Socijalna politika jedne države mora se temeljiti na načelima solidarnosti i uzajamnosti. Ta su načela prihvaćena u zapadnim europskim državama, unatoč raznolikosti pojedinih pravnih pa i političkih sustava. Zato se može postavljati pitanje kako je to ostvarivano u dosadašnjoj praksi hrvatske socijalne politike, posebno ako se promatra neuspješno provođenje brojnih reforma mirovinskoga i zdravstvenoga sustava, ali i radnoga zakonodavstva, i zašto otpori svemu. Naime, većina reforama provodilo se na restriktivan način, nije se objašnjavalo, ali se nametalo.
Hrvatsko »putovanje« u Europu tražilo je mnogobrojna prilagođavanja njezina pravnoga sustava. Prije svega zbog promjena koje su zahtijevale razne konvencije i međunarodni sporazumi koji se primjenjuju unutar Europske unije. Kod toga je osnovni zahtjev bila prilagodba mnogih zakonskih propisa, koji moraju biti nadopunjujući (kompatibilni) zakonima europskih država članica.
Tako su se u području socijalne politike morali naši propisi usklađivati s temeljnim načelima europskoga zakonodavstva, koja traže veliku zaštitu svakoga pojedinca u radnome i socijalnome području. Međutim, projekti za rješavanje problema socijalne sigurnosti, a posebice mirovinskoga, zdravstvenoga i radno-pravnoga položaja pojedinca, nisu bili jednaki onima koje su predlagale Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Zato se Hrvatska našla u procjepu, što je značilo: ili više uvažavati moderna europska rješenja s više poštivanja načela solidarnosti i uzajamnosti u ostvarivanju socijalne sigurnosti i socijalnoga osiguranja, a naročito u području rada, ili prihvaćati uvjete Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda, koji su socijalno restriktivni u interesu krupnoga kapitala i velikih međunarodnih korporacija. Dakle, trebalo bi napuštati i temeljna načela katoličkoga socijalnoga nauka.
Nadovezujući se na to, treba upozoriti da unatoč postojećim različitostima unutar Europe i kombinacije raznih europskih sustava, nema bitnih razlika u pristupu financiranja i ostvarivanja većine socijalnih prava među tim zapadnoeuropskim državama, neovisno jesu li unutar EU-a ili izvan EU-a. Zbog toga su skoro svi ti europski sustavi, iako površno gledajući različiti, ipak u praksi međusobno usporedivi i nadopunjujući. Ta usporedivost omogućava lako seljenje radne snage između država unutar Europe i pravedno ostvarivanje raznih socijalnih prava, posebice mirovina i doplataka za djecu.
U Europi još ne vlada »tvrdi« kapitalizam već naprotiv kapitalizam koji uvažava dostojanstvo pojedinca osiguravanjem njegovih socijalnih prava na načelima solidarnosti i uzajamnosti. Europa nema nikakve sličnosti s varijantama južnoameričkih država, nama najpoznatiji tzv. »čileanski model mirovina«, pa nije bilo ni potrebe da se Hrvatskoj nameće takav model u obliku tzv. »drugoga mirovinskoga stupa« (obvezna mirovinska štednja).
Nažalost, od toga se još uvijek nije odustalo unatoč činjenici da je većina europskih država to napustila ili zadržala samo kao dobrovoljno osiguranje.
Ako tvrdimo da je Hrvatska europska država i da je stvorena na tradicijama europske civilizacije, tada se ne bi smjeli prihvaćati nuđeni modeli sustava stvaranih u potpuno drugačijim kulturnim i civilizacijskim okvirima, odnosno temeljima, daleko od Europe. Prema tome, Hrvatska se treba uzdići nad idejama tzv. »tvrdoga« ili »divljega« kapitalizma koji zastupa Amerika, a koji je davno napušten u Europi, a koji je svojedobno početkom prošloga stoljeća bio uzrok revolucija s posljedicama komunizma.
U čemu su zablude »tvrdoga kapitalizma«? Pojedinca se pretjeranim naglašavanjem individualnosti i njegove osobne odgovornosti za njegov materijalni i socijalni položaj prepušta samom sebi, a to je zapravo napuštanje načela solidarnosti. Nameće se shvaćanje da svaki pojedinac mora maksimalno misliti samo na sebe (egoizam), da treba sam štedjeti za svoju starost. Istodobno se zanemaruje rizik vezan uz propast investicija zbog stečaja, vremenskih nepogoda, potresa i bolesti. Danas su svijet, a i Hrvatska naročito, svjedoci svih tih rizika koji su u punom zamahu (poplave, požari, potresi, pandemija) sa štetnim gospodarskim posljedicama.
Prema tome, »poruke« financijsko-bankarskih struktura da pojedinac treba vlastiti novac pametno investirati u poslove koji donose dobit ili plaćati životno ili slično osiguranje, mogu važiti samo za one koji imaju višak novca. Takav je rizik za pogreške gospodarske ili državne politike prevelik za prosječnoga pojedinca. Posebice se to pokazuje kod pojava bankrota banaka, velikih otpuštanja s posla zbog ekonomskih kriza ili rata.
Takva stanja neizvjesnosti i nesigurnosti, koja drže prosječnoga građanina u stalnom strahu za njegovu egzistenciju, a također i njegove obitelji, stvaraju ozračje neprihvaćanja ponuđenih često nametnutih obveza. Tako se i nezadovoljstvo postojećim radno-socijalnim stanjem u Europi, uključivši i Hrvatsku, očituje u otporima svemu što nude vlasti, uključujući i obveze cijepljenja te odbijanje ograničavanja okupljanja. Očito je da je taj »bunt« općega nezadovoljstva građana (nasreću još manjina) posljedica nesigurnoga socijalnoga stanja prosjeka.
Komunističke revolucije koje su u prošlosti ponudile nadu (iako lažnu), zapravo su na neki način zakočile moderni napredak istočnoeuropskih naroda pa i velikoga dijela svijeta. Ne može se međutim negirati da su mnoga socijalna, zdravstvena i mirovinska rješenja imala pozitivnih odjeka, pa je zbog toga trebalo čekati sedamdeset godina (rušenje Berlinskoga zida) da se takvi režimi uruše sami. Nije ih srušio zapadni kapitalizam snagom vojske i oružja, već želja za promjenama koje su obećavale nadu u bolji život. Prema tome, i reforme koje idu za smanjivanjem prava od već dostignutih, uvijek će imati otpore. To potvrđuju socijalni nemiri u Europskoj uniji, primjerice u Francuskoj su samo pokriveni plaštem otpora prema mjerama vezanim uz pandemiju, a razlozi su dublji.
