MARIJA SAGADIN, ŽUPNA PASTORALNA SURADNICA U ZAGREBAČKIM GAJNICAMA »Za Boga i mora sve biti najbolje«

Snimila: T. Baran | Marija Sagadin: »Sve se promijenilo kada je pala moja oholost. A Božju ljubav najviše vidim u tome što mi je dao priliku da još nešto popravim.«

Župnu crkvu sv. Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama redovito resi predivno cvjetno uređenje. Svaki je aranžman prava umjetnička kreacija koja je u izvedbi već nekoliko godina povjerena Mariji Sagadin, umjetnici cvijeća, župnoj pastoralnoj suradnici, angažiranoj vjernici, svakodnevnoj čitačici misnih čitanja. Kako Bogu želi darovati sve najljepše, kićenju Božjega doma prilazi sa strahopoštovanjem, uz maksimalnu potporu svojega župnika Ljube Vukovića. U tome je podupire i njezina obitelj, suprug i troje djece koji žive pravu obiteljsku harmoniju, trudeći se svaki dan proživjeti ispunjeno i blagoslovljeno.

»Baka je svoju vjeru potvrđivala životom«

Marija je rođena 9. prosinca 1967. u Zagrebu. Majka joj je bila Barbara, djevojački Kunović, rodom iz Samobora. Bila je krojačica i domaćica, odgajala je djecu. Umrla je od Alzheimera prije 23 godine. Otac joj je bio Antun Skendrović iz Ruda kraj Samobora. Bio je obrtnik, vozio je kamion, umro je prije pet godina od srčanoga udara. Njih su se dvoje upoznali u samoborskom kraju, u Samoboru ih je vjenčao tadašnji župnik Franjo Kuharić. I smjestili su se u Samoboru, kratko kod Barbarinih, pa su izgradili kuću u kojoj su živjeli do kraja života. Dobili su troje djece. Najstariji je Darko, rođen 1957. Radio je u vojsci, sada je u mirovini, ima suprugu, dva sina, žive u Rudama u kući koju su izgradili roditelji. Nakon njega je 1963. na svijet došla Snježana. Ona je zaposlena u jednom izdavačkom poduzeću u Zagrebu, ima supruga i dvoje djece i žive u roditeljskoj kući u Samoboru. Marija je najmlađa.

»Mama nam je bila tiha, mirna, povučena žena, brižna, predana obitelji. Nije bila stroga u odgoju, dala je najviše od sebe što je mogla i znala«, pripovijeda Marija. »A tata je puno bio na putu pa smo ga malo vidjeli. Bio je stroži od mame, ali ne prestrog, o svojoj se obitelji ponajviše brinuo financijski. Mama i tata su izgradili dvije kuće, matičnu u Samoboru i pomoćnu u Rudama. U ranom djetinjstvu velik je pečat na nas ostavila baka, mamina mama, posebno u vjeri. Bila je velika vjernica, svoju je vjeru potvrđivala životom. Pri kraju života živjela je s nama. Ona nam je bila posebno dobar primjer za život u vjeri. Mislim da je baš ona izmolila moju današnju vjeru. Svaki je dan išla na misu. Ona me učila moliti, krunicu je stalno imala u ruci. Roditelji su nas svake godine vodili na hodočašće na Trsat, a baka nas je više vodila na Mariju Bistricu. Ona nikada ni o kome nije govorila ružno, imala je neopisiv mir. Cijeli njen život bio je prožet blagoslovom. Sve je oko nje bila dobrota. Dugo je živjela, 93 godine, proživjela je tri rata.«

»Stepinac je bio naš kardinal, naš uzor«

»A tatina je mama živjela u Rudama. Ona je bila blaga, mirna, ali s njom nisam bila tako povezana. Sa sestrom sam u djetinjstvu bila jako bliska, s bratom malo manje jer je bio stariji. Oboje su me čuvali, a ja sam to iskorištavala, bila sam im mezimica. Danas smo svi troje jako povezani, kao i naše obitelji. Mi smo u Samoboru bili kao u getu jer se domaći svi znaju i pomažu jedni drugima. Dobro je biti Samoborec i živjeti u Samoboru. Kuća nam je bila u dijelu grada koji se zove Šmidhen, a to je pet minuta od središta. U susjedstvu je bilo djece pa smo se znali naigrati do mile volje. Pripadali smo župi sv. Anastazije u Samoboru. Na vjeronauk sam redovito išla. Kapelan nam je bio Mato Dukić. Sakramente sam primila redovito, pod njegovim vodstvom. Okupljao nas je u zboru ‘Krijes’. Nas mladih je bilo 50, 60. Kapelan se jako brinuo o nama, jako nam je bio predan. Nabavljao nam je odjeću. Bili smo njegove ovčice. Ostavio je baš velik trag. Znam da već dugo nije svećenik, ali nam je ostao u divnoj uspomeni. Župnik mu je čak i prigovarao da zašto toliko troši na nas djecu i mlađariju. Vodio nas je po Hrvatskoj, Austriji. U onom komunističkom vremenu to baš i nije bilo jednostavno. U našoj je kući oduvijek visjela slika Stepinca i Mačeka. Meni je katoličanstvo i hrvatstvo zato bilo svakodnevica. Stepinac je bio naš kardinal, naš snažan uzor.«

»Bila sam hiperaktivna«

»Išla sam u osnovnu školu u središtu grada. Jako mi je bilo lijepo. Bila sam odlična, premda nisam bila štreberica. I profesori su mi i društvo bili super. Svi su bili domorodci. Kuharica nam je spremala delicije, poznata nam je bila i teta čistačica, škola je bila puna susjeda i familije pa smo bili kao svoji među svojima, osjećali smo se kao da smo doma. Išla sam na puno dodatnih aktivnosti. Pjevala sam u KUD-u ‘Jeka’, svirala sam melodiku, recitirala sam, išla na dramsku, u izviđače. Igrala sam rukomet, išla na balet, trenirala karate, išla na klizanje. Hiperaktivna sam bila, sve sam stizala. Voljela sam život. Za srednju sam izabrala ekonomsku u Samoboru. Bila sam odlična učenica, hrvatski mi je bio omiljen predmet. Profesori su bili dobri, ekipa poznata. Dosta sam naučila. Ali ekonomija nije bila moj odabir. Željela sam upisati nešto umjetničko, neki tekstil, dizajn. Nisam uspjela. Maturirala sam 1985. I tijekom srednje sam škole recitirala, glumila, igrala rukomet, intenzivno nam je bilo. Nedjeljom sam ili s roditeljima ili s mamom išla na misu. U župu sam išla i na mali tečaj kršćanstva Kursiljo. Odlazila sam i k franjevcima na mise i njihove programe, a i danas odem.«

»Imam najboljega muža na svijetu«

»Nakon završene srednje škole tri sam godine radila na Likovnoj akademiji u Zagrebu, pomagala sam preko ugovora u studentskoj referadi. Dobro mi je bilo. U tom sam se vremenu udala. Suprug je Mišel Sagadin, rođen 1965. Iz Zagreba je, elektromehaničar je po struci, bavio se trgovinom, sada je u mirovini. Iznajmljivali smo lokale, cijeli smo život bili obrtnici. Suprug je stradao u JNA, jedva je preživio, dobio je vojnu mirovinu. Sada se skupa bavimo poljoprivredom u našim Gajnicama. Upoznali smo se u Samoboru. Na pokretnim mi je stubama dao kasetu Josipe Lisac. To je bilo presudno. Povezala nas je Božja providnost. Dobro da je sve to tako bilo. Vjenčali smo se u Sv. Anastaziji 1988. Imala sam samo 20 godina, a suprug 22. Imam najboljega muža na svijetu. On mene tako bezuvjetno voli, nema što ne bi učinio za mene. U svemu me podupire. Naglije je naravi, ali sam s godinama shvatila da je to nebitno spram vrlina koje ima. Njegova je odanost obitelji čudesna. I nakon 31 godine braka ja sam za njega najbolja žena na svijetu. To nije uobičajeno. I ja se prema njemu odnosim s poštovanjem i ljubavlju. Nakon vjenčanja najprije smo živjeli u kući njegovih roditelja u Bestovju. S nama je živjela Mišelova mama. Umrla je od srca jako mlada, sa 56 godina. Prije 11 godina u Gajnicama smo kupili kuću koju smo izgradili do kraja. U njoj smo i danas. Oko kuće imamo dvije i pol tisuće kvadrata zemlje. Svim se time maksimalno koristimo i uživamo u tome.«

»Autoritet sam gradila na blagosti«

»Bog nam je darovao troje djece. Ana-Maria rođena je 1989. Divna je, brižna i vrijedna kći. Diplomirana je inženjerka tekstilne kemije, radi u jednom poduzeću izvan struke. Ima nevjenčanoga supruga i dijete, žive u Gajnicama blizu nas. Antonio je rođen 1991. I on je divan, vrijedan, topao mladi čovjek. Završio je srednju komercijalnu školu, a bavi se skupocjenom plastikom. Neoženjen je, ima curu. Najmlađi Mario na svijet je došao 1996. On je konobar, radi u struci, živi s nama. Divno je, dobro, pošteno dijete. Njegov mi je mentor rekao da bi volio patentirati njegovu čovječnost. To mi je najljepši kompliment za dijete koji sam čula. Djecom sam jako zadovoljna. Vole nam pomoći, uz nas su. Htjela sam imati puno djece, ali sam ih sve troje rodila na carski rez s komplikacijama pa ih zato nemamo više. Obiteljski sam skroz ostvarena. Suprugu je obitelj uistinu svetinja pa se bavio našom obitelju možda i više nego ja. Djeca mi kažu da se umanjujem. Prema njima sam bila tiha, nisam na njih vikala, ali su me slušali. Autoritet sam gradila na blagosti, ne na strogoći.«

Ljubim li ikoga ljubavlju kakvom me ljubi Bog?
Osjećam se korisno, smisleno i prihvaćeno kao laikinja u svojoj domovini, u svojoj Hrvatskoj, u svojem gradu Zagrebu, u svojoj župi svetoga Josipa radnika u Gajnicama. Nisam nikada u ovih pet desetljeća života doživjela nikakve neugodnosti od svećenika, redovnika ili redovnica. Baš nikada. Možda i zato što nisam nikad bila opterećena takvim pitanjem. Zapravo, više sam bila fokusirana na sebe i svoju dosljednost u življenju vjere.
Naučila sam si svakoga dana postaviti jedno pitanje. Primjerice, ljubim li ja ikoga ljubavlju kakvom me ljubi Bog? Ili, znam li zapravo, unatoč svojim svakodnevnim bolovima, što znači bol kakvu je za mene podnio moj Otkupitelj? Mogu li svoja mjerila, bez selekcije, uskladiti s Božjim mjerilima? Naravno, zaključak mi je uvijek sličan; znam posve sigurno da sam grješna i nedostojna nebrojenih milosti i darova Stvoriteljevih. A on mi daruje i daruje… Dao mi je i milost da prihvatim istinu da su pred njim samo nakane moga srca i ništa više.
Zato i svoju angažiranost u svojoj župi propitkujem vrlo često kroz tu vrijednu spoznaju. Ako su moje nakane služiti Gospodinu svojim talentima, onda me treba brinuti jedino moje ponašanje i djela, je li moje djelovanje ugodno i dostojno Božjih mjerila; ponizno, u tišini i skrovito. Svjesna da je i ta misao i ta briga Otčev dar.
Ovih dana sam realizirala, samo za ovaj Božić, osmišljenu poruku kroz dekoraciju crkvenoga prostora. Bilo je puno pomagača, vrijednih ruku i široka srca, koji se rado odazivaju za bilo kakvu pomoć. Naš župnik vlč. Ljubo sve nas je lijepo dočekao, ohrabrio, počastio i stvorio ambijent da se svatko osjeća baš dobro jer je tu. Mislim da se nitko nije osjećao nelagodno i strano, nego toplo i ugodno. Bez tih raširenih ruku našega dragoga župnika i bez njegove bezrezervne podrške teško bi bilo takvu ili bilo kakvu aktivnost u župi ostvariti na kvalitetan, koristan i zahvalan način. Ta privilegija koju imam ja i svi koji aktivno pridonose svojim talentima životu žive župe bitna je, vrlo bitna.
»Kaos nije umjetnost«

»Što se posla tiče, s mužem sam nakon vjenčanja odmah otvorila obrt. Kafić smo imali pet godina. Onda smo otvorili trgovinu mješovite robe pa voćarnicu. I to smo vodili oboje, imali smo tada i pet, šest radnika. U 31 godini braka muž i ja živimo i radimo skupa, a to je rijetko, i odlično nam ide. Stopili smo se. No poslovno se nisam osjećala sasvim ispunjeno. Željela sam se dodatno obrazovati pa sam završila tečaj knjigovodstva. Završila sam tečaj za računala čim su računala došla. Rado sam i čitala svakovrsnu literaturu. Kako me uvijek golicala umjetnost, prije deset sam godina odlučila poći u cvjećarsku školu. Godinu sam dana polazila tečaj cvjećarstva i aranžerstva. Otada sam u tom poslu. To je moje ispunjenje, moj poziv. Posla imam dosta, stalnih mušterija dovoljno. Cijene moj rad, a ja cijenim njihovu vjernost prema meni. Cvijeće je za mene umjetnost, na kreativnosti gradim svoj rukopis. Cvjećarstvo si bez kreativnosti ne mogu zamisliti. Kreativnost podrazumijeva umjetnost, savršen red, preciznost. Kreativnost nije kaos, kaos nije umjetnost. To je izrazito zahtjevno, za to treba vrijeme. Kreativna se duša itekako vidi. Zato ne radim po fotografijama, slikama. Njegujem svoj osobni stil. Kako u cvijeću, tako i u umjetnosti riječi. Tri sam godine objavljivala svoju poeziju i prozu na portalu ‘Očaravanje’. Pišem cijeli život, ali još nisam objavila zbirku. Pjesme koje su iz mene izišle su duhovne, ljubavne, životne.«

»Došla sam pred zid i zavapila Bogu«

»Moj duboki duhovni put povezan je s mojom fizičkom boli. Zglobovi me bole, i to jako, više od 20 godina. Prije pet godina borila sam se za život s bolesti želudca, bez dijagnoze. Došla sam pred zid i zavapila Bogu da ga trebam. Osjetila sam se silno grješnom, molila sam Boga da popravim što se popraviti da, da smanjim oholost, da povisim poniznost. Bila sam na muci: ili ću pasti s litice ili ću se po njoj popeti. Bog mi je dao snage da se počnem penjati, da pogledam u sebe, da se pitam tko sam ja zapravo. I da ispravljam ono što u sebi vidim da nije dobro. I da analiziram svaki dan. Ako se preskoče tri dana, lako se pronalaze opravdanja za krive postupke. Svaki se dan pred Bogom treba pitati tko sam ja. Prije tri sam se godine uključila u zajednicu ‘Injigo’ u kojoj se njeguje duhovnost Ignacija Loyole. Svakodnevno proučavamo njegova razmatranja, svaki dan u godini prolazimo biblijski tekst. Moje je vrijeme za molitvu od 19 do 20 sati. Jednom godišnje odem i na duhovne vježbe karmelićanima na Krk. Išla sam i na duhovne vježbe u šutnji. Sada sam studentica druge godine studija duhovnosti kod karmelićana u Remetama. Taj mi je studij predivan, dragocjen. Mislim da svaki vjernik treba upoznati svoju vjeru, i u tom je smislu taj studij vrlo koristan.«

»U crkvi sam gotovo svaki dan«

»S vremenom sam proširila krug ljudi koji su na istim putu kao i ja. Župa mi na sve to dođe kao kruna, župa sv. Josipa radnika kojoj pripadam. Zavoljela sam tu crkvicu čim sam došla u Gajnice. Legla mi je, Božji je, intimni dom. Župnik Ljubo Vuković došao je u Gajnice kad i mi. Činjenica je da nisam bila previše redovita vjernica. Bila sam vjernica iz folklora. Moje mise, hodočašća, krunice bile su daleko od vjere. Bolest mi je zato bila dobitak. Nekada sam znala pomoći kititi crkvu. A onda se gospođa koja je uređivala crkvu razboljela pa sam uletjela ja. Sada su tri godine kako se redovito brinem za crkvu što se cvjetnoga uređenja tiče. Imam i svoju vjernu pomoćnicu, svoju Ivančicu, Ivanu Buće, koja mi odano i bez ‘joj meni’ ili ‘bravo ja’ pomaže u brizi oko cvijeća u našoj crkvici. Onda me župnik pitao bih li čitala na misi. Pa i čitam. Radnim danom, kao i nedjeljom na večernjoj misi. U crkvi sam gotovo svaki dan. Župnik Ljubo mi vjeruje i potiče me, a to je divno. Njegove su ruke uvijek raširene. Angažman u župi moj je prinos, moj doprinos da bi Božji dom bio dostojanstven. Gledam da je za crkvu sve najljepše. Za Boga i mora sve biti najbolje. Božji dom zato uređujem sa strahopoštovanjem. Nastojim maksimalno biti ponizna i čuvati se oholosti. Čovjek se lako uzoholi. Može postati opasno ako te svi hvale, tapšaju te, dive ti se. Treba ostati mrvica koja čini da svijet bude ljepši. Vjera mi je sve. Nada, ljubav, traganje, sloboda, ne znam kako bih živjela bez vjere. Kad sam bila vjernica iz folklora, nisam se kao vjernica osjećala slobodna. Sve se promijenilo kada je pala moja oholost. A Božju ljubav najviše vidim u tome što mi je dao priliku da još nešto popravim. Koliko ljudi ode s ovoga svijeta a da nisu popravili što su trebali. Svako jutro molim Boga da ne potratim dan uludo. Biti vjernik jest odgovornost. Draž vjere koju osjećam u tome je što sam dobila vjeru premda sam uspješna. Lakše je biti vjernik kada si nemoćan, tužan, razočaran. Bez Božje ljubavi vjerojatno ne bih osjetila ni muževu ljubav. Božja nam ljubav svima treba.«

IZVORGlas Koncila br. 2/2019.
Prethodni članakVIŠEZNAČNOST POJMA »MISTIKA« Prožimanje asketike i mistike
Sljedeći članakU ČEMU JE NOVOST ISUSA KRISTA? Kako je nastalo kršćanstvo?