve pomoći koju je inicirao i vodio moj prvi vjeroučitelj, u čijem smo se kabinetu pripremali, vježbali i na kraju se jako lijepo družili. Ključnu ulogu ispunila je moja mama koja također aktivno sudjeluje u životu Crkve i naše župe pa me često vodila i upoznavala sa župnicima, svećenicima i ostalim vjernicima.«
»U nekom životnom trenutku, ne znam točno kojem, pronašla sam si ‘svoje’ svetce sv. Ritu i sv. Roka. Mislim da se svatko od nas u tom smislu može pronaći i povezati s nekim svetcem. Često se molim sv. Riti pa sam svoju obitelj i prijatelje potaknula da posjetimo njezinu crkvu u Italiji, u gradu Casciji, što je za sve nas bilo jako lijepo iskustvo. Sv. Roku zasad još nismo imali prilike otići, ali i to je u nekom planu. Zahvaljujući mojemu pokojnom bratu, svake smo godine na Cvjetnicu u Međugorju. On je, naime, jako želio ići u Međugorje. Ali nije stigao. Umro je sa 14 godina. Zato smo se mi kao obitelj zavjetovali da ćemo njemu u čast svake godine na Cvjetnicu biti u Međugorju na našem osobnom hodočašću.«
»U svoju župu rado dolazim. Izmijenilo se nekoliko župnika i svaki od njih ostavio je trag u mojem vjerskom životu. U crkvi sv. Male Terezije od Djeteta Isusa primila sam sakramente prve pričesti i potvrde te od početka sudjelovala u aktivnostima kada je to bilo potrebno, poput proslave blagdana sv. Male Terezije, volontiranja, hodočašća mladih i susreta mladeži te pomoći oko uređivanja župnoga listića i čitanja na misi. Pripadnost određenoj župi smatram važnom jer se kroz život zajednice razvijamo i rastemo. Imam sreću što sam dio upravo svoje župe na Miramarskoj cesti. Što god treba, tu sam. Često sam u župi. Župnik nam je Mario Pavić. Izvrsno surađujem s njim. Svi smo u župnoj zajednici povezani, lijepo se slažemo. Planiram tijekom cijeloga života biti aktivna u župi. Vjera mi je sve u životu. Svaki mi dan započinje ispitom savjesti i molitvom. Bila bih izgubljena bez vjere.«
»Kada razmišljam o svojim dosadašnjim i svjetovnim i duhovnim dimenzijama života, ne dolaze mi instinktivno neki određeni trenutci kao prijelomni u mom rastu, međutim promišljanjem utvrđujem da je svaki dan dragocjen i neponovljiv. Trudim se voditi se mišlju i molitvom ‘Isuse, misli ti’, pa vježbajući pouzdanje i povjerenje u dragoga Boga i božansku providnost, iskoristiti svaki Božji poziv i nagovor Duha Svetoga s ciljem ispunjenja Božjega plana za svakoga od nas.«
