Aktivna vjernica u župi Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji Branka Tomić salezijanska je suradnica. Rođena je u Sinju 27. ožujka 1963. od majke Marije, djevojački Vidić, rodom iz Brnaza kraj Sinja, i oca Stipe Jelinčića iz sinjskih Glavica. U rodnom je gradu završila osnovnu i srednju ekonomsku školu i pošla na studij prava u Zagreb, u kojem je ostala i ostvarila se kao supruga, majka, poslovna žena i vjernica.
»Iz kraja sam u kojem cijela Cetinska krajina hodočasti Gospi Sinjskoj, kao i mnogobrojni vjernici iz zemlje i svijeta. To mi je obilježilo mladost, tu je temeljni kamen moje vjere«, pripovijeda Branka. »U vrijeme moga odrastanja nije bilo popularno biti blizak s Crkvom i svećenicima niti je bilo poželjno biti viđen na misama, kao ni na vjeronauku. No vjera moje majke bila je jača i veća od ijednoga režima pa nas je tijekom cijeloga djetinjstva svojim životom i primjerom učila da je Bog najvažniji i ako budemo poput onih ‘siromašnih duhom’, život će nam biti ispunjen mirom, bez obzira na to koliko križeva i patnje u njemu bilo.«
»Upravo taj način života u vjeri koju je živjela moja mama sjeme je koje je bilo posijano za sve što će se poslije događati u mojem životu. Otac je bio stup familije, vrsni automehaničar poznat u cijelom sinjskom kraju. Bio je jako brižan i trudio se osigurati nam dobar život, ali nije bio velika potpora majci u vjeri. Četvrta sam i najmlađa kći roditeljima i uvijek sam bila mezimica. Nažalost su roditelji odavno preminuli pa uz trajne molitve za njihove duše ostaju nam samo uspomene.
Po završetku srednje škole dolazim u Zagreb na studij i tu se ubrzo događa najvažnija i najveća stvar u mom životu, čudesan susret i upoznavanje moga supruga Zadranina Željka Tomića.«
»Vjenčali smo se jako mladi, sa 21 godinom, i malo tko je tada vjerovao u našu budućnost, osim moje majke. I u toj odluci da ljubav koju smo doživjeli tako mladi okrunimo brakom bila je vidljiva Božja prisutnost jer se ničega nismo bojali niti smo razmišljali da bismo mogli i u čemu oskudijevati, iako smo tada još materijalno ovisili o roditeljima. Bili smo studenti i svi su mislili da će nam tako rano stupanje u brak poremetiti naše planove i obveze, ali i tu se brzo pokazalo da su bili u krivu jer je moj suprug nakon što je diplomirao u redovitom roku odmah dobio posao asistenta na Agronomskom fakultetu, gdje je i magistrirao. Danas radi u državnom Centru za zaštitu bilja. Kako smo brzo nakon vjenčanja dobili našu kćer, odlučila sam na drugoj godini studija prava početi raditi u banci, gdje i danas radim u službi devizno-platnoga prometa.«
»Naš odnos i ljubav bili su izgrađeni na tvrdoj stijeni, a Bog nam je u svakoj potrebi otvarao vrata iza kojih je bilo rješenje trenutačne situacije. U braku smo dobili troje djece, kćer i dva sina, naše Mirnu, Marina i Luku. Upravo ta radost roditeljstva, ali i različitost njihovih karaktera, osobnosti i stajališta o životu donijela je u naš život puno ljepote, ali i prve prave brige i iskustvo križa. Promatrajući našu kćer koja je od najranijih dana započela svoj hod u vjeri, možemo reći da je na neki način bila naš ‘duhovni prosvjetitelj’, što je prilično neobično. Najdraža su joj bila hodočašća u Međugorje. Došao je trenutak kada je Gospa i nas pozvala i dogodio se naš prvi odlazak u Međugorje prije 20-ak godina. Bio je to jak duhovni ‘udar’ na naš život. Tu smo na neki način dobili poziv s Neba da se istinski vratimo kamo pripadamo, spoznali smo da smo na neki način svojim životom razočarali Boga koji nam je dao tako puno milosti, a mi mu nismo uzvratili. Nakon toga prvoga odlaska u Međugorje počinje naš put obraćenja, počinjemo osjećati glad za duhovnim životom i spoznajemo da koliko god je naš život do tada bio lijep i dobar, ipak nam je nešto nedostajalo, ono najveće i najvažnije, Bog nije bio u središtu našega života.
Ubrzo nakon toga u jednoj korizmi odlučili smo da ćemo ‘za žrtvu’ ići svaki dan na misu. Ta odluka bila je presudna za naše potpuno obraćenje i tada počinje pravi, istinski put s Gospodinom.
Glad za duhovnošću i novim životom s Bogom vodila nas je redovito, godinama na duhovne seminare u Kuću susreta ‘Tabor’, gdje smo doživjeli toliko predivnih i milosnih trenutaka koje je teško opisati. Na tome smo duboko zahvalni našemu dragomu fra Ivanu Matiću, koji je uz sve obveze koje ima uvijek našao vremena za male duhovne savjete i razgovore.«
»Kako je naše upoznavanje i početak zajedničkoga života bio vezan za Knežiju i studentski dom Stjepana Radića, tako je župa Marije Pomoćnice na Knežiji bila ona u kojoj su se zbili svi najvažniji događaji iz našega vjerničkoga života.
Tu smo se vjenčali, tu su se naša djeca krstila, neka i pričestila, i tu je crkva u koju danas svakodnevno odlazimo na mise, iako već više od dva desetljeća ne živimo na Knežiji, nego na području župe Gospe Žalosne u Španskom. Na Knežiji je ostalo naše srce, tu nas je Gospodin spojio, osjećamo da nas je s razlogom tu stavio i da tu pripadamo. Rastom u vjeri došli smo do trenutka kada smo shvatili da vjera bez djela nije potpuna ni prava vjera i da na tom putu moramo nešto činiti. Osjetili smo da je došao trenutak da želimo i trebamo dati nešto od sebe za druge. Kako nas Bog uvijek preko svoje riječi poziva tamo gdje nas treba, tako smo u želji za davanjem sebe i služenjem Bogu na jednoj nedjeljnoj misi dobili poziv da se priključimo Udruženju salezijanca suradnika. Nakon što smo prošli dvogodišnju formaciju postali smo salezijanci suradnici i aktivni članovi te don Boscove družine. Preventivni odgoj i metode koje je primjenjivao u oratoriju bili su dodatna snaga na putu odgoja naše djece. Oni su danas odrasli ljudi; kći živi u Americi sa svojom obitelju, srednji sin putuje po svijetu i radi, a najmlađi još studira i živi s nama.«
»U srcu nosimo sve te predivne godine koje smo proveli u župi Marije Pomoćnice na Knežiji, od vremena kada smo kao mlada obitelj s troje djece dolazili na mise, a posebno godine kada je župnik bio naš dragi don Ivan Šibalić. Veliku zahvalnost dugujemo i našemu sadašnjemu župniku don Mariju Bobiću koji njeguje blizak i topao odnos sa župljanima i uvijek je spreman pomoći. Pomažemo redovito oko svih pastoralnih aktivnosti u župi. Inače sam tajnica mjesnoga vijeća na Knežiji. Imamo mjesečne susrete pa se dogovaramo i o financijskoj pomoći ljudima oko nas koji su u potrebi. Velika je radost i ispunjenje činiti dobro po salezijanskoj karizmi.«
