Josip Bilandžija aktivni je župljanin župe sv. Stjepana u zagrebačkom Botincu, član karizmatske molitvene zajednice »Nanovo rođeni« i glavni koordinator za mlade u europskoj karizmatskoj zajednici. Rođen je u Münchenu u Njemačkoj 10. ožujka 1997., kao dijete izbjeglica. Roditelji su mu Hrvati iz BiH. Otac Nedeljko živio je u Liskovici, selu između Mrkonjić Grada i Jajca, a majka je iz Foče u Bosanskoj Posavini. Roditelji su mu se 1992. upoznali u Zagrebu, tijekom izbjeglištva iz rodnih sela, te su se ubrzo vjenčali i zasnovali obitelj. Kćer Ivonu dobili su 1995. Ona je po struci komunikologinja, udana je i majka je sina Izaka. Mlađi Josip apsolvent je Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu, zaposlen je i oženjen suprugom Josipom, s kojom je prije nekoliko mjeseci primio izniman dar – kćer Anđelu.
»Osnovnu sam školu pohađao u Botincu i na kraju školovanja proglašen sam učenikom generacije. Tijekom osnovne škole trenirao sam nogomet u NK ‘Hrvatski dragovoljac’ i kratko u NK ‘Polet’ Sveta Klara. Roditelji su bili vjernici i uvijek su me učili kršćanskim vrijednostima i odgajali me kako bih jednoga dana bio vrijedan član društva. Veliko svjedočanstvo njihove vjere i požrtvovnosti bile su nedjeljne mise koje smo uvijek pohađali, bez obzira na moje nedjeljne utakmice. U sjećanju su mi ostali trenutci kada bismo čekali kraj mise i žurni odlazak prema stadionu. U obitelji se, otkako se sjećam, molilo.«
»Velika kušnja za cijelu obitelj bila je kada je sestri dijagnosticirana neizlječiva bolest trombocitopenija pa je slijedila višegodišnja borba za njezin normalan život. Gospodin je vjernost nagradio čudesnim ozdravljenjima. Meni kao dječaku urezalo se u pamćenje to teško razdoblje, ali ponajviše zbog toga što je Gospodin učinio za našu obitelj. Ti trenutci bili su mi pravo svjedočanstvo i učili me pouzdanju u Gospodina i molitvi.«
»Za srednju školu izabrao sam I. gimnaziju u zagrebačkim Utrinama. U tom razdoblju gubim svoj doticaj s Crkvom i Gospodinom, pa tako i odlazak na nedjeljnu misu postaje samo puki običaj kojega se nisam nužno držao. Tada počinju i prvi izlasci i traženje ispunjenja, onoga što samo Gospodin može dati svijetu. Ta moja potraga trajala je sve dok se nisam našao na drugoj godini fakulteta, kada sam mislio da sam isprobao sve što mogu da mi život bude zanimljiv i ispunjen, a opet sam osjećao ispraznost. Okušao sam se u mnogim stvarima, među kojima su bili raznorazni poslovi, političko djelovanje, i mnogo drugih stvari u kojima nisam pronalazio ispunjenje i smisao, ono za čime mnogi mladi tragaju. Promjena započinje kada upoznajem sadašnje prijatelje, a tada poznanike iz molitvene zajednice ‘Nanovo rođeni’, koja je u to vrijeme počela djelovati u našoj botinečkoj župi. Nakon odlazaka na nekoliko susreta počinjem shvaćati da su to mladi, sretni ljudi koji imaju ono za čime sam tragao. Druženja s njima bila su sasvim normalna, ispunjena smijehom, zabavom, nogometom, svim onim što sam volio. Jedina razlika bila je ta što bih se nakon takvih druženja i ja osjećao sretno i ispunjeno, bez ispraznosti koja dolazi s grijehom koji bi uvijek pratio moja prijašnja druženja.«
»Prvo što me ‘osvojilo’ u zajednici i društvu bila je njihova ljudska toplina, iskrenost i jednostavnost. Osjećaj prihvaćenosti i otvorenosti drugih da me saslušaju s radošću bila je posve nova za mene. Tek nakon nekoliko tjedana i mjeseci događa se i moj povratak sakramentalnomu životu, molitvi i odnosu s Gospodinom, koji mi je ponovno pokazao kako je živ, po tim mladim ljudima i našem tadašnjem župniku vlč. Ivici Berdiku. U istom razdoblju prvi put doživljavam i iskustvo krštenja u Duhu Svetom, koje nije novi sakrament, nego fenomen koji prati katoličku karizmatsku obnovu u Duhu Svetom, nadnaravni Božji dodir i buđenje onih milosti i darova koje smo primili po krštenju.«
»U zajednici pronalazim nove prijatelje, s kojima sam do sada prošao mnogo toga, mnoga putovanja, evangelizacije i projekte, koji su uvijek bili prožeti zajedništvom po kojem je Gospodin učinio mnoga djela u mom životu. Mnogi su strahovi koje sam imao nestali, moja se slika o Bogu koji je dalek i ne brine se za nas promijenila, sada mogu vjerovati da je on dobri otac koji se brine za svoju djecu više nego što možemo zamisliti i moliti. Upoznao sam svoje talente i mogao raditi na njima, ali i upoznati svoje slabosti na koje su me drugi upozoravali u ljubavi i želji da postanem bolji čovjek. Primio sam i dalje primam pomoć koja mi je bila potrebna u borbi s vlastitim grijesima, ali uz sve to naučio sam se živjeti u zajedništvu, voljeti drugoga i davati se drugomu, a ne misliti samo o sebi.«
»U zajednici sam upoznao i svoju sadašnju suprugu, ali i kumove, prijatelje, osobe koje smatram svojom braćom i sestrama te u njih imam puno povjerenje. Sve sam to primio po Gospodinu u Crkvi od koje mnogi mladi bježe, kako bi pokušali pronaći ono što jedino u Crkvi mogu primiti.
Shvaćajući koliko mladih ne vidi ljepotu Crkve i bogatstvo koje je u njoj, po pozivima župnika naša zajednica počela je s misionarskim radom i evangelizacijama po župama. Tako smo prošli gotovo svaki dio Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a i neke dijelove Srbije gdje žive katolici.«
»Pokrenuti su i mnogi drugi projekti na župi sv. Stjepana, uz koju smo uvijek bili čvrsto povezani, a sve to prepoznato je i na međunarodnoj razini. Prvo s pozivima župnika izvan domovina, ali i ulaskom u strukture CHARIS-a, javnoga crkvenoga tijela koje je papa Franjo osnovao 2019. godine kako bi služilo katoličkoj karizmatskoj obnovi u Duhu Svetom (KKODS). Kako sam pomagao uredu KKODS-a Hrvatske, pozvan sam s hrvatskim koordinatorima na osnivačku skupštinu CHARIS Europe. Kao predstavnik mladih izabran sam za koordinatora u Europskoj službi zajedništva, vijeću koje bdije i služi karizmatskoj obnovi u Europi. Izbor je došao neočekivano, ali vjerujem ponajprije zbog svega što Gospodin čini među mladima u Hrvatskoj, među kojima se događa duhovna obnova, buđenje i želja za služenjem u Crkvi.«
