Vjera u hrvatskom narodu donosi sve više roda, barem ako je suditi po provokacijama, klevetanju i blasfemijama proteklih tjedana u dijelu javnosti. One su se pojačavale kako se približavala središnja crkvena proslava jubileja 1100 godina hrvatskoga kraljevstva i splitskih crkvenih sabora sazvana za subotu 5. srpnja u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini, to jest izrazito popularan koncert domoljubne glazbe Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu, koji se održava istoga dana.
Iako se svojevrstan protunarodni govor s primjesama govora mržnje u pojedinim medijima počeo tradicionalno zahuktavati već s hodovima za život, posebno se zlurado pisalo i govorilo o hrvatskim vjernicima i njihovim svetinjama kako se približavala i posveta hrvatskoga naroda i hrvatske domovine Presvetomu Srcu Isusovu 27. lipnja. Jako se puno tih dana poigravalo i statistikama.
Jutarnji list potrudio se, recimo, još 14. lipnja dvama prilozima začiniti stvar. U prilogu pod naslovom »U DESNO MARŠ: Ne mole, ne idu u crkvu i ne čitaju Bibliju. Pješače, mašu zastavama i kleče. Kako su mladi Hrvati postali najreligiozniji u Europi« autor je zamjerio sudionicima zagrebačkoga antunovskoga hoda što su putom od Sesveta do zagrebačkoga Svetoga Duha pjevali i domoljubne pjesme, prikazujući ih fanaticima i ekstremistima, implicirajući da je takva i Crkva kojoj pripadaju. Takav protucrkveni govor (u duhu: Vjernici natrag u sakristije!) veoma podsjeća na doba Drugoga svjetskoga rata kada su mladomu župniku u Baderni bl. Miroslavu Bulešiću branili katehetski rad s mladima govoreći (dokumentirano u Bulešićevu životopisu): »Nemojte slušati popa iz Baderne, jer vas on odvraća od vjere… Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo.« Povijest je pokazala tko su pritom bili svetci, a tko krvnici.
U istom broju Jutarnji donosi npr. kartu Europe s cjenikom pobačaja u pojedinim zemljama, spočitavajući iz usta sugovornika da je »usluga« u Hrvatskoj premalo dostupna. Čak zamjeraju to što je prema nekom čudnom istraživanju navodno oko 37 posto žena koje su išle pobaciti neugodno ostalo iznenađeno kad im je ginekolog na pregledu prije pobačaja pokazao ultrazvučnu sliku djeteta, to jest kada im je pustio da čuju otkucaje srca! U članku se sugovornici zgražaju što manje od 50 posto hrvatskih ginekologa želi izvršavati pobačaje. No, obrne ili se pogled, velika je vijest da većina ginekologa u hrvatskoj ipak ne vrši pobačaje prizivajući se na savjest. Uostalom, cijela se normalna Hrvatska ujedinila u radosti što je samo nekoliko dana nakon toga članka u prozoru života, tom »oknu spasa« koje bi neke agresivno aktivističke udruge uz potporu vlasti najradije zatvorile, spas od umiranja pronašlo prvo novorođenče.
Znakovita je i serija objava istraživanja RTL televizije i Promocije Plus s kraja lipnja i početka srpnja. Medijski tumači likovali su jer je na pitanje o važnosti pojedinih životnih područja oko 75 posto ispitanika na prvo mjesto stavilo obitelj, a »tek s 5 %« slijedi religija. Iako su to neki tumačili kao pad povjerenja u Crkvu, valja čestitati hrvatskim građanima koji su prepoznali da nešto nije u redu s predloženim istraživačkim pojmom »religija«. Jer, što bi se dogodilo da je umjesto »religija« ponuđen pojam »Bog«? Ovako se slobodno može tumačiti da narod koji najviše cijeni upravo obitelj zna da se pod pojmom religija može danas kriti sve i svašta – pa ga mahom nije ni izabirao.
U kojoj mjeri neki žele pokvariti hrvatski narod može se vidjeti i u onome što su primijetili na svojem posljednjem zasjedanju i biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine. Zlo, očito nemoćno samo po sebi djelovati, spremno je skupo platiti promidžbu da bi se proširila pošast kockanja među narodom. Nadalje, mjera u kojoj zlo nema potporu naroda, ali ima institucija, očituje se i u programima s događanjima u zagrebačkom klubu »Močvara«, koji uključuju »sotonizam, smrt, besramnost, ništavilo, mračnjaštvo i razne druge dekadentnosti«. Većina u narodu takvo što ne podupire, o čemu svjedoči upravo to što se taj pakleni plan financira mahom javnim, proračunskim novcem – jer čak ni istomišljenici nisu skloni snositi troškove za kulturno smeće.
