ZAKON RAZLIKUJE POSEBNA RADNA MJESTA Povećani staž dodatni je teret poslodavcu

Pitanje priznavanja povećanoga mirovinskoga staža povremeno se aktualizira za pojedina zanimanja, kada se pokušavaju ublažavati određene socijalne krize koje povremeno zahvate određena zanimanja ili zbog gospodarskih problema, inflacije ili zbog nepravednosti mirovinskih propisa. Političari, najčešće ministri, tada obećavaju proširenje prava na povećani staž, oforme se komisije ili povjerenstva (najčešće nestručnjaka) te se naknadno na to zaboravi.

Zato podsjećamo da Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (NN 115/18 i 34/21) razlikuje posebna radna mjesta (čl. 4. do 23.) i posebna zanimanja (čl. 24.) na kojima se staž osiguranja (radni staž) računa u povećanu trajanju. Za svako takvo radno mjesto, odnosno zanimanje propisano je povećanje staža na način da se 12 mjeseci računa kao 14, 15, 16 ili 18 mjeseci, ovisno o posebnim mjerilima.

Stupanj povećanja staža ovisi obično o težini i štetnosti posla, odnosno o vrsti djelatnosti, a to povećanje iznosi od 2 do 6 dodanih mjeseci za rad proveden na takvim poslovima u jednoj godini. Tako se nekomu 12 mjeseci efektivnoga staža računa kao 14 mjeseci, pa sve do 18 mjeseci.

Ovisno o stupnju povećanja smanjuje se i dobna granica za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Također ovisno o stupnju povećanja propisana je i povećana stopa doprinosa za takav staž. Međutim to je dodatni teret poslodavcu, koji zato izbjegava traženje utvrđivanja poslova na kojima se staž uračunava u povećanu trajanju.

Povećane dodatne stope doprinosa propisane su posebnim Zakonom o doprinosima (NN br. 84/08 do 152/24) u članku 13. ovisno o stupnju povećanja staža u rasponu od 4,86 do 17,58 posto. Takvo dodatno povećanje doprinosa za povećani staž često je prevelik teret za poslodavce.

Osim toga povećani doprinos poništava učinak povlastice povećanoga staža jer poslodavci to kompenziraju niskim plaćama, što izaziva nezadovoljstvo osiguranika kojima se priznaje pravo na povećani staž, s posljedicom niže mirovine.

Uračunavanje povećanoga staža dovodi do nelogičnih nejednakosti među radnicima. Često se događa da netko od 50 godina nakon efektivno provedenih 30 godina na radu s povećanjem staža za 6 mjeseci godišnje ima 45 godina mirovinskoga staža. Tako se želja za pogodovanje, odnosno zaštitu osoba na teškim i opasnim poslovima pretvara u staleški privilegij određene struke ili zanimanja ili invaliditeta. Takve su situacije klasičan primjer kako se u našim okolnostima jedna dobra namjera nepotpunim zakonom, a često i proširenim tumačenjem, ne ostvaruje osnovna svrha zakona ni solidarnost s onima koji rade u otežanim i za zdravlje štetnim uvjetima ili obavljaju posebna zanimanja.

Vezano uz to postavlja se pitanje zašto zapadnoeuropski sustavi mirovinskoga osiguranja nemaju pravni institut beneficiranoga staža. To je zato što se polazi od sljedećih načela:

1. a) Ako se radi o štetnim i za zdravlje opasnim poslovima, ti se poslovi više plaćaju.
2. b) Štetnost i opasnost rada na određenim poslovima dnevna je, pa tako primjerice rendgenolog može dnevno primiti samo određenu dozu zračenja, obično do nekoliko sati dnevno. Zato samo pravo na povećani staž ne čuva njegovo zdravlje. Zdravlje se čuva smanjenjem dnevne satnice, dakle skraćenjem vremena, a time i izloženosti opasnomu ili štetnomu utjecaju određenih poslova. Slično vrijedi i za mnoge poslove u farmaceutskoj i kemijskoj industriji ili za ronioce. U svim tim situacijama nakon manjega broja sati nastupa tzv. »kritični moment« nakon kojega treba prekinuti posao. Dakle, zaštita na takvim poslovima ne može se ostvariti s pravom na povećani mirovinski staž, nego smanjenjem dnevnoga broja sati rada na takvim i sličnim poslovima;
3. c) Ako se radi o obavljanju poslova posebnih zanimanja vezanih uz određenu dob, posebna znanja, vještine ili prirodne sposobnosti, za takva se zanimanja smanjuje dobna granica za rad proveden na takvim poslovima, a ne priznaje se povećani staž, primjerice za balerine, operne pjevače… Ne može se očekivati da balerina pleše sa 50 godina.
4. d) Čak ni kod rudara nema povećanja staža. Njima se također smanjuje dobna granica pa oni u zapadnim državama stječu uvjete za posebnu mirovinu nakon 15 ili 20 godina rada provedenih na rudarskim ili s njima izjednačenim poslovima, ali tek kada dožive propisanu dob.

Prema tome, sve te profesije nisu oštećene unatoč činjenici da im se ne priznaje povećani mirovinski staž. Svi oni ostvaruju svoju posebnu mirovinu prema propisima predviđenim za njihovu struku ili zanimanje, a neovisno o tome mogu i dalje na tržištu rada, na osnovi svojega preostaloga zdravlja i dobi, slobodno zarađivati i ispunjavati uvjete za mirovinu prema općim propisima koji se primjenjuju na sva druga uobičajena redovita zanimanja.

Zato povećani mirovinski staž, sam po sebi, sa smanjenjem ili bez smanjenja dobne granice, a u nekim slučajevima i bez smanjenja dnevne satnice, ne poboljšava zaštitu zdravlja ni mirovinski položaj zaposlenih na specifičnim za zdravlje štetnim radnim mjestima ili zanimanjima. Zbog takvoga stanja mnogi se osjećaju oštećeno ili zakinuto u svojim mirovinskim pravima.

Očito je da naš mirovinski sustav nije harmoniziran s drugim zakonskim propisima koji se dodiruju s mirovinskim i radnim pravima.