Važan poticaj na plaćanje zakonskih obveza jest i vjerojatnost da neplatiše budu pravodobno otkriveni i da će kazna biti primijenjena. To je posebice važno za odnose poslodavaca i njihovih zaposlenika, ali i za sve druge djelatnosti obrta, samostalnih zanimanja, poljoprivrednika i drugih obveznika plaćanja. Načelno se može tvrditi da se nepridržavanjem tih zakonskih obveza čine najmanje četiri osnovne povrede zakona, i to: 1. povreda obveza iz radnih odnosa, 2. izbjegavanje plaćanja poreza, 3. izbjegavanje plaćanja doprinosa za mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje te 4. ostalih obveza prema lokalnoj zajednici.
Takvim izbjegavanjem obveza plaćanja čini se šteta kako prihodima državnomu proračunu tako i prihodima lokalnoj zajednici, ali i samim građanima kao pojedincima. Državi se otežava planirano punjenje državnoga proračuna i time njezino ispunjavanje obveza otplate zaduženja, održavanja administrativnoga aparata, javnih služba, održavanja i unaprjeđivanja sigurnosnih i vojnih potreba, a i obveza prema građanima. Neplaćanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje otežava ispunjavanje obveza prema umirovljenicima i svim zaposlenim osiguranicima. Zato je većina tih propusta sankcionirana kao kazneno djelo ili prekršaj za koji je predviđena određena kazna.
Država je dužna i izgrađivati pravne mehanizme koji osiguravaju njezino djelovanje kao pravne i socijalne države u kojoj se štiti socijalni status zaposlenika tako što se osiguravaju sigurni i stalni prihodi za mirovinska, invalidska, zdravstvena i druga socijalna prava njezinih građana. Preduvjet je okolnost da se propisi primjenjuju obvezno.
Nažalost zbog naslijeđene svijesti o toleriranju nediscipline plaćanja još su uvijek brojne pojave pokušaja izbjegavanja plaćanja zakonskih obveza, osobito plaćanja doprinosa za zaposlene nepoštivanjem obveze prijavljivanja zaposlenja. I dalje je u praksi plaćanje u naturi ili gotovinom, ali mimo tekućih računa. Često je to u dogovoru i uz pristanak zaposlenika, iz brojnih razloga, koji naizgled izgledaju opravdani, iako to nisu. Tako primjerice radnik koji nema imovine, a nad čijom plaćom treba bit provedena ovrha, radije pristaje na prekid radnoga odnosa da bi kod istoga ili drugoga poslodavca nastavio rad na crno. Poslodavac ne plaća doprinose, ali radniku ne teče mirovinski staž niti ostvaruje prava iz zdravstvenoga osiguranja. Nije svjestan da pri tome trpi dugoročnu štetu jer onemogućava ostvarenje buduće mirovine. Time stvara socijalnu nesigurnost i za svoje članove obitelji, posebice maloljetnu djecu, koja u slučaju njegove smrti ostvaruju znatno nižu obiteljsku mirovinu ili je uopće ne će moći ostvariti. Ako mu supruga radi, zdravstvenu zaštitu ostvaruje preko njezina osiguranja. To je još jedno dodatno varanje države.
Oblik varanja države je i činjenica da je takav radnik na crno evidentiran kao nezaposlen, čime se kvari stvarna slika zaposlenosti i nezaposlenosti. Nije poznato koliko je kaznenih ili prekršajnih postupaka pokrenuto protiv nesavjesnih poslodavaca koji dopuštaju takvo ponašanje. Novine malo o tome pišu. Je li to posljedica neučinkovitih kontrola mjerodavnih inspekcija ili nepostojanje interesa medija? Također bi i sindikati radnika trebali biti glasniji o tom problemu.
Savjesni poslodavci misle da bi dosljedno poštivanje zakonskih odredaba o obvezi kontrola u praksi i objavljivanje pokretanja kaznenih postupaka protiv nesavjesnih poslodavaca i kažnjavanje znatno pridonosilo poboljšanju radno-socijalne, mirovinske i zdravstvene sigurnosti zaposlenika i članova njihovih obitelji. Naime, već samo saznanje o vjerojatnosti otkrivanja i mogućnosti primjene sankcija bilo bi dovoljno upozorenje nesavjesnim poslodavcima. Tada ne bi bilo potrebe javnoga pozivanja na moralno ponašanje poslodavaca ili radnika. Samo apeliranje na obvezu stvaranja jasnih pravnih odnosa, bez sankcija u praksi, daje samo privid posebne skrbi za zakonitost. Usprkos tomu javnost se donedavno susretala s neskromnošću mnogih poslodavaca, a posebno onih krupnih, koji su svoje zaobilaženje zakonskih obveza smatrali svojom posebnom sposobnošću, sve u duhu pogrješne slike kako su zamišljali novi liberalizam. Zato se u takvim slučajevima pravna država treba znatno više aktivirati.
Takvim se propustima koriste pojedine udruge, pa čak i Sindikat umirovljenika, koji u najnovije vrijeme predlaže uvođenje socijalnih ili minimalnih mirovina za sve građane određene životne dobi, neovisno jesu li ikada radili ili su radili samo nekoliko godina, što ide na štetu i teret svih onih koji rade tijekom čitavoga radnoga vijeka, uredno plaćaju sve obvezne poreze, prireze i doprinose potrebne za funkcioniranje države u cjelini, kao i lokalne zajednice. U slučaju dolaženja brojnih izbjeglica, koje Hrvatska ne će biti u stanju zaposliti, ali će ih obvezno udomiti, dok istodobno ne zapošljava ni vlastite sugrađane, mirovinski izdatci u budućnosti premašili bi sve naše mogućnosti. Zaboravlja se pritom na potrebu razlikovanja što je pravo na mirovinu u odnosu na socijalnu skrb i s tim u vezi socijalnu pomoć. Nisu svjesni da tako podupiru daljnju nedisciplinu u plaćanju poreza i doprinosa, što ide u prilog nesavjesnim poslodavcima, a na opću štetu države.
Hrvatska si ne može priuštiti takvu demagogiju jer je još daleko od Švicarske, a nije ni useljenička zemlja kao Australija ili Kanada, koje nemaju klasičan europski mirovinski sustav, ali zato mirovinsku sigurnost pružaju iz poreznoga sustava primjenjujući pri tome imovinske cenzuse, pa onaj tko ima prihode od imovine ne ostvaruje njihovu mirovinu.
