»Postoji u uvali pristanište zvano Roško po vrelu Roško koje protječe uskim koritom s klisure na kojoj je sagrađen stari hram u čast dana Nedjelje…« pisao je poznati šibenski humanist Juraj Šižgorić još 1486. godine, spominjući crkvicu sv. Nediljice, crkvicu od koje nije ostalo nikakvih tragova, ali je kasnije na tom mjestu izgrađena nova crkva slična današnjoj, barokiziranoj.
»Crkva je izgrađena u čast prvoga dana u tjednu, koji hrvatski vjernici zovu – nedjelja, a u ovom kraju – sveta nediljica, to jest crkva je izgrađena u čast dana uskrsnuća Gospodinova – Uskrsa. Tako bismo, s pravom, crkvu u Crnici mogli nazvati jedinstvenim imenom: Sveta Nediljica uskrsnuća Gospodinova«, dočekuje nas župnik župe Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije fra Nikola Ćurčija, pojašnjavajući pomalo zbunjujuću razliku imena župe i župne crkve, jer u Crnici je uvriježeno reći: »Iden u Svetu Nediljicu.« I upute se vjernici sa Stare ceste i Ulice kralja Zvonimira na sjevernoj strani, Ulice Stipe Ninića na južnoj, Kornatske ulice sa zapada i Puta Vuka Mandušića s istoka, pohrle i iz drugih ulica na misu u svoju crkvicu – Svetu Nediljicu.
I sama Crnica, nekada predgrađe, danas je zapadni dio grada Šibenika, naselje iz kojega se u desetominutnoj laganoj šetnji stiže do središta i(li) katedrale sv. Jakova. Naziv »Crnica« asocira na nekadašnju Tvornicu elektroda i ferolegura i crni mangan koji je desetljećima nosio prašinu s golemih dimnjaka na okna crničkih »grilja« i »škura«. Postoje i teorije prema kojima je naziv Crnica ostao od crnogorične šume, ali i od »crne kuge« koja je u drugoj polovici 17. stoljeća pokorila nepokorivi i najstariji hrvatski samorodni grad, »mladić« u 952. godini svojega vijeka, sa Šibenskom biskupijom koja od 1298. godine bdije i pruža duhovno utočište Šibenčanima i Šibenkama. Pučanstvo se Crnice stoljećima doseljavalo iz Dalmatinske zagore, Petrova polja i Moseća, odnosno drniškoga područja.
Nadomak gradskih zidina, slično župi Gospe vanka grada kojoj je pripadala od 1660. godine, opstala je crkva sv. Nediljice. Dana 4. studenoga 1966. osnovane su dvije zasebne župe u Crnici: župa Bezgrješnoga začeća BDM sa župnom crkvom sv. Nediljice i župa Pohođenja Marijina u Njivicama s malom župnom crkvom sv. Elizabete. Prva je povjerena na upravljanje franjevcima Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, sa sjedištem u Splitu, a druga dijecezanskim svećenicima.
»Crkva sv. Nediljice prvi se put spominje, prema povijesnim dokumentima, 1460. godine. Prije toga spomena vjerojatno je postojala neka manja crkva na istom mjestu. A povijesni dokumenti potvrđuju da je, od 1610. godine, postojala samostalna župa sv. Ilije u Crnici, sve do pojave kuge u Šibeniku«, zapisano je u povijesnim knjigama, na koje podsjeća i crnički župnik. Osnivanjem samostalne župe prije pedeset i dvije godine župa je dobila novo ime, Bezgrješnoga začeća BDM, najvjerojatnije po sakralnom likovnom motivu stare oltarne Gospine slike u crkvi koja predstavlja Gospu s djetetom Isusom iz 17. st., nepoznatoga autora. Slika je, zbog zavjetnih darova na njoj, kroz stoljeća bila gotovo uništena, ali je ususret proslavi polustoljetne obljetnice župe obnovljena u Splitskom konzervatorskom zavodu i ponovno postavljena u crkvu 2014. godine. U pedeset godina župe bila su devetorica crničkih župnika: fra Bernardin Tičić, fra Stanko Mandac, fra Petar Bezina, fra Ljubo Ivančević, fra Nedjeljko Tabak, fra Božo Ćurčija, fra Branimir Šegota, fra Ante Vukušić i sadašnji župnik fra Nikola Ćurčija.
Župu Bezgrješnoga začeća BDM u Crnici o. Ćurčija preuzeo je 27. srpnja 2006. dekretom danas šibenskoga biskupa u miru Ante Ivasa, koji, zanimljivo, živi u obližnjoj biskupijskoj kući, nekada samostanu Klanjateljica Krvi Kristove, iznad Veslačkoga kluba »Krka«.
Župnik fra Ćurčija u osmom desetljeću života, unatoč mnogim zdravstvenim tegobama, rado je pristao za Glas Koncila podijeliti svakodnevicu župe sa šibenskoga zapada. I njegov je životopis sadržajan, protkan raznim službama u Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja. Rođen je 20. studenoga 1942. u Lišanima Ostrovičkim kraj Benkovca. Osnovno školovanje završio je u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Sinju i Zagrebu, filozofsko-teološki studij u Makarskoj. U franjevački red stupio je 9. srpnja 1960. na Visovcu, a svečane zavjete položio je 8. prosinca 1966. u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. u Šibeniku. Nakon nekoliko godina na službi župnoga vikara na Promini i u Splitu, šesnaest je godina proveo kao dušobrižnik u tri katoličke misije u Njemačkoj. U predvečerje Domovinskoga rata vratio se 1991. na mjesto gvardijana u franjevačkom samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu i druge službe u istoj župi. Devet je godina, od 28. srpnja 1997. do 27. srpnja 2006., bio župnik župe Gospe vanka grada u Šibeniku, a nakon dolaska u Crnicu pokrenuo je župno glasilo »Sveta Nediljica« koji izlazi dva puta godišnje, za Božić i Uskrs. U svibnju 2007. godine otvorio je župnu mrežnu stranicu, koju tjedno sam ažurira župnim važnim obavijestima: www.zupa-crnica.net. Inicirao je vanjsko i unutarnje uređenje crkve, uredio kor, popločao stazu oko crkve, organizira(o) župne skupine, ministrante, čitače, vjeroučenike, župni zbor, uređivače crkve.
»Najviše sam radio na tome da u Crnici imamo na okupu zajednicu koja slavi misu. U početku je bilo manje naroda zato što se slabije pjevalo. Tada je došao prof. Božidar Grga. On se kao umirovljenik javio da želi raditi ‘a capella’ s pjevačima. Naša je župa specifična jer graniči s glasovitom katedralnom župom sv. Jakova i župom Gospe vanka grada. Kasnije je nastao i župni centar sv. Leopolda Bogdana Mandića u Njivicama. Imali smo crkvicu od početaka do danas, kao i staru bratimsku kuću koju smo prodali kako bismo obnovili crkvu. Smatrao sam da će se, ako bude samo jedan vjernik, ovdje sastajati i moliti«, pripovijeda crnički župnik, koji u blagoslovu pohodi 370 obitelji među otprilike tri tisuće stanovnika na području župe. Na misu dolazi osamdesetak vjernika. Svibanj je u crkvi sv. Nediljice ispunjen svakodnevno molitvom krunice, vjernici se rado sastaju na pobožnost svojih pradjedova i prabaka. Tradicija je katkad i stereotipno na usnama pojedinaca, no ako se zna da prve srpanjske nedjelje još uvijek dolaze težaci iz šibenskoga i zadarskoga kraja – čuđenju nema kraja. Jer hodočasnici iz Dalmatinske zagore doista drže do drevnih običaja, i blagoslova sv. Nediljice za dobar urod, dovoljne količine ljetine. Ali čuvaju i sjećanja na navade svojih predaka, koji nisu završili visoke teološke škole, no u srcu su osjećali šibensku visoravan s crkvom sv. Nediljice, gotovo naslonjenu na gradske bedeme.
Župa živi svoj redoviti godišnji pastoralni tijek u slavljenju misa, molitvama, katehetskim susretima i raznim pobožnostima, no dva su pastoralna problema župne zajednice koji ju prate od osnutka župe i o kojem su crnički župnici redovito pisali u svojim izvještajima Šibenskoj biskupiji. Prvi je problem nedostatak pastoralnoga centra, odnosno prostorija izvan crkve, za redovite i prigodne pastoralne djelatnosti i okupljanja, a drugi je problem neprikladna lokacija i oskudna veličina župne crkve sv. Nediljice. Problem s nedostatkom prostorija rješavan je u dogovoru s katedralnim župnikom Krešimirom Matešom, a vjeronaučna dvorana obližnje župne crkve sv. Križa pokazala se idealnim mjestom. Glede malenoga crkvenoga prostora razumljivo je, tumači i župnik Ćurčija, da mnogi vjernici odlaze na nedjeljnu misu u druge crkve, iako se tako osiromašuje i duhovno i materijalno njihova matična župa.
Iako će i župnik dometnuti kako nema mnogo ministranata, crkvena je lađa za vrijeme jedine nedjeljne mise dobro ispunjena jer ministriraju uglavnom prvopričesnici. Smješteni oko oltara, daju poseban ugođaj drevnoj crkvici, a među njima izdvaja se Darko Dulibić, koji ministrira gotovo dvadeset godina. Među ovogodišnjih trinaest prvopričesnika zatekli smo dvije učenice trećega razreda Osnovne škole Jurja Dalmatinca, Leu Gabrijelu Kedžo i Perinu Vlaić. Ponosno su iščekivale primanje sakramenta euharistije druge svibanjske nedjelje.
Prvi među jednakima među krizmanicima je Bruno Skelin, čije prezime sugerira podrijetlo s Miljevaca, točnije iz Drinovaca. U Crnici živi od rođenja, učenik je osmoga razreda Osnovne škole Jurja Dalmatinca. »Uzbuđen sam, jedva čekam krizmu. Pripremamo se subotom. Malo nas je, pa smo izrazito povezani. Vjerujem u Boga, idem na misu kad god mogu. Namjeravam se baviti grafičkim dizajnom«, ispričao je u dahu mladi Skelin. Njegov kolega iz osnovne škole i naselja Roberto Zoričić također je roditeljskim podrijetlom iz Dalmatinske zagore: otac je iz Pakova Sela, majka iz zaseoka Gulin nedaleko od Skradina. Sakrament prve pričesti primio je u susjednoj župi Pohođenja BDM u Njivicama. »Osjećam se pomalo neugodno jer je ipak ovo svojevrsno raskršće. Nije lako krenuti u srednju školu nakon osnovne. Mnogo je bilo priprema za krizmu, i jedva smo čekali da se dogodi sakrament potvrde«, iskren je Zoričić, koji živi ispod Kronjina magazina, u Šibeniku poznatoga mjesta gdje se nekada prodavao građevinski kreč, a danas na istom mjestu – kruh i peciva. Krizmanica Lucija Ondrik nema šibensko, nego staroslavensko prezime, vjerojatno češkoga podrijetla. Također je ostala vjerna crničkoj župi, gdje je bila i prvopričesnica. »Preselili smo se na Baldekin, ali u ovoj sam župi pričešćena i tu sam htjela primiti sakrament potvrde. Žao mi je jer ćemo se udaljiti, iako nismo sigurni gdje ćemo nastaviti svoje školovanje. Namjeravam upisati klasičnu gimnaziju i studirati psihologiju«, puna je planova i »osmašica« Lucija.
Kako život mnogima nakon srednje škole nacrta različite planove svjedoči i liječnik Antonio Bejić, rođen 26. srpnja 1991. u Šibeniku, a u crničkoj je župi od prvopričesničkih godina. »U Crnici sam pohađao vjeronauk i ministrirao. Tijekom srednje škole i zagrebačkih studentskih godina nisam bio u mogućnosti često dolaziti u crkvu sv. Nediljice. Nakon diplome ponovno sam se priključio župnim događanjima. Fra Nikola je pokrenuo i obnovu crkve, uredio novi oltar, nove klupe. I novi otac biskup Rogić napravio je posvetu ambona«, iznio je župnu kroniku Bejić, koji je surađivao s posljednja četiri župnika. »Starija populacija dolazi na misu. Ima nešto i mlađega svijeta. Redovit je prvopričesnički i krizmanički vjeronauk. Misa zvuči i gromko i jako, ljudi se od srca mole. Prošao sam u Zagrebu brojne župe, no nisam osjetio toliku intimu i radost sa srcem, a vjerojatno je to velika prednost malih župa«, smatra liječnik koji trenutačno radi u hitnoj izvanbolničkoj, a želja mu je specijalizirati kardiologiju. Sama od sebe nametnula se tema znanosti i vjere jer u simbiozi medicine i uvjerenja da Bog postoji mladi šibenski liječnik pokušava pojmiti trenutak u kojem je medicinska znanost nemoćna, kada čovjek nema drugu opciju osim pouzdati se u Svevišnjega i reći: »Bože, u tvoje ruke, pa što bude, bude.«
»Ljudi smo od krvi i mesa, imamo osjećaje, i nastojimo pružiti minimum nade, pružiti sve što je u našoj mogućnosti. Svojski se borimo u hitnoj da čovjek, ako već mora umrijeti, umre u što manjim patnjama. Smrt je neizbježna. Ljudi imaju strah od smrti u kući. Rodbina se boji, a radije bih i osobno odabrao umrijeti među svojim ljudima nego među nepoznatima«, posvjedočio je svoja uvjerenja liječnik Bejić i istaknuo da svakomu pacijentu treba pristupiti s dužnim poštovanjem jer je riječ o nečijem otcu, majci, djedu, baki, bratu, sestri. »Snazi koja ostaje u ljudskom tijelu na izmaku života treba pristupiti dostojanstveno, kao što je i ljudski život dostojanstven u cijelosti. To je korektno i prema svijetu i prema Svevišnjemu. Lijepo je ako prođe bez invazivnih procedura, patnja«, naveo je liječnik u prvim godinama profesionalnoga puta.
Privatni je put rođenoj Opuzenki Zdenki Dulibić odredio biti šibenskom »nevistom« već više od pola stoljeća. »Vjerujem u Boga. Iz vlastitih sam iskustava iskusila njegovu prisutnost. Pridonosim župi pjevanjem, čitanjem, svime što zatreba u liturgiji«, govori umirovljenica koja je iz »doline naranača« došla u »uvalu mangana«. »Iako po granicama župa pripadaju drugima, mnogi rado dođu na misu u malu i ljupku crkvu sv. Nediljice jer smo smješteni između triju župa«, dodaje Zdenka Dulibić, svjedočeći o dva primjera kada je iskusila Božju providnost, jednom kod goleme životne dvojbe i životnoga puta kćeri studentice, a drugi put se trgnula iz sna u pravi trenutak u svojem domu. »Pokojni muž Jakov ustao je, a meni do uha doprijelo kucanje, pucketanje. Namirisala sam dim. Netko je poslao anđela čuvara da me nekim načinom probudi. Mogla sam se i ugušiti. Nitko nije znao što i kako se dogodilo sa strujom. To su dva primjera vjere u Boga. A čovjeku vjerujem dok me ne iznevjeri«, nasmijano će dugovječna šibenska »nevista«.
Umirovljenica Ankica Jurišić je »Ankica za sve« u šibenskoj župi, od uređenja do administrativnih poslova. Radni vijek provela je na računovodstvenim poslovima u Tvornici elektroda i ferolegura i drugim tvrtkama, a uz skrb o bolesnom suprugu utočište traži u »najdražoj crkvici«, gdje odmara i tijelo i dušu. Rado i zapjeva u župnom zboru koji vodi spomenuti prof. Grga. Rodom je iz Segeta, u Šibeniku živi od 1964. godine i njegovo je ime prilično poznato u šibenskim glazbenim krugovima. Nije mogao mirovati u umirovljeničkim danima, stavio se na raspolaganje crničkoj župi, i »a capella« uskladio glasove. »Ako se nametne težak program zboru, to je muka. Išao sam na čisti vokal bez instrumenata, i malo-pomalo došlo je do nivelacije slušnosti. I to je to«, pojasnio je kratko prof. Grga svoj župni angažman.
Obitelj sakristana Josipa Škorića iz Primoštena u Šibenik se doselila daleke 1942. godine. Svejedno je Škorić rođen u malenom morskom mjestu u kolovozu 1945. za vrijeme majčina boravka u rodnom kraju. Na istoj šibenskoj adresi živi gotovo sedam desetljeća. U crničkoj župi aktivan je od 1989. Ranije je išao u katedralu sv. Jakova. »Pomažem svećeniku, brinem se o uređenju crkvenoga interijera. Vanjsko je dvorište i groblje u mjerodavnosti tvrtke ‘Čempres’. S obzirom na župnikove zdravstvene probleme, potrebno je dogovarati se i reagirati što god usfali.« Kao svjedok vremena i burnih hrvatskih desetljeća Škorić ističe: »Tko je išao u crkvu, ide i danas. A oni koji su krenuli nakon hrvatskih promjena, kratko su išli i sada je opet na prosjeku kakav je bio prije Domovinskoga rata«, naznačio je Škorić. Primjećuje da se mnogo toga promijenilo u odnosu na vrijeme prvoga fratra kojemu je služio – fra Ljubu Ivančevića. Tada je blagoslov tražilo stotinjak obitelji, a danas, eto, broj ide prema četiri stotine kućanstava.
»Uz crkvu je i groblje sa 91 grobnim mjestom, u kojem su pokapane uglavnom crničke obitelji uz nekoliko bratimskih grobnica. Došao je novi svijet, koji se doselio iz Zagore, i uglavnom rade grobove na Kvanju. U knjizi pokojnika ranije je uglavnom pisalo ‘Crnica’, danas je takvih vrlo malo«, ispričao je župnik o. Ćurčija, priznavši da je teško predvidjeti razvitak župe. Ne želi bježati od općih, primjetnih problema. »Svećenika je sve manje. Kao što se župa sv. Križa priklonila katedrali, Crnica će se prikloniti Gospi vanka grada ili Šubićevcu, gdje od izgradnje samostana 2008. živi nas nekoliko župnika franjevačkih župa. Crnica će vjerojatno uvijek imati svećenika, ali teško je predvidjeti hoće li biti i župnik. Već sam u 76. godini, iz ljubavi prema Crkvi i Bogu ostao sam aktivan, no za veće akcije nisam. Pojedini su vjernici angažirani u Frami, neki i u katedrali. Na početcima je bilo karitativno djelovanje izraženije, no i župni bi Caritas morao imati prostor za prikupljanje i dijeljenje potrepština«, izrazio je župnik o. Ćurčija sve ono što ga mori, a što bi volio da se u budućnosti promijeni.
I tako župa Bezgrješnoga začeća BDM, s pripadajućim grobljem šibenskih starosjedilaca, promatra vječnost tamo prema Martinskoj i Vodicama, gledajući daleko prema zapadu dok tone sunce na zasluženi počinak iza otoka šibenskoga arhipelaga. Stoji crkva sv. Nediljice na onoj klisuri o kojoj je pisao slavni Šižgorić, i koji bi se začudio gotovo pet i pol stoljeća kasnije – da se Šibenik proširio na zapad, da veslači »Krke« marljivo treniraju u uvali u podnožju crkve, da iz daljine trešti preglasna glazba s plaže Banj, glazba koja remeti jutarnji nedjeljni mir svega što nedjelja jest, i što sv. Nediljica znači. Ali ne da se »stari hram u čast dana nedjelje«, iako pomalo zabrinjava što su u bijeloj staklenoj »harmonici« Osnovne škole Jurja Dalmatinca samo četiri osma razreda, što se mnogi, za razliku od liječnika Bejića, ne vraćaju u rodni grad nakon fakultetskoga obrazovanja. Šibenik se, nakon industrijalizacije 20. stoljeća, u ovom vijeku odlučio za turizam, obnovom starih tvrđava i gradskih bedema. Jedino što ne smije zaboraviti, i što uvijek valja držati na pameti, jest ona poruka zaštitnika grada sv. Mihovila: »Mene čini sigurnim u svako doba zaštita moga Gospodara, čiju sliku vidiš uklesanu u ovom kamenu.« Tako i malena crkva, s ostalim velebnim tornjevima, kupolama i zvonicima neumornih crkava, zvoni u svakom sutonu »Zdravo, Marijo«, a na vjernicima je brdovite Crnice odazvati se pozivu, jer crkva sv. Nediljice je oaza sadašnjosti. Lako je uvjeriti se u to svakomu namjerniku koji odškrine teška vrata željezne kapije i zađe na grobljansko tlo okruženo čempresima. »Ima li ljepšega mjesta za kušanje vječnosti?« lebdi retoričko pitanje nad Crnicom, bijelom od prvopričesničkih haljina, bijelom od Svete Nediljice uskrsnuća Gospodinova.
