Nisam u mladosti ni sanjao da ću pod stare dane postati »surfer«, »jahač na valovima«… Ali tako mi se dogodilo (i to ne samo na računalu), jer zadnjih godina – čim počne lipanj – ja svako toliko »jašim« na »toplinskim valovima«! Evo baš na blagdan svetoga hrvatsko-ugarskoga kralja Ladislava, u središtu zagrebačke biskupije koju je utemeljio, opet mi s ekrana – dok mislim da sam sa 35 stupnjeva već »na vrhu vala« – gotovo sladostrasno najavljuju da nam »vrhunskih 40« tek slijedi! Za dan-dva, možda tri. Kao da pomalo i uživaju u tome što me zastrašuju »toplinskim valovima«, baš kao da mi penziću, starom i »betežnom«, skori pakao najavljuju…
Pokušavam se sjetiti kako je to izgledalo u mome djetinjstvu, jesu li tada uopće postojali »toplinski valovi«. Ili su se, možda, samo manje pompozno nazivali »ljetne vrućine«. Ovako ili onako, pamtim da je i tad pržilo jako i svakako, a te ljetne pripeke (ili »toplinski valovi«) izravni su »krivci« i što sam u životu počeo čitati. Naime, moj »morski« djed strogo i brižno je pazio da nakon ručka – točno u podne – svi mi unuci, u hladu neklimatiziranih soba, provedemo vrijeme sve do 4 poslijepodne, kada bi nas puštao na kupanje. Zaspati nisam mogao i što mi je drugo preostalo nego početi čitati. Naime, pokušaji bijega slabo su prolazili jer djed, također na popodnevnom skrivanju od žege, spavao bi na »indijanski način«, tako da čuje svaki naš šušanj! A spavao je i drijemao zato što je to bilo doba kad su težaci započinjali dan prije sunca i do podneva su već zavrijedili odmor, ali i svaki pošteni radnik imao je radno vrijeme od 6 ujutro do 2 popodne; tako da su ih i prve i druge toplinski udari »udarali« već kad bi se protezali u svojim posteljama ili na kaučevima, uz tranzistor na uhu. Danas pak suvremeni djelatnici bude se već usred toplinskoga vala, da u »pomaknutom« radnom vremenu počnu raditi od 8.30 ili 9, pa tako do povratka kućama prežive cijelu tu toplinsku havariju, spremni potom samo za »počivajmo u miru«. Do novog vrelog dana, do »jahanja« novog toplinskog vala.
Zapravo, laički mislim da im je sasvim pogrješan taj izraz »toplinski val«? Jer valovi se gibaju, miču, idu i nose, dolaze i odlaze, prolaze… Dobro, možda se to i događa na visokom meteorološkom nebu, koje mi moji zastrašitelji pokazuju u raznim krvavim bojama, ali ovo što mi dolje na majčici zemljici doživljavamo, posebno u gradovima, a najposebnije u prijestolnici bez kralja i mudrih vladara, to uopće ne djeluje kao val, nego puno više kao… »toplinska baruština«? Sunce s neba zaprži, a prljavi (vele)gradski zrak nad nama se stisne i stoji, stoji, guši i muti… Nema tu nikakvih valova i gibanja, osim mjehura od vrenja u nama. Prava lokva, vrela žabokrečina puna raznih »ispuš(t)evina«, koja čeka kišu, nakon koje ćemo se – »osvježeni« – pitati je li s njome i u njoj padao i afrički pijesak, azijski komarci, pesticidi, bojni otrovi ili avionski »chemtrailovi«?… Samo mirno, sve će to progutati toplinska baruština.
