Na spomen »istjerivača duhova« malo se tko prvo ne će sjetiti »duhovnoga« biznisa Billa Murraya, Dana Aykroyda i Harolda Ramisa u istoimenoj nadnaravnoj komediji koja je iznjedrila nezaboravne citate poput onoga: »Nitko ne smije gaziti po crkvi u mom gradu!« No citat koji bi izgon zloduha smjestio u komični kontekst u Svetom je pismu nemoguće naći. Čak je i prividna iznimka – legija zloduha koja je opsjela stado svinja – svjedocima gadarenskoga egzorcizma više od smijeha donijela strah. Štoviše, takvo očitovanje kraljevstva Božjega češće je od strahopoštovanja svjetine izazivalo prijezir onih koji su u apostolima vidjeli konkurenciju. Sam Isus nagoviješta da su se i farizejski sljedbenici okušavali u egzorcizmu, a među svećeničkim sinovima bilo je i »zaklinjalaca potukača«. I dok o njihovim metodama Biblija šuti, Kristova je jasna: Božjemu je poslaniku za egzorcizam dovoljna vjera u Isusovo ime. No katkada ni to ne dostaje.
»Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom«, objasnio je Isus u Markovu evanđelju zašto učenici nisu uspjeli istjerati nijemoga i gluhoga duha iz mladića padavičara. No u Mateja se izostanak čuda pripisuje malovjernosti, a Luka domeće i opakost. Ta je dvostrukost razlogom da se prikazu medicinski najdokumentiranijega egzorcizma dopusti motivska dvojnost; a baš je nju usvojio najdokumentiraniji umjetnik hrvatskoga baroka. U uljem oslikana drvena nadglavlja korskih sjedala lepoglavske crkve Ivan Krstitelj Ranger umetnuo je i Kristov izgon zloduha. Primorski pejzaž i pomahnitali prasci približuju ga gadarenskomu egzorcizmu, ali sve drugo nagoviješta duhovnu dramu podno brda preobraženja: njegovanost opsjednutoga i brojnost pomagača, prezrivi pogled farizeja i zadivljena gesta oca. Ni pali anđeli na »likovnoj propovijedi« tirolskoga pustinjaka nisu tek dekoracija: to jato mikroba razlaže se u grimizne mrlje.
Da bi izbjegao nagoviješteni kardinalski grimiz, biskup Angelo Nicola Lucci do smrti je 1752. – godinu prije smrti pavlinskoga slikara – odgađao napisati traktat iz moralne teologije za koji ga je zamolio papa Benedikt XIV. Nije posrijedi bila opakost talijanskoga blaženika, nego upravo pokretljiva vjernost. Kada nije sam pripravljao djecu za sakramente ili podučavao vlastite sjemeništarce, fra Antonio je pohodio podložne mu pustinjake i popravljao crkve ruševne koliko zbog svećeničke raspuštenosti toliko i zbog liturgijske zapuštenosti. Blaženi konventualac nije se brinuo što se za to valjalo zavaditi s pohlepnim plemstvom i iscrpiti biskupijsku riznicu: »Jeste li ikada vidjeli da je biskup zatvoren zbog duga?« U skladu s navadom da se u korist siromaha liši košulje ili hlača, i zemlju je napustio ostavivši duhovnomu stolu 1900 dukata duga u svrhu milostinje, uvjeren u plodnost buduće žetve. Anđeli se ne plaše utjerivača dugova.
