ZADNJE »NORMALNE« IGRE? Olimpijski krugovi postaju »ćoškasti«

Foto: Shutterstock

Jeste li znali da traje Olimpijada? Ja ne bih znao da me »Debeli u gostima« nije natjerao da uključim vlastiti televizor, koji nam stoji protestno ugašen otkako me na državnoj i narodnoj televiziji nisu izvijestili o zagrebačkim prosvjedima protiv korona-mjera, jer im je informativno važnije bilo sklapanje prvoga istospolnoga »braka« negdje u nekoj državi na brdovitom Balkanu izvan Europske unije. – E baš su – rekoh Debelom – ove Olimpijske igre po tvojoj mjeri! Šport u skladu s tvojim omiljenim disciplinama kao što su »podizanja krigle s trzajem«, »troskok fotelja-kauč-krevet« ili »maraton izležavanja« pred televizijskom perilicom mozga!

– Samo ih gledaj, Vilko, gledaj, – mrtav omamljen športom mi smireno odgovara – ovo su nam možda zadnje normalne Olimpijske igre.

– »Normalne?!« Što je tu normalno?! Ni navijanja, ni »olimpijskog sela«, još samo da olimpijski krugovi postanu »ćoškasti«! A ovo bez publike, to mi je isto kao crtići nakon Disneya! Ono, kod Walta je vijorio svaki listić na stablu iza glavnih junaka, a danas… Animirani su tek likovi u prvom planu, a otraga sve narisano »mrtvuje«! Baš kao na tim tvojim Olimpijskim igrama s praznim dvoranetinama, kao narisanim podlogama! »Mrdaju« samo natjecatelji ispred mrtve pozadine, ma… Debeli, jesi li ti siguran da su i ovi atletičari i gimnastičari baš pravi, od krvi i mesa? – pokušavam najprijatelju otvoriti oči. – Možda se i njih samo joystickom pomiče? Možda su već sada digitalizirani prividi, »digitalci«, pa zato kažeš da su ovo zadnje normalne igre…

– Ma kajgod! – uvjerljivo me demantira. – Pa normalne su zato što još muški trče posebno, ženske posebno, još uvijek ne neki superteškaš ne mlati curke od pedeset kila, zaprav’ još ne boksaju s njima ni muške »buhe« i »perolake«, ne znam kak’ se ti još nisu pobunili da su diskriminirani u odnosu na stokilaše… Na idućim igrama, predosjećam, ne bu više muško-žensko, neg’ bude sve rodnoravnopravno, punopravno i tolerantno, svi spolovi budu skupa trčali, plivali, hrvali se, mlatili i natezali po gimnastičkim spravama. Ne bu više nas grintavaca da ih ometamo u tom svespolnom ili kakvom već novom vrlom transsvijetu koji će nastupiti…

– Više je mene strah, Debeli, – umirujem ga, ali sam sasvim uznemiren – da bi ovo mogle biti zadnje normalne igre, zato što bi sljedeće mogle biti pod medicinskim maskama. Pa da se onda, zamisli, krene i s novim svjetskim rekordima u svim disciplinama: 100 metara pod maskom, skok s motkom i maskom, bacanje kladiva s maskom… A možda čak i s novim disciplinama? Recimo, najbrže »epidemiološki cjelovito maskiranje na koturaljkama«, »štafeta s izmjenom maski« ili »čučnjevi pod maskom do gubitka svijesti«? Može i »prsno plivanje sa suhom maskom«…

– Ma sve može, ha, ha ha, dobro si to smislio, Vilkec! Sve može, osim jedne jedine discipline: bacanja maske u dalj od sebe!