Jesu li u pravu svi oni koji tvrde da u Hrvatskoj sadašnja vlast sve više sliči na republičku vlast iz 1988. godine? Pitanje nije nimalo neumjesno ne samo zbog prepoznatljivih sličnosti, koje ne može ne vidjeti svaki malo pozorniji hrvatski građanin, nego i zbog činjenice da je Hrvatska sada na začelju Europske unije, premda to nije bila čak ni u času svoga ulaska u tu europsku asocijaciju. Sve to, kao neizbježno pitanje, ne može biti samo političko pitanje, još manje samo stranačko političko ili dnevnopolitičko pitanje, nego je sudbinsko pitanje za sve hrvatske građane, što znači da je to etičko pitanje, odnosno pitanje općega dobra. A kad je god posrijedi pitanje općega dobra, građani dobre volje, osobito katolički vjernici, ne mogu niti smiju biti ravnodušni.
Nastup prvoga čovjeka Hrvatske demokratske zajednice na izvještajnom stranačkom saboru u subotu 26. svibnja može se ocijeniti vrlo sličnim, tj. usporediti s glavnim govorima na kongresima Komunističke partije. Naime, u tim partijskim govorima uvijek je s pozicije moći isticano i utuvljivano najširoj javnosti kako je u državi sve u redu, kako je građanima dobro i sve bolje. Kongresnici ni mediji nisu žalili napora da na svoj način plješću takvim javnim obmanama premda su znali da stvarnost izgleda drugačije: da je ekonomija pred kolapsom, da su stotine tisuća mlađih radnika morale svoj posao i svoju plaću potražiti na »trulom« zapadu… Tko god bi se usudio išta od rečenoga u tim partijskim govorima dovesti u pitanje, odmah bi bio suspendiran, ako bi bio član partije, odnosno uhićen i zatvoren ako bi se usudio proturječiti netko tko ne bi bio ni član partije.
Govor prvoga čovjeka HDZ-a na stranačkom saboru bio je smišljena »lakirovka« i svaki objektivni analitičar morao bi zaključiti da u tom govoru nije bila riječ o stvarnom stanju u hrvatskom društvu i o realnim perspektivama Republike Hrvatske. Naime, nazadovanje i stagniranje Hrvatske na mnogim područjima, osobito na području životnoga standarda, što je posljedica preskupe države koja otima ljudima velik dio zasluženih mjesečnih primanja za svoj rad, sasvim je jasan znak za uzbunu, za buđenje, jer tako loše upravljanje zemljom ne može se više tolerirati. Dok su primanja za isti posao u Hrvatskoj višestruko manja od primanja u razvijenim zemljama EU-a, bacanje je prašine u oči da su u prosjeku plaće porasle za 350 kuna, a trebale bi, po svoj prilici, da je Hrvatska vođena kako bi to struka zahtijevala, porasti najmanje za 3500 kuna. Članstvo Hrvatske u EU-u i činjenica da hrvatski građani mogu dobiti višestruku plaću za jednak rad u inozemstvu doslovno tjera ljude da svoju egzistenciju traže pod tuđim nebom. Nije li to Hrvatska već jednom prošla, zašto mora prolaziti to ponovno, s tim da je sadašnja depopulacija sve opasnija za samo preživljavanje hrvatskoga naroda. Ili je to možda čak i cilj tzv. političkih elita?
Vlada je krajem travnja donijela Nacionalni program reformi 2018., dakle nakon što je trećina godine potrošena, a u tom programu nema baš ništa od onoga što bi dovelo do stvarnoga zaokreta i ispravljanja klijentelističkoga i ucjenjivačkoga upravljanja državom. Taj je program bio donesen u vrijeme kad se činilo, odnosno živjelo u uvjerenju da je Vlada stabilna, premda teško može biti stabilna ako je izložena potencijalnim ucjenama raznih etnobiznismena i interesnih skupina, a sada, nakon odstupanja potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva, više je nego jasno da je krhka, ranjiva i nesposobna ostvariti potrebne promjene. Sada je više nego jasno da je bio nepotreban i dalekosežno, ne samo za HDZ, nego i za cijelu Hrvatsku štetan izlet s ratifikacijom Istanbulske konvencije jer je upravo on pokazao da dolazi na naplatu manipulacija i članovima stranke i izbornim tijelom. Ta je ratifikacija pokazala na djelu tzv. veliku koaliciju, od koje svi tobože bježe, a zapravo je to još jedna potvrda da nema ozbiljnoga višestranačja ni stvarne demokracije u Hrvatskoj.
Da se političke stranke i političari sve više kriomice povezuju i postaju sve sličniji nekadašnjoj Komunističkoj partiji očituje se u sve dubljem jazu što ga stvaraju između sebe, tj. vladajuće garniture, i običnoga građanstva. Upravo produbljivanju toga za demokratsku zemlju nezamisliva jaza političari i parlamentarne političke stranke pridonijeli su svojim odnosom prema građanskim inicijativama za stvaranje uvjeta za raspisivanje referenduma o tri pitanja. Prema podatcima koji ovih dana kruže internetom, dok se u Hrvatskoj za raspisivanje referenduma zahtijeva skupljanje čak 9 posto valjanih potpisa od ukupnoga broja stanovnika, u Sloveniji i Mađarskoj za raspisivanje referenduma dovoljan je potpis 2 posto stanovništva, a u Švicarskoj samo 1 posto. Prema istom izvoru i vrijeme prikupljanja potpisa najograničenije je u Hrvatskoj – samo 15 dana, dok je taj rok u Sloveniji 30, u Mađarskoj 90, a u Švicarskoj čak 120 dana! Kako tzv. političke elite dobro misle na svoje interese jasno očituje i odredba po kojoj je u Hrvatskoj za kandidiranje za predsjednika Republike dovoljno samo 10 000 potpisa, a za referendum gotovo 40 puta više! Sadašnjoj Vladi nije ni palo na pamet da imalo pospješi demokraciju i demokratske procese olakšavanjem referenduma, a kamoli da bi planirala promjenu izbornoga zakonodavstva premda je svima očito da bez toga Hrvatska ne može na bolje grane. Ne znači li to da se potrebne promjene u Hrvatskoj ne mogu očekivati od tzv. političkih elita, od političkih stranaka koje pretežno glume višestranačje, nego da svi građani moraju pridonijeti stvaranju novih okolnosti, koje će, kao i krajem osamdesetih, dovesti do stvarnih promjena?
