Dok se fokus hrvatske javnosti s početkom jeseni usmjerava na kriminalne radnje u gospodarstvu i s njima povezane istrage, u sjeni i dalje ostaje problem koji Hrvatsku dugo muči: neujednačen regionalni razvoj. Ljudi u ruralnim područjima osobito su zakinuti za kvalitetu i dostupnost socijalnih usluga, što je uz slabije prilike za zapošljavanje jedan od glavnih potisnih faktora iseljavanja mladih i obitelji prema gradovima, središtima županija ili Zagrebu te u inozemstvo. Nedavno su na postojanje toga ozbiljnoga problema u svom istraživanju upozorile i autorice iz Studijskoga centra socijalnoga rada Pravnoga fakulteta u Zagrebu u kojem su zaključile da je razina socijalnih prava i usluga dostupnih građanima u ruralnim dijelovima Hrvatske znatno niža nego u gradovima. Upozorile su da općine u ruralnim područjima najčešće nemaju jaslice, u nekim općinama nisu dostupni ni vrtići, socijalne su usluge lošije kvalitete ili ih nemaju, a primjerice »socijalno stanovanje« u ruralnim je dijelovima Hrvatske gotovo u potpunosti nedostupno.

Istodobno koronakriza i potres u kojem je nažalost ponajviše stradao središnji dio Zagreba sa starim zgradama pokreću neke nove tendencije. Tako analitičari tržišta nekretnina kažu da su pandemija i potres pokrenuli potražnju za građevinskim zemljištem i kućama na periferiji i u Zagrebačkoj županiji. Također, najavljuje se već dugo i reforma javne uprave s ciljem određene racionalizacije prevelikoga broja jedinica lokalne i područne samouprave. Nije li sada upravo trenutak da se počne ozbiljnije razmišljati i o stvarnim mjerama poticaja koje bi potaknule mlade ne samo da ostanu živjeti u manjim sredinama, nego da se i počnu vraćati u njih? Ako se takve emigracijske tendencije iz ruralnih krajeva nastave, ta bi područja ubrzo mogla ostati bez radno aktivnoga stanovništva.

Velike su razlike u kapacitetima financiranja socijalnih prava i usluga koje građanima pružaju jedinice lokalne i područne samouprave (županije, gradovi i općine) u Hrvatskoj. Razina nejednakosti potiče na promišljanje o mjerama i politikama koje bi odgovorni trebali poduzeti da bi se smanjile velike nejednakosti, a život u manjim ruralnim sredinama učinio jednako privlačnim kao i u gradovima i većim centrima.

Izdatci za socijalnu zaštitu – koja najjednostavnije rečeno obuhvaća socijalna prava, socijalne usluge i socijalne novčane naknade kojima se promiče socijalna dobrobit građana – svih jedinica lokalne i područne samouprave u 2017. godini iznosili su oko 3,1 milijardu kuna, što je bilo oko 1 posto tadašnjega BDP-a, a središnja je država 2017. godine za socijalnu zaštitu prema Državnom zavodu za statistiku izdvojila oko 76 milijardi kuna, što je bilo 20,4 posto BDP-a. Na lokalnoj razini najveći dio financiranja odlazio je na ustanove predškolskoga obrazovanja (vrtići/jaslice), nešto više od 1,839 milijarda kuna, a na financiranje drugih socijalnih prava i usluga građana oko 1,217 milijarda kuna.

Prednjači Zagreb

Županije, gradovi i općine koji se nalaze u razvijenijim regijama (Zagreb i Zagrebačka županija, Istra i sjeverno Primorje te Dalmacija i južni Jadran) izdvajaju za socijalnu zaštitu više od županija, gradova i općina iz manje razvijenih regija (istočne – slavonske županije i središnje hrvatske županije – Bjelovarsko-bilogorska, Sisačko-moslavačka i Karlovačka). Tako jedinice lokalne i područne samouprave koje dolaze iz razvijenijih regija svojim stanovnicima osiguravaju veću razinu socijalnih prava i usluga u usporedbi s manje razvijenima. Na prvom je mjestu po izdatcima za socijalnu zaštitu Grad Zagreb, koji troši gotovo polovicu (48,6 posto) izdataka svih jedinica lokalne i područne samouprave u području socijalne zaštite, a slijede ga Splitsko-dalmatinska, Istarska i Primorsko-goranska županija. Najmanje u socijalnu zaštitu ulažu slabije razvijene županije i županije s većim udjelom ruralnoga stanovništva (Krapinsko-zagorska, Bjelovarsko-bilogorska, Požeško-slavonska, Ličko-senjska i Virovitičko-podravska županija). U ukupnim izdatcima socijalne zaštite na lokalnoj razini najveći udio imaju gradovi, a udjeli općina i županija bitno su manji. Grad Zagreb zbog svoje veličine i dvostruke uloge i grada i županije troši gotovo polovicu sredstava socijalne zaštite na lokalnoj razini, a svi ostali gradovi troše daljnjih 37 posto izdataka.

Nefinanciranje vrtića

Kada se uzmu u obzir izdatci po stanovniku, uočljive su velike razlike. Analiza izdataka za socijalnu zaštitu pokazala je da manji gradovi i gradovi srednje veličine koji ulažu najviše u socijalnu zaštitu imaju izdatke po glavi stanovnika i do 10 puta veće nego gradovi koji imaju najmanja izdvajanja. U skupini većih i velikih gradova (više od 35 000 stanovnika) ta je razlika nešto manja: do razine 5 puta. Tako primjerice najveće izdatke po glavi stanovnika 2017. godine u gradovima za ukupnu socijalnu zaštitu ima Zagreb sa 1800 kuna po stanovniku, zatim Umag s oko 1500 kuna, a u toj su skupini s više od 1000 kuna još Dubrovnik, Mali Lošinj, Solin, Kraljevica, Pazin, Rovinj i Poreč. S druge strane gradovi s najmanjim izdatcima od 100 kuna i manje u pravilu su manji i slabije razvijeni gradovi poput Slatine, Našica, Ozlja, Kutjeva i, pomalo iznenađujuće, Supetra.

Konkretna financijska potpora središnje državne i županijske vlasti slabije razvijenim lokalnim jedinicama nužna je kako bi one mogle osigurati financiranje školarina za siromašniju djecu, pristup školskoj kuhinji i zdravoj prehrani te pristup materijalima nužnim u procesu obrazovanja

Izdatci županija čine 8 posto ukupnih izdataka socijalne zaštite na lokalnoj razini. No ako se iz tih troškova isključe troškovi vrtića, udio izdataka županija raste na oko 20 posto ukupnih lokalnih troškova socijalne zaštite zbog činjenice da županije uglavnom ne sudjeluju u financiranju vrtića, nego to čine gradovi i općine.

Ukupni izdatci općina za socijalnu zaštitu iznose oko 241,5 milijuna kuna (manje od 8 posto ukupnih troškova socijalne zaštite na lokalnim razinama), a bez vrtića tek oko 89 milijuna i taj podatak zapravo otkriva malen financijski kapacitet koji postoji u malim ruralnim sredinama za financiranje socijalnih usluga svojim građanima.

Skrb kao odgovornost

Izdatci iz proračuna za socijalnu zaštitu u općinama kreću se od tek 0,3 pa do gotovo 36 posto proračuna usmjerenih na financiranje socijalnih prava i usluga. S druge strane polovica svih općina troši manje od 5 posto svoga proračuna na socijalnu zaštitu. Upravo je Zakon o socijalnoj skrbi iz 1997. godine propisivao da bi jedinice lokalne samouprave trebale na socijalnu zaštitu izdvajati minimalno 5 posto svojih izdataka, no kasnijim izmjenama ta je zakonska odredba napuštena pa su djelomično i zbog toga nastale još i drastičnije razlike u financiranju socijalnih prava i usluga za građane na lokalnim razinama.

Oko 80 posto sredstava socijalne zaštite gradovi i općine troše na socijalne usluge i novčane naknade usmjerene na djecu i obitelj, a preostali dio izdataka dominantno je usmjeren na ublažavanje siromaštva i na skrb o starijima. Visok udio izdataka za funkciju obitelj/djeca u gradovima i općinama treba pripisati troškovima vrtića te činjenici da je skrb o djeci zakonska odgovornost jedinica lokalne samouprave. Najveći dio troškova funkcije obitelj/djeca odnosi se na vrtiće, a zatim na jednokratne pomoći za novorođenu djecu te druge nenovčane naknade kao što su subvencije prijevoza učenika do osnovnih i srednjih škola, financiranje produženoga boravka u školama, financiranje udžbenika, financiranje školske kuhinje za učenike slabijega materijalnoga položaja, stipendije za učenike i studente, sufinanciranje izvanškolskih aktivnosti, financiranje rehabilitatora i logopeda za djecu s teškoćama i slične socijalne usluge koje gradovi i općine osiguravaju ili sufinanciraju iz svojih proračuna a usmjerene su na poboljšanje položaja djece i obitelji s djecom.

Pomoć središnje države

Evidentne su velike razlike u razvijenosti usluga socijalne zaštite (od usluga skrbi za predškolsku djecu do institucionalne i izvaninstitucionalne usluge za starije osobe ili osobe s invaliditetom) između pojedinih dijelova Hrvatske te između jedinica lokalne i područne samouprave. Nedovoljna razvijenost posebno je istaknuta u istočnom dijelu Hrvatske. Na primjer, postoji nedovoljno razvijena i regionalno vrlo neujednačena mreža dječjih vrtića, a financiranje usluga skrbi za djecu predškolske dobi gotovo je u potpunosti prepušteno lokalnim jedinicama, koje imaju različite financijske kapacitete.

Stoga bi središnja država trebala imati aktivniju ulogu u financiranju predškolskih programa i programa produženoga boravka u školama te uspostaviti instrumente za transfer sredstava, posebice općinama i gradovima s niskim stupnjem razvijenosti. Također, središnja država treba pomoći slabije razvijenim jedinicama u razvoju usluga za starije osobe i osobe s invaliditetom. Razvoj dostupne i ravnomjerno razvijene mreže socijalnih usluga također pretpostavlja unaprjeđenje procesa planiranja socijalnih usluga te preuzimanje odgovornosti za organiziranje i pružanje usluga koje su specifične za određene jedinice lokalne samouprave.

OKIDAČI ISELJAVANJA
Kad jaslice postanu nedostupne
Troškovi jaslica i vrtića čine u prosjeku više od 80 posto izdataka socijalne zaštite u gradovima i općinama. Međutim, istraživanje je pokazalo da postoje velike razlike u izdatcima za vrtiće posebice između općina u razvijenim i manje razvijenim županijama. U najrazvijenijim županijama općine troše na vrtiće više od 90 posto izdataka za funkciju obitelj/djeca, a taj je udio u općinama iz najsiromašnijih županija manji od 30 posto, što potvrđuje da u mnogim manje razvijenim općinama usluga predškolskoga odgoja jaslica i vrtića nije uopće dostupna.
Slično je i s produženim boravkom u školama koji za svoje učenike od 1. do 4. razreda uglavnom osiguravaju i financiraju veći i razvijeniji gradovi (Zagreb, Rijeka, Split…) i općine, a oni manje razvijeni to u pravilu ne čine. Naime činjenica je da u većim gradovima u produženim boravcima nakon što završe redovito obrazovanje s djecom radi stručno osoblje, a u manjim gradovima i općinama gdje te usluge nema djeca iz obitelji u kojima oba roditelja rade često se oslanjaju na bake ili starije sestre ili braću, ili ostaju sama doma s devet godina, dok njihovim vršnjacima dodatnu poduku daju stručne učiteljice i učitelji u produženom boravku i tu već nastaju razlike u kvaliteti ranoga obrazovanja. To može uzrokovati situaciju da se neki roditelji i zbog toga odlučuju preseliti u veću sredinu. Slična je situacija i s nedostupnošću usluga pedijatara, logopeda i rehabilitatora koji rade s djecom s teškoćama, koji su u ruralnim krajevima gotovo potpuno nedostupni, što također može biti »okidač« odluke o preseljenju cijele obitelji u grad koji omogućava bolju socijalnu infrastrukturu.

 

Da mladi ne odlaze

Od velike bi pomoći bilo najavljeno povezivanje (općina i gradova) tako da razvijenije lokalne jedinice (gradovi) organiziraju pružanje usluga za korisnike okolnih općina ili manjih gradova, koji bi s druge strane participirali u financiranju spomenutih usluga za svoje korisnike, no u nedostatku financijskih kapaciteta trebala bi pomoći središnja država.

Od iznimne je važnosti i koordinacija između centara socijalne skrbi i lokalnih razina vlasti te pomoć centara i stručnih tijela lokalnim vlastima u provedbi pojedinih mjera i aktivnosti. Konkretna financijska potpora središnje državne i županijske vlasti slabije razvijenim lokalnim jedinicama nužna je kako bi one mogle osigurati financiranje školarina za siromašniju djecu, pristup školskoj kuhinji i zdravoj prehrani, pristup materijalima nužnim u procesu obrazovanja (udžbenici, školski pribor…) ili pristup drugim školskim i izvanškolskim aktivnostima i tako ujednačavale prilike za obrazovanje i kreirale uvjete za ostanak mladih obitelji u ruralnim dijelovima Hrvatske te eventualni povratak i doseljavanje novih iz većih gradskih centara.

U vremenu koje slijedi bit će nužna pomoć središnje države u razvoju i ujednačavanju adekvatne mreže socijalnih usluga na regionalnoj i lokalnoj razini. Pomoć središnje države važna je zbog dva temeljna cilja: osiguranja što ujednačenije kvalitete socijalnih usluga i njihove dostupnosti na cijelom prostoru i zbog osiguravanja uvjeta za zadržavanje mladoga i radno sposobnoga stanovništva te privlačenja novoga u ruralne dijelove Hrvatske boljom dostupnošću i kvalitetom socijalnih usluga uz svakako stvaranje boljih prilika za zapošljavanje u ruralnim krajevima Hrvatske.

Općine koje (ne) prednjače

Općine predvodnice u proračunskim izdvajanjima za socijalnu zaštitu koje izdvajaju i više od 20 posto proračuna za socijalnu zaštitu 2017. godine bile su Viškovo s čak 35 posto, Molve, Konavle, Ližnjan i Brdovec, Zlatar Bistrica, Vrsar i Sveti Petar u Šumi s više od 20 posto proračuna namijenjenih financiranju socijalnih prava i usluga. Općine s najmanjim izdvajanjima (s manje od 1 posto proračuna namijenjena financiranju socijalnih prava i usluga) su Ribnik, Perušić, Polača, Galovac, Nova Rača, Podcrkavlje. Vidljivo je također ponovno da općine koje izdvajaju najviše dolaze iz razvijenijih dijelova Hrvatske, Istre, Primorsko-goranske i Zagrebačke županije te Dubrovačkoga primorja, a općine koje najmanje izdvajaju dolaze iz slabije razvijenih dijelova Slavonije, središnje Hrvatske i zadarskoga zaleđa.

Da stariji ne budu predaleko

Županije najveći dio svojih izdataka socijalne zaštite izdvajaju za skrb o starijima, a zatim slijede izdatci za zdravstvenu skrb i skrb o osobama s invaliditetom. Visokomu udjelu troškova socijalne zaštite u skrbi za starije u županijama pridonose decentralizirana sredstva koja dolaze iz središnjega proračuna za financiranje domova za starije osobe, koji u većini županija čine oko 90 posto troškova socijalne zaštite. Dominiraju troškovi smještaja u domove za starije osobe te druge nenovčane naknade (subvencije troškova prijevoza umirovljenika i starijih osoba). Troškovi smještaja u domove za starije osobe dominantna su kategorija u županijama, a u gradovima dominiraju druge nenovčane naknade (subvencije troškova gradskoga prijevoza umirovljenicima i starijim osobama, darovi za Božić i Uskrs) te periodične novčane naknade kao što su mjesečni dodatci na mirovinu umirovljenicima s malim mirovinama, što imaju Zagreb i Rijeka, ali i još poneki gradovi. U općinama prevladavaju jednokratne novčane naknade za starije sobe te usluga pomoći u kući i obavljanju svakodnevnih zadataka i druge nenovčane naknade. Velike razlike također mogu biti »okidač« za iseljavanje radno aktivnoga stanovništva koje se skrbi o svojim starijim roditeljima iz sredina koje ne pružaju adekvatnu razinu socijalne zaštite osobama starije životne dobi u veće gradske sredine gdje su te socijalne usluge namijenjene starijima dostupnije i kvalitetnije.