UPRAVLJANJE NOVCEM PITANJE JE CIVILIZIRANOSTI Velika je razlika između darežljivosti i rastrošnosti

darivanje
Foto: Shutterstock

Odgovorno upravljanje novcem stvar je civiliziranosti, nikako kulturološka odlika ili uvjetovanost.

Čini se da su našemu podneblju tihe »sramote«: radišnost, štedljivost, skromnost, strpljivost. Kad se u internetsku tražilicu upiše vrlina »skromnost«, može se među ostalim pronaći izjava jednoga pjesnika za djecu, iz doduše kulturološki više orijentalno orijentirane obližnje države, koja glasi: »Skromnost nije za svakoga. Ona lijepo stoji samo onima koji bi imali zbog čega biti neskromni.«

Mnogi ljudi miješaju darežljivost s rasipnošću. Rasipnost nije vrlina, nego mana ili porok. Radi se o dijametralno suprotnim stvarima. Darivanje je pomaganje potrebitima – iz plemenitih i nesebičnih razloga – bez očekivanja ičega zauzvrat. Rasipnost i rastrošnost je »darivanje«, ali iz sebičnih razloga

Znači li to da oni koji imaju previše – »bogataši«, neka budu skromni, a ostali neka ne budu? Kako bi zvučalo da se umjesto riječi »skromnost« u tu rečenicu napiše bilo koju drugu vrlinu? Ili na kraju krajeva riječ »svetost«? Nije li i svetost za svakoga, a ne samo za one koji bi imali zbog čega ne biti sveti?

Pod istom poveznicom na internetu se navodi kako neki smatraju da je »skromnost vrlina glupih ljudi«. Bi li po toj logici onda i svetac – čovjek koji živi krjeposno – bio glupan?

Netko je rekao da je u svijetu u kojem nema više vrlina čovjek koji živi krjeposno (vrline su istoznačnica za krjeposti) ustvari kriminalac. Živimo li u takvom svijetu?

U civiliziranim državama upravljanje vlastitim novcem normalna je stvar, isto kao što su normalne stvari radišnost, štedljivost i skromnost. To su stvari koje se cijene i potiču. Na jednoj domaćoj putopisnoj emisiji, snimanoj u jednoj nordijskoj zemlji, otac jedne vrlo imućne obitelji bio je u čuđenju kad ga je voditelj pitao bi li svomu sinu ili sebi kupio športski auto ili nešto tako prestižno materijalno? Odgovorio je da bi to bilo besmisleno i vrlo loše i za njegovo dijete i za njega. Govorio je o tome da je važno da svoju djecu nauči učiti i raditi, da bi naučili cijeniti vrijednost znanja i rada, a posljedično i novca. Kako da cijeni novac ili njime odgovorno upravlja osoba koja ga je stekla »lako« – neradom, nemarom, nezalaganjem, spletkama, lošim obrazovanjem?

Još je jedna vrlina u nas, čini se, tiha »sramota« ili »ludost«, a normalna je stvar u civiliziranim zemljama. To je darivanje. Mnogi ljudi miješaju darežljivost s rasipnošću. Rasipnost nije vrlina, nego mana ili porok. Radi se o dijametralno suprotnim stvarima. Darivanje je pomaganje potrebitima – iz plemenitih i nesebičnih razloga – bez očekivanja ičega zauzvrat. Rasipnost i rastrošnost je »darivanje«, ali iz sebičnih razloga, u očekivanju nečega zauzvrat: da bi se čovjek nekomu svidio, nekomu se dokazao, zadovoljio društvene standarde ili stekao statuse – zavrijedio nečije poštovanje.

IZVORGlas Koncila br. 18/2017.
Prethodni članakPRVA ŽUPNA CRKVA U VUGROVCU Romanička barokizirana kapela
Sljedeći članakVJEROUČITELJ VLADO SUČEC OSNIVAČ MARIJINE LEGIJE U PETRINJI »Žalosti me što nedovoljno kvalitetno apostolski djelujemo«