Vlada je na sjednici održanoj 30. prosinca poduprla prijedlog Ministarstva kulture i medija da se 2021. godina proglasi Godinom čitanja. U povodu proglašenja te godine na pitanja odakle ljubav prema umjetnosti, vjeri i obitelji kao glavnim osloncima u životu, ulaganju u kulturu i daru pisanja, odgovore je dao u razgovoru za Glas Koncila akademski umjetnik, ilustrator, pisac knjiga za djecu i odrasle, rođeni Zagrepčanin Svebor Vidmar.
Osnovnu i srednju Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna završio je u rodnom gradu, gdje je i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, na Nastavničkom odsjeku slikarskoga smjera u klasi prof. Miroslava Šuteja. Od 2006. godine radi kao viši stručni suradnik voditelj galerije »Vladimir Filakovac«, fotogalerije Dubrava i galerije »Kontrast« u Narodnom sveučilištu Dubrava. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložaba u zemlji i svijetu. Dobitnik je nagrade za najbolji diplomski rad i Otkupne nagrade zagrebačkoga Gradskoga ureda za kulturu. Objavljivao je ilustracije u časopisima »Smib«, »Radost«, »Zvrk«, Zvrkov prvi i drugi razred, »Tintilinić« i »Večernji list«. Dosad je objavio 50-ak priča za djecu i odrasle.
»Od djetinjstva sam živio u vlastitom svijetu u kojem je slika bila dominantnija od pisane riječi. Obilje likovnih senzacija zaokupilo bi mi pozornost dok bih prelistavao slikovnice ili stripove. Tako sam razvijao maštu jer bih često smišljao priče i određene situacije prema viđenim prizorima. Prve spoznaje o vjeri prenijela mi je baka Zlata naučivši me osnovnim molitvama, a od bake Natalije naslijedio sam smisao za nastavničko zvanje. Nisam imao otpor prema prihvaćanju spoznaje da nas je Bog stvorio i da njemu pripadamo.«
Tijekom srednjoškolskoga obrazovanja vodio ga je profesor Dušan Malešević, o kojem je govorio: »Razumio je smisao umjetnosti u kojem nam se Bog neprestano otkriva. Učinio nas je svojim ‘sustvarateljima’ bez obzira kojom se likovnom djelatnošću bavili, kako bismo ga mogli svakodnevno slaviti. Umjetnički je rukopis jedinstven i neponovljiv, a na toj spoznaji profesor je gradio priču o svim mogućnostima s kojima nas je Bog obdario. Savjetovao me je: Ako želiš biti umjetnik, moraš imati čvrstu i stabilnu obitelj!«
Za vrijeme studija upoznao je suprugu Antoniju, koja mu je bila krštena i krizmana kuma, a o svojem duhovnom dozrijevanju je nastavio: »Na krštenju i krizmi bila je prisutna baka Zlata, ponosna i sretna što može prisustvovati mojemu ponovnomu rođenju. Supruzi, kćeri Veroniki, sinu Viktoru i meni vjera je glavni oslonac u životu.
Blagoslovljeni smo jer smo okruženi svećenicima koji svoju vjeru i iskustvo prenose na nas, poput našega župnika Antonija Marija Čirka iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama.«
Uz vođenje triju galerija, umjetnik vodi i dvije skupine crtanja i slikanja u Kulturnom centru, a zahvaljujući prostoru u prizemlju centra, imaju odličnu suradnju s lokalnom zajednicom te građanskim i kulturnim udrugama, što mogu zahvaliti ravnatelju Željku Šturliću. »Do sada je priređeno 496 izložaba, što samostalnih, što skupnih ili koncepcijskih. Volim svoj posao i svaki sam dan zahvalan Bogu što mi ga je dao jer se na tom mjestu mogu ostvariti i pokazati najbolji dio sebe. U pripremi su izložbe Karine Sladović, Josipa Ivanovića, Ivana Gregova i Vinka Šebreka, a za Uskrs izložit ćemo djela Marka Peruzovića.«
U slobodno vrijeme crta i slika te već više od 10 godina razvija seriju crteža u tušu na papiru »Bez naziva«, o čemu je rekao: »Riječ je o gustom ornamentu koji je inspiriran kršćanskim minijaturama i ornamentima. Unutarnju ekspresiju pronašao sam u toj minucioznoj strukturi koja je postala moj prepoznatljivi, zaštitni znak, ali i sinonim za vječnost kojoj svi težimo. Svoj sam apstraktni izričaj posvetio Bogu – Kralju vječnosti. Uz navedene apstrakcije razvijam i ciklus crteža ‘Ispod kože’, predstavljajući imaginarne portrete na kojima je vidljiva stilizirana anatomija mišića naglašene teksture. Radovi progovaraju o otuđenosti čovjeka od sebe, kao i njegovoj fizičkoj prolaznosti. Ciklus se ekspresijom i energijom uklopio u vrijeme u kojem živimo i djelujemo, gdje vladaju psihoza i strah potaknuti pandemijom i učestalim podrhtavanjem tla.«
Uz sve talente koje mu je Bog podario otkrio je i dar pisanja. Nakon završetka studija počeo je proučavati dječju književnost i školske časopise, objavljivati i prve slikovnice u kojima dobro pobjeđuje zlo. »Najdraži mi je projekt knjiga ‘Šljapkove pustolovine’ u izdanju nakladničke kuće ‘Sipar’, koju smo supruga i ja zajednički napisali i posvetili djeci. Pišem i likovne predgovore.«
Za učenike viših razreda osnovne škole kao ljetnu lektiru preporučio je romane »Robinson Crusoe« Daniela Defoea i »Zabranjena vrata« Zlatka Krilića, što je obrazložio: »Pandemija i potresi donijeli su nam određenu nestabilnost u svim aspektima života, a na neki se način ti romani bave sličnom tematikom. Nakon brodoloma te gubitka prijatelja i poznanika Robinson je bio prisiljen boriti se za opstanak na pustom otoku gdje mu je vjera u spasenje bila na kušnji. ‘Zabranjena vrata’ je zabavni, ljubavni roman, radnja se zbiva u bolnici, a glavni su akteri našli način da se uhvate u koštac sa svojom bolešću i nastave funkcionirati.«
