Višeslavova krstionica, kameni natpisi s imenima hrvatskih knezova Trpimira i Branimira, sarkofag kraljice Jelene, reljef kralja Petra Krešimira IV… To najvrjednije i najdragocjenije kamenje hrvatske povijesti – koje su mnogi susretali već kao đaci na udžbeničkim stranicama, a tek ih rijetki uspijevali upoznati i uživo – dio je izložbe »U početku bijaše kraljevstvo« u Klovićevim dvorima. Četiristotinjak eksponata, smještenih u tridesetak muzejskih soba, isplelo je priču i o Tomislavu kao prvom hrvatskom kralju i o neprekinutom tijeku hrvatske državotvornosti, ali i o Crkvi kao majci i naučiteljici hrvatskoga naroda.
»Državnost je lajtmotiv ove izložbe. Ali državnost kroz perspektivu politike, Crkve, kulture i umjetnosti. Zato ovo nije izložba samo o povijesti kršćanstva u hrvatskom narodu, ili samo o kulturi i razvoju naše pismenosti. Pokušali smo okupiti najizabranije primjerke iz naše povijesti, jasno, ako je moguće u njihovoj originalnoj formi«, objasnio nam je, provodeći nas postavom u Klovićevim dvorima, izv. prof. dr. Tomislav Galović, jedan od vodećih stručnjaka za razdoblje hrvatskoga srednjovjekovlja, ujedno jedan od autora izložbe. Autori izložbe su i povjesničar umjetnosti izv. prof. dr. Dino Milinović i povjesničar, također stručnjak za srednjovjekovlje, izv. prof. dr. Trpimir Vedriš.
Pred prizorom Višeslavove krstionice bilo je teško ostati ravnodušan. Promjera oko metar i pol, izrađena od mramora uzetoga od nekoga spomenika iz rimske ere, teška više od jedne tone, Višeslavova je krstionica izložena bez muzejskih vitrina i stakala. Dodirnuti ju znači stopiti se s više od 1200 godina hrvatske povijesti. »Ovaj izvor prima naime nemoćne, da ih prosvijetli. Ovdje se čiste od svojih zločina što ih primiše od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo vješto napravio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti pak u čast sv. Ivana Krstitelja, da posreduje za nj i njegova štićenika«, cjeloviti je prijevod latinskoga natpisa na najslavnijoj hrvatskoj krstionici.
»Višeslavovu krstionicu datiramo u razdoblje kraja ili početka devetoga stoljeća. I oko te datacije ne bi trebalo biti nekakvoga spora. Ona je tako masivna jer je nastala u razdoblju kada hrvatski narod još uvijek nije bio u cijelosti pokršten. Tada su se odrasli krstili uranjanjem, imerzijom u svetu vodu, nalik vremenima Ivana Krstitelja. Krstionice iz nekih kasnijih vremena manjega su opsega jer služe uglavnom za krštenja djece. Tako i veličina krstionica postaje i svojevrsni svjedok razvoja naše civiliziranosti«, napominje profesor Galović.
Višeslavova krstionica čuva se inače u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Posljednji je put bila u Zagreb 1958. godine. Mnogima u široj javnosti, a počesto i vjernicima, manje je poznato da mnoge zasluge vezane za Višeslavovu krstionicu pripadaju bl. Alojziju Stepincu. Dvije slike mletačkoga slikara Vitorrija Carpaccia koje je kupio biskup Strossmayer Stepinac je u dogovoru s venecijanskim crkvenim vlastima i političkim predstavnicima zamijenio za Višeslavovu krstionicu. Tako je ona – nakon dugih stoljeća »mletačke internacije« i usprkos teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata – Hrvatskoj vraćena 1942. godine.
Čitavi kat izložbenoga prostora u Klovićevim dvorima posvećen je kralju Tomislavu, njegovu vremenu, ali i njegovim odjecima tijekom vremena, s osobitim naglaskom na 1925. godinu kada je slavljena tisućita obljetnica hrvatskoga kraljevstva. Tada se Tomislavov lik na možda najsnažniji način utkao u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda.
»Vidite, točno ovdje, tu je ona glasovita formulacija pape Ivana X. ‘ljubljenomu sinu Tomislavu, kralju Hrvata’«, pokazao nam je entuzijastično na velikom faksimilu profesor Galović redak koji je trajno usmjerio hrvatsku povijest. Jedan od najvrjednijih eksponata na Tomislavovu katu u Klovićevim dvorima posuđen je za postav izložbe iz Vatikanske apostolske knjižnice – autentični je to prijepis iz 17. stoljeća djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona, u kojem se također spominje Tomislav.
Ideja hrvatske samobitnosti koja je na povijesnu pozornicu nepovratno isplovila u pismima koje je u 9. stoljeću papa Ivan VIII. slao »ljubljenomu sinu« hrvatskomu knezu Branimiru utvrđena je u papinskim pismima Tomislavu u 10. stoljeću i nakon stoljeća raznih osporavanja nanovo potvrđena u gradu kralja Zvonimira, u kolovozu 1995. godine. Zato i izložba »U početku bijaše kraljevstvo« završava prizorom predsjednika Franje Tuđmana i hrvatske šahovnice na Kninskoj tvrđavi nedugo nakon uspjele vojno-redarstvene operacije »Oluja«.
Izložbu u Klovićevim dvorima obilazi se i »čita« kao pripovijest o narodu koji je stoljećima opstajao boreći se za živu glavu na krvavim vjetrometinama. Stoga i ne čudi što nemali dio eksponata čine oružja – od mačeva iz karolinške epohe preko pušaka i sablja upotrebljavanih u bitki kod Lepanta 1571. sve do trobojnica pod kojima su hrvatski vojnici jurišali za slavnih dana Jelačića bana… No izložba u Klovićevim dvorima pokazuje da je češće u hrvatskoj povijesti spasonosnije bivalo – pero! Kada su neprijatelji bili pred vratima, čak i kada je Hrvatska bila pod okupacijom, ili kada je kao ujedinjena Trojedina Kraljevina bila neka vrsta »pravne fikcije« i nedosanjanoga sna, Hrvatska je preživljavala po djelima svojih slavnih pisaca. Preživjela je u Marulićevoj »Juditi«, u glagoljaškim misalima, u dubrovačkim gradskim statutima, u Vrančićevu rječniku i izumiteljskim priručnicima, u Kašićevoj gramatici, u Petrićevim filozofskim zapisima, u Oratio pro Croatia Bernardina Frankapana Modruša, u pismu koje je iz austrijske tamnice Petar Zrinski uputio svojoj vjernoj supruzi Katarini… A sve te »relikvije« hrvatske povijesti, izložene trenutačno u Klovićevim dvorima, povezivala je ista nit – ona kršćanska i evanđeoska.
Zagrebački biskupi – političari europskoga domašaja
Manje je poznato da je u 17. stoljeću u onim tmurnim danima kada je razotkrivena urota Zrinskih i Frankopana uz hrvatske plemenite sužnje u Bečkom Novom Mjestu bio i zagrebački biskup Martin Borković. Pred bečkim je dvorom on zagovarao njihovu stranu, nastojeći ih izbaviti, no prijezir je austrijskoga cara ipak imao zadnju riječ i hrvatski su velikaši pogubljeni, a njihova imanja popljačkana.
No takav angažman jednoga zagrebačkoga biskupa ni po čemu nije bio neobičan. »Poneki su zagrebački biskupi iz toga razdoblja bili i ‘par excellence’ političari, europskoga domašaja«, podsjetio nas je dr. Vlado Mikšić, povjerenik za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, dok smo obilazili izloženi nadgrobni reljef biskupa Luke Baratina. Riječ je o vrlo neobičnu eksponatu. Jedan njegov dio ranije se čuvao u Hrvatskom povijesnom muzeju, dio u Muzeju grada Zagreba, a dio je otkriven tek nedavno, kada je u zagrebačkoj katedrali započela obnova nakon potresa. »Sastavljen« je za izložbu »U početku bijaše kraljevstvo« i tako je došao u Klovićeve dvore.
Među eksponatima i »krsni list« Zagrebačke nadbiskupije
Dvadesetak eksponata za potrebe izložbe posudila je Zagrebačka nadbiskupija, napominje dr. Mikšić, koji je od početaka bio uključen u pripremu izložbe u Klovićevim dvorima. Među posuđenim eksponatima je i Bjelokosni plenarij, koji je dvadesetih godina prošloga stoljeća čak i bio ukraden, a onda nađen i vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji, ali i artefakti poput Ladislavova plašta i Felicijanove povelje. Zvonoliki liturgijski ogrtač plavo-ljubičaste boje skrojen je od plašta ugarskoga kralja Ladislava koji je vladao krajem 11. stoljeća. Ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Robert Anžuvinac poklonio je plašt zagrebačkomu nadbiskupu bl. Augustinu Kažotiću u prvoj četvrtini 14. stoljeća. Felicijanova povelja pak svojevrsni je krsni i rodni list Zagrebačke (nad)biskupije i grada Zagreba. Napisana u travnju 1134. godine, ona je dokument od nemjerljive važnosti jer se u njoj nalazi prvi sačuvani spomen grada Zagreba, ali i dokumentarni trag postupka utemeljenja Zagrebačke biskupije. U njoj se spominje i ime prvoga zagrebačkoga biskupa, Čeha koji se zvao Duh. Tri spomenuta eksponata, uz poprsje sv. Stjepana Kralja i ruku sv. Ladislava koji su ujedno i relikvijari, neki su od najvrjednijih izložaka koji su u Klovićeve dvore došli iz Riznice zagrebačke katedrale.
Velika zadaća Crkve u prosvjećivanju naroda
»Od početaka je preko Ureda za kulturna dobra u izložbu bila uključena Zagrebačka nadbiskupija. I zaslugom nadbiskupa Dražena Kutleše eksponati su posuđeni. Procesi pregovora uvijek su zahtjevni, pa su se i na našoj strani javljale i neke zamisli koje su težile zatvaranju, u strahu da ono što je izloženo može biti i ukradeno… Međutim i u ovoj izložbi, kao i u nekim ranijim izložbama poput one iz zbirke biskupa Đure Kokše, restauratori i predstavnici drugih kulturnih institucija izlazili su nam u susret«, pojasnio je dr. Mikšić.
O važnosti sakralnih eksponata koji su do izložbe u Klovićevim dvorima došli i od crkvenoga sjevera i od juga dodao je: »To je stvar koju uvijek rado naglašavam, a to pokazuje i ova izložba. Naime, ako uzmemo samo povijest kontinentalne Hrvatske, mi tu povijest ne možemo napisati bez povijesti Zagrebačke (nad)biskupije. Zagrebački biskupi i Prvostolni kaptol dali su puno u obrani Trojedine Kraljevine u vremenima turske opasnosti. Sjetimo se samo utvrde u Sisku, koja je u tim godinama bila i branik hrvatskoga kraljevstva, a financirana je iz raznih fondova Zagrebačke biskupije. Kanonici su u tim vremenima znali biti i vojni zapovjednici i ekonomi vojske na nekom području… A Crkva je, uz svoju vjersku, sakramentalnu i teološku zadaću dala puno i u drugim sferama, primjerice u školstvu. Velik je zadatak u našem narodu odigrala Crkva u prosvjećivanju naroda. Preko Crkve, počevši od njezinih katedralnih škola koje su mogli upisivati i laici, širila se pismenost. Crkva je u svim tim razdobljima zapravo bila nositeljica prosvjete.«
Tragovima hrvatskoga kraljevstva u Klovićevim dvorima
