Pokrajinu Karamodju posjetila sam nakon ovogodišnjega povratka s odmora u Domovini. To je kraj u kojem kiša pada samo tijekom četiri mjeseca godišnje, a dogodi se da uopće i ne padne. Samo je jedna sjetva godišnje, narod doista teško živi…
Prijatelji misija iz albanskoga naroda, koji žive u Švicarskoj, donirali su preko “Fonda svete Majke Terezije” određenu svotu novca, s čime sam išla u Kotido, da kupim hranu za one najpotrebitije. Sestre karmelićanke iz Albanije, s časnom majkom Ancilom dale su mi novčani dar za p. Andrewa i njegovu borbu protiv “jiggersa” (mišjih buha, koje se zavlače u stopala i noge, izazivajući teške ozljede i oboljenja, što je mučno i za gledanje).
Javila sam župniku Andrewu da dolazimo gospođa Leida Parlov i ja. Pater je organizirao s ljudima kako ćemo u četiri filijale podijeliti ono što ćemo kupiti: grah, kukuruz, ulje i sol.
Još su donedavno ljudi u toj pokrajini bili naoružani i bilo je prilično opasno ići tamo. No oružje im je služilo da štite svoja goveda pa su, dok su bili naoružani, imali po jednoj osobi i desetak krava, a sad – razoružani – imaju tek oko pola krave po osobi. Teško se nositi sa siromaštvom koje vlada i trebat će puno Božje milosti i strpljivosti, svakako i materijalne pomoći da u tom kraju krene nabolje…
Svako naše misionarsko djelovanje popraćeno je molitvom Bogu i Ugandskim mučenicima, na čiju smo pomoć računale krećući dalje u neizvjesnost: hoćemo li znati put, kakve su ceste… Najmanje smo sumnjali u “dobar” auto, koji sam posudila u našoj zajednici u Mbarari…
U jutarnjim smo satima stigle do Nila. Preko mosta smjele smo voziti samo 20 km na sat, a kad smo prešle most… dočekali su nas majmuni babuni! Poneki doista ogromni. Znaju da ih prolaznici vole i da će nešto dobiti. No znaju oni zavući i ruku kroz prozor, “opljačkati” ili za kosu povući putnike pa smo se dobro zatvorile i polako vozile. Najednom, jedan je teški stari majmun skočio na kabinu automobila, spustio se do prikolice i najeo se našega ananasa, koji smo nosile biskupu! I ne samo to: teška “mrga” napravila nam je štetu i na automobilu, ulupivši nam kabinu!
Stigavši do Sorotija, prenoćile smo i ujutro nastavile put prema Kotidu. Samo 140 km prije odredišta… otkazalo nam je kvačilo na automobilu! Pozvala sam biskupa i zamolila ga da nam pošalje pomoć. Nakon više od sata čekanja u džungli, stigli su talijanski volonter i dva domaća čovjeka, s dva automobila. Jednim smo nas dvije krenule do biskupije, a drugi je auto odvukao naš na popravak. Oh, kojega li putovanja i neizvjesnosti! Te smo noći učas zaspale, “pripremajući živce” na čekanje dok nam se auto popravi…
Treći smo dan s p. Andrewom kupile hranu. Pater je kupio na stotine kilograma kukuruza. Nije kupio kukuruzno brašno jer – kako je rekao – kukuruz se dulje zadrži u želudcu. Pitala sam hoćemo li kupiti i sapun, no pater nam je rekao da je važnija hrana jer “ljudi su gladni”…
Krenule smo dalje, do njegove župe Loyoro, udaljene 50-ak km od Kotida, “grada” u kojem ni struje nema… Koliko je narod siromašan još se bolje moglo vidjeti po izlasku iz Kotida: nigdje uz put ni komadića papira oko sela, što znači da im nitko nije ništa dao/donio što bi mogli odmotati i – po običaju u Africi – baciti na put.
Susret s tamošnjim ljudima – iako sam u Ugandi već 18 godina – bio je za mene bolan. Moj Bože, koje siromaštvo, jad i nevolja! Posebno mi je bilo teško slušati mlade i djecu, koji žive u strahu za svoju budućnost. Školovanje se plaća, kako u školu iz koliba? Jako teško. Ako se tko nađe snalažljiv, otići će – možda – župniku s molbom da mu omogući školovanje. No i sâm župnik, Afrikanac, ni on nema… Teško je sve to opisati, zato šaljem fotografije. Ni one ne mogu prikazati svu stvarnost koju sam vidjela, ali ipak govore više nego moje siromašne riječi…
Bogu hvala, sretno smo se vratile u Kampalu, sretne i što je p. Andrew poslao tri djevojke u našu zajednicu, kako bismo ih pripremile za rad u domaćinstvu. Bilo blagoslovljeno!
S. Vedrana Ljubić
