LUKA DOMITROVIĆ, ŽUPNI SURADNIK NA JORDANOVCU »Važno je da se pomaže svojoj župnoj zajednici«

Snimila: T. Baran | Luka Domitrović: »Angažman u župi puno mi znači, ispunjava mi vrijeme, osjećam se korisnim, važno je da se pomaže svojoj župnoj zajednici«

Jedan od najaktivnijih mladih vjernika u župi Bezgrješnoga Srca Marijina na Jordanovcu u Zagrebu je Luka Domitrović, student ekonomije uključen u stručno osposobljavanje u tehnici Radio-Marije. On je višegodišnji član zajednice mladih i zbora »Jordan«, suradnik župnoga ureda, volonter župnoga Caritasa, osoba zadužena za raznoliku tehničku potporu u župi, pomagač u organizaciji župnih hodočašća i nacionalnih susreta mladih, ali i volonter referendumskih inicijativa. Otci isusovci, uz koje je na Jordanovcu odrastao, na njega uvijek mogu računati. Tako je Luka naučio u svojoj obitelji koja je oduvijek bila povezana s isusovcima, posebice odnedavno pokojni Lukin otac Hrvoje, koji je u jordanovačkoj župnoj zajednici ostavio dubok trag.

»Odrastali smo uz divne, brižne roditelje«

Luka je rođen 22. travnja 1992. u Zagrebu. Mama mu je Ivančica, djevojački Hublin, iz Hrašćine u Hrvatskom zagorju, inženjerka prometa zaposlena u Hrvatskoj pošti, a pokojni tata Hrvoje Domitrović, dugoreško-mrzlopoljskoga podrijetla, odrastao je u Zagrebu, završio današnji FER, gdje je djelovao u statusu redovitoga profesora u trajnom zvanju. Pokojni je od siječnja ove godine.

»Moja cjeloživotna povezanost s isusovcima od 10. travnja ove godine dodatno je produbljena time što sam primljen na stručno osposobljavanje na Radio-Mariju. Radim u tehnici, snimam emisije, montiram, stavljam emisije na internet, po potrebi kao tehničar realiziram i program uživo. Jako sam se dobro snašao. Bio sam bačen u vatru i snašao sam se.«

Ivančica i Hrvoje upoznali su se u katedralnom zboru u Zagrebu u kojem su oboje pjevali. U katedrali su se 1990. i vjenčali pred isusovcem o. Tončijem Trstenjakom. Smjestili su se s Hrvojevom obitelju u Maksimiru, u blizini bolnice na Rebru. U toj kući i danas živi majka Ivančica s djecom Lukom, Markom i Mirtom, a tu je i majka pokojnoga Hrvoja, Vera. Domitrovići su troje djece dobili tri godine zaredom. Marko je rođen 1993., studira drvnu tehnologiju na Šumarskom fakultetu, a Mirta, rođena 1994., studentica je ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Oboje su redoviti studenti, uspješni su, kao braća se lijepo slažu.

»Nas smo troje odrastali uz divne, brižne roditelje«, pripovijeda Luka. »Mama je bila posvećena familiji, većinom je bila doma, odlična je domaćica. Bila je društvena, otvorena, baš najbolja mama. Uvijek ima razumijevanja za nas, pravedna je, nije pravila razliku među nama djecom, red se morao znati. A tata je bio miran i dobroćudan, veseo čovjek. Voljeli smo s njim pričati, družiti se. On je jako volio svoj posao akustičara. Posebno je volio raditi sa studentima. Zaslužan je za uvođenje RDS-a u Hrvatsku. To je sustav slanja identifikacije radijske postaje na radioprijemnik. Uz to može ići i broj telefona, naziv pjesme koja svira i slično. Naši su se roditelji dobro slagali, bili su nam odlični. Jako su bili povezani.«

»Tata je zbog vjere imao raznih problema«

»Mama je u ranoj mladosti došla u Zagreb na školovanje i ostala, a tatina je cijela obitelj u Zagrebu od 1964. U katedralnom su zboru pjevali dok im nismo mi djeca počela dolaziti na svijet. Odgajali su nas u vjeri. Oboje su bili praktični vjernici. Tata je zbog svoje vjere imao raznih problema. Ali je sve uspio prevladati. Svaku smo nedjelju zajedno išli na misu u našu župu Bezgraešnoga Srca Marijina na Jordanovcu koju vode otci isusovci. Tata je odrastao u toj župi, oduvijek je bio povezan s njima, bio je član zajednice mladih ‘Jordan’. Ta je zajednica stasala baš u njegovo vrijeme. Poslije smo brat, sestra i ja također bili članovi te zajednice, samo u jednoj sasvim novoj generaciji. Po udaji se, jasno, mama odmah bila uključila u župu. I danas je redovita na misi, krunici, ispeče kolače i pomaže za prigode, kada naši patri kažu da treba pomoći. Isusovci su dolazili k nama doma, uvijek su imali neke teme s tatom. Tako smo brat, sestra i ja odrastali u okrilju isusovačke duhovnosti. A nas smo si troje oduvijek bili dobri. Nismo se tukli, nesuglasice smo bez problema prevladali, lijepo smo se slagali, pomagali si. Imamo osoban odnos, povjerenje jedni u druge, možemo razgovarati o osobnim i intimnim stvarima. Baka nas je kao djecu znala pričuvati, a djed je bio živ do 1999. pa se njega slabo sjećam. U ulici je bilo ekipe za igru, ulica nije bila prometna, bilo nas je dovoljno, dobri smo si bili. Cijele smo dane natjeravali loptu po ulici ili se igrali po vrtovima. Imali smo klet i vinograd u Paruževini kraj Kašine pa smo to zajedno obrađivali. Tamo smo odlazili gotovo svaki vikend. Danas je tamo voćnjak. Naša su obiteljska ljetovanja bila nezaboravna.«

»Zanima me računovodstvo«
»Sudjelovao sam u svim građanskim referendumskim inicijativama u župi, pomagao na Kvatriću. Neke sam inicijative baš vodio, u drugima sam bio samo volonter. Zasad sam sam, slobodan, pa, bez obzira na sve brojnija zaduženja, još uvijek mogu puno dati župi i Crkvi. No volio bih zasnovati obitelj. Meni je to želja pa što Bog da. Angažman u župi puno mi znači, ispunjava mi vrijeme, osjećam se korisnim, važno je da se pomaže svojoj župnoj zajednici, najgore je od sebe ništa ne dati.«

»Išao sam u Osnovnu školu Jordanovac. Bio sam odličan učenik. Društvo je bilo dobro, s nekima sam još i u vrtić išao. U nižim sam razredima polazio športsko-rekreativnu grupu, a u 7. i 8. razredu naprednu matematičku. Išao sam i na hortikulturnu grupu u kojoj smo uređivali nekadašnji voćnjak iza škole, izrađivali smo kućice za ptice. Kućice sam izrađivao s tatom pa smo ih postavljali po školskom dvorištu. Išao sam i u glazbenu školu Pavla Markovca na Trg žrtava fašizma, svirao sam trubu. Završio sam osnovnu školu i dva razreda srednje. Onda sam odustao jer sam bio premoren, a nisam se u budućnosti mislio baviti glazbom. Nastava u srednjoj glazbenoj školi vrlo je zahtjevna. Uz trubu, još se svira klavir, ide se na orkestar, ali i na solfeggio, harmoniju, povijest glazbe. To je još jedna prava škola. A u redovitoj srednjoj školi trebalo je dobrano grijati stolac. Išao sam u 3. gimnaziju u Kušlanovu, prirodoslovno-matematički smjer. Dobro mi je bilo, dobro sam se snašao od početka. Prolazio sam s vrlo dobrim uspjehom. Dodatno sam dvije godine išao na francuski, a u četvrtom srednje išao sam na dodatnu nastavu matematike i fizike kao pripravu za državnu maturu. Godine 2010. državnu sam maturu položio s odličnim uspjehom. Pripadam prvoj generaciji koja je morala polagati državnu maturu. Nakon toga upisao sam FER, to sam tada želio. Dvije sam godine to studirao i shvatio da to nije moj studij. Prebacio sam se na ekonomiju, sada sam na kraju treće godine. Zadovoljan sam, imam još dva ispita do tzv. bakalara. Pa ću upisati još sljedeće dvije godine, ne znam još koji smjer. U ovom preddiplomskom dijelu kao smjer sam izabrao računovodstvo i financije. Studijem sam zadovoljan. Pronašao sam se u njemu. Zanima me računovodstvo, matematika, sve kad su brojevi u pitanju. Profesori su na faksu dobri, društvo također, našao sam si pravu ekipu. Našao sam one koji hoće i vole učiti. Shvatio sam da je dobro sjediti u prvim redovima jer je koncentracija bolja, više se i bolje prati pa se puno nauči na nastavi. Posebno ako je predavač dobar. U budućnosti bih volio raditi u struci, i to baš u računovodstvu koje me puno više zanima od financija.«

»Radim u tehnici Radio-Marije«

»Moja cjeloživotna povezanost s isusovcima od 10. travnja ove godine dodatno je produbljena time što sam primljen na stručno osposobljavanje na Radio-Mariju. Radim u tehnici, snimam emisije, montiram, stavljam emisije na internet, po potrebi kao tehničar realiziram i program uživo. Jako sam se dobro snašao. Bio sam bačen u vatru i snašao sam se. Radio mi nije bio stran jer sam o tom mediju bio upoznat kroz studij na FER-u, a uz tatu sam o radiju slušao cijeli život. O akustici sam i audiotehnici naučio od tate iz njegovih priča, i to sam zavolio. Na Radio-Mariji radim 8 sati dnevno od ponedjeljka do petka. Ili od 7 do 15 ili od 14 do 22 sata. Puste me s radija ako imam ispit na fakultetu, ili ako moram nešto obaviti, a to ne mogu nakon radijske smjene. Sve se može dogovoriti. Kolektiv u kojem radim je dobar, a o. Stjepan Fridl mi je kao glavni urednik super. Njega znam od ranije pa sam na radiju kao u poznatom i prirodnom okruženju. Znam što pater želi, očekuje, i dok se držim toga, sve je kako treba biti. Zasad je sve u najboljem redu. Preko vikenda učim i održavam po kući i oko kuće sve što je potrebno i što znam. Kako je tata od 2008. do 2014. na fakultetu bio prodekan pa ga je doma bilo manje, a kako sam i ja postajao sve veći pa sam sve više mogao, polako sam učio i preuzimao neke stvari od tate. A kad se tata 2014. razbolio, mi djeca preuzeli smo svu brigu. Znam krečiti, šmirglati i bojiti ogradu, kositi travu, štucati živicu, sve što je potrebno. Srećom sam naučio na vrijeme.«

»Pomažem župniku i kapelanu«
»Župa je moj drugi dom pa i njoj pridonosim koliko god mogu i znam. Najprije sam od početka osnovne škole bio ministrant, pa sam bio ministrant zajedno s bratom, još i u prvom srednje. Nakon toga sam počeo pjevati u zboru mladih ‘Jordan’, u kojem sam i danas…«

»Župa je moj drugi dom pa i njoj pridonosim koliko god mogu i znam. Najprije sam od početka osnovne škole bio ministrant, pa sam bio ministrant zajedno s bratom, još i u prvom srednje. Nakon toga sam počeo pjevati u zboru mladih ‘Jordan’, u kojem sam i danas. Probe su nam svakako prije večernje nedjeljne mise na kojoj pjevamo, a onda i petkom ili prema dogovoru. Ima nas desetak, smjena je generacija pa nas nema puno. U posljednjih šest mjeseci vodi nas Mirta Lice. Ima autoritet, zna svoj posao. Repertoar nam je od šansona do klasičnih liturgijskih pjesama. Pjevali smo nekoliko mladih misa, organizirali dva koncerta s gostima. Veseli me glazba, ipak sam se dugo glazbeno obrazovao pa volim biti u dodiru s glazbom. Pomažem i u župnom uredu župniku i kapelanu što god je potrebno, posebice oko tehničkih stvari, primjerice ako su problemi oko kopiranja, printanja, razglasa. Kad zaštekaju tehnikalije, tu sam. Dosad nam je župnik bio Blaženko Nikolić, a sad je s nama Ivica Musa. Pomagao sam staromu, a sada pomažem novomu župniku. U župnom sam uredu nekada bio i po pet dana u tjednu, a sada, otkad sam na Radio-Mariji, dođem dva puta. Premda je sve to u istom dvorištu na Jordanovcu. Bio sam povezan i u suradnji sa svim kapelanima, Tvrtkom Barunom, Sebastijanom Šujevićem, Matom Samardžićem, Tomislavom Magićem. Srijedom smo mi mladi s njima imali molitvu krunice, tijekom korizme križni put. U zadnje smo vrijeme posustali, smjena generacija je i tomu uzrok. Puno je toga u čemu sam sudjelovao i pomagao u župi. Nas je nekoliko mladih s kapelanom Samardžićem opremilo župnu dvoranu, odnosno pomogli smo postaviti multimediju pa sad imamo dvoranu adekvatnu 21. stoljeću. Jako lijepo služi svrsi. Uz redovite župne pastoralne sadržaje, u toj dvorani zajedno gledamo utakmice i slavimo rođendane. Prije smo slavili i Nove godine, zabavljali se pod maskama, feštali uz karaoke, i DJ sam znao biti. U dvorištu smo iza kolegija Družbe Isusove igrali nogomet i roštiljali. Lani smo uredili nogometni teren. Ove nas godine nije bilo, društvo se razišlo iz objektivnih razloga.«

»Sudjelovao sam u građanskim inicijativama«

»Posljednju sam godinu i volonter župnoga Caritasa. Prema potrebi raznosim hranu onima koji su u najvećoj potrebi, posebice uz blagdane. Župa uoči Božića izdaje godišnjak pa sam u tome tehnička podrška. Pripremam omotnice i vodim računa o podjeli godišnjaka. Angažiran sam i oko župnih hodočašća, a i pomagao sam u organizaciji odlazaka na nacionalne susrete mladih, od susreta u Livnu 2009. do danas. O. Barunu godine 2011. pomogao sam organizirati dvodnevni odlazak mladih u Osijek i Vukovar. Sudjelovao sam u svim građanskim referendumskim inicijativama u župi, pomagao na Kvatriću. Neke sam inicijative baš vodio, u drugima sam bio samo volonter. Zasad sam sam, slobodan, pa, bez obzira na sve brojnija zaduženja, još uvijek mogu puno dati župi i Crkvi. No volio bih zasnovati obitelj. Meni je to želja pa što Bog da. Angažman u župi puno mi znači, ispunjava mi vrijeme, osjećam se korisnim, važno je da se pomaže svojoj župnoj zajednici, najgore je od sebe ništa ne dati. Ako se ne ćemo župama darivati mi praktični vjernici laici, tko će onda?!«

»Laici su danas premalo aktivni«
Smatram da laikat danas u Hrvatskoj nije na razini na kojoj bi trebao biti. Pod time mislim da su laici danas premalo aktivni bilo, za početak, u svojim župama ili na radnom mjestu. Ako se u današnje vrijeme izjašnjavamo kao katolici, a još više ako se izjašnjavamo kao praktični vjernici, onda se tako trebamo ponašati svagdje gdje dođemo i što god da radimo, a ne se sramiti toga što smo i tko smo. To znači da moramo sami razmišljati i doći do nekih ideja te izići iz svoje komocije i kolotečine te biti oni koji će pokretati razne projekte ili akcije, bilo karitativne bilo edukativne… ima lijepih i hvalevrijednih primjera gdje su laici aktivni. Neki od njih su pokretanje udruga, inicijativa, medija… koji su vođeni kršćanskim vrijednostima i duhom. One su prepoznate i od naših biskupa i svećenika te im i oni daju podršku.
Prepoznat je takav rad i od drugih laika pa ga oni podupiru na različite načine, od volonterskoga sudjelovanja do financijske potpore, ali još uvijek je to premala naša angažiranost kao laika. Trebamo biti aktivniji u predlaganju novih akcija počevši od neke manje sredine kao što je župa jer će nas naši župnici, svećenici i drugi zaduženi za pastoral uglavnom vrlo rado poslušati jer i nemaju uvijek novih ideja i nove ideje su uvijek dobrodošle.
Samo jako mali broj laika stvarno je angažiran, a trebalo bi nas biti više s obzirom na to koliko ima mogućnosti i prostora za djelovanje, sigurno se može naći nešto za svakoga. Svatko od nas mogao bi barem povremeno na neki način pridonijeti svojim volonterskim radom u nekoj od inicijativa, udruga ili župnoj zajednici te bi to bio lijep početak prema poboljšanju stanja što se tiče laikata u Hrvatskoj jer najlakše je ostati kod kuće i gledati televiziju, igrati igrice, trošiti vrijeme na kojekakve gluposti, a od toga nema nikakve koristi niti nam to pomaže u našoj izgradnji.
Ne može nas nitko natjerati ni na što, samo je potrebno malo dobre volje da se u nešto uključimo i da nešto promijenimo za dobrobit drugih i nas samih, ali nikada na tuđu štetu.

IZVORGlas Koncila br. 26/2018.
Prethodni članakDAR BOŽJI I ČOVJEKOV ODGOVOR Molitva kao prijateljski razgovor
Sljedeći članakKRŠĆANSKA SAVRŠENOST I SAVRŠENA MOLITVA Rastreseni (ne) smiju na pričest?