Demografski ne stojimo naročito i slaba mi je utjeha što se na jutarnjim misama još uvijek, na svojih »+65«, osjetim kao mlađi dio populacije. Čitam kako je sve više jednočlanih domaćinstava, da ne reknem obitelji. To je ono kad u jednom stanu živi usamljeni starčić ili bakica udovica na koje su prezauzeti potomci pomalo zaboravili. To su i one tko zna zašto nikad udane stare cure ili stari momci koji još uvijek začešljavaju kosu nadajući se kakvoj »dobroj prilici«, iako je sva prilika da će prije dobiti štogod na jetri ili crijevima… No, na sve takve i druge osamljene, bolesne i bolećive, naša država misli! Da im prikrati usamljenost, smislila je Hanu, s kojom mogu komunicirati baš uvijek, od 0 do 24! »Pogledaj sad, moja Hana, ovaj život, moja Hana«, pjevali su davno »Indexi«, zasigurno nekoj ljepotici još estetski »porihtanoj« samo od dragoga Boga, a ne plastičnim operacijama umjetne ljepote… A ova današnja Hana, koja će s vama telefonski čavrljati i usred noći, sudeći po glasu mogla bi biti zgodna… Ali ta HANA nije baš prava, jer riječ je o virtualnoj asistentici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, koja je tu da vam pomogne oko vašeg obveznog ili dopunskog osiguranja. Ako je baš pitate i nešto deseto, pomoći će jer će vas smireno i ljubazno uputiti da nazovete sutra, kad vas može prebaciti na »živog agenta«… »Živa« utjeha za samotne sate i tegobne misli; topli razgovor makar s hladnim automatom…
– Hana?… Umjetna?!… Daj, tata, pa to je početak kraja vjere u umjetnu inteligenciju! – burno reagira moja kći Doroteja. – Nema šanse! U državnoj službi ni prirodna inteligencija ne može proći i opstati, a kamoli umjetna! Nema pol’ godine, išla sam se na HZZO raspitati kako produljiti zdravstveno nakon što sam ostala bez posla. Pa mi neka teta, neka »živa Hana«, nabrojila koje sve potvrde moram donijeti. Živa se ubila da to prikupim pa se vratila na isti šalter. Na kojem je sad bio neki Janko, koji samo što nije plakao od smijeha pitajući se »koji mi je bedak rekao da to sve donosim« kad je dovoljno bilo reći gdje mi muž radi i sve bi bilo gotovo u hipu! I bilo je. Ali tko zna što bi bilo da je na šalteru bila ona prva »Hana« ili još bolje neka treća Štefica, prirodna inteligencija?!
– Ako ne znaš što bi bilo… idi na Thompsonov šalter, ha, ha! – nasmijah se, ali ostadoh zamišljen. Pa da, što bi obične Hane, od krvi i mesa, zarađivale za prehranjivanje obitelji odgovarajući nam na pitanja kad to može »besplatno« virtualna HANA, čak i izvan radnog vremena!? Koliko će kontakt-radnika ostati bez posla zato što će HANA, bez pauza za ručak i WC, moći obaviti i više od 400 tisuća poziva godišnje… Korak »ususret boljoj uslužnosti« odjednom mi se učinio kao iskorak desetaka ljudi s radnih mjesta, a zamišljena »lijepa Hana« pretvorila mi se u obična robota kojim nam baš slikovito, i iz zdravstvenog sektora, poručuju koliko drže do ljudi. I svojih zaposlenika i do nas, bolesnih, a zdravlja željnih korisnika. Sve nas… robotima u ruke? Jer, »isplati se«!
