Poštovani, zanima me je li poštapalica »iso miki« koju sam znala čuti od nekih ljudi spoj nekih bezazlenih riječi ili imaju neko drukčije značenje, tj. možda nešto prosto. Pitam jer sam čitala kod nekih drugih ljudi da bi »iso« označavalo Isusa. Hvala.
Čitateljica
I mi smo se susreli s mišljenjima prema kojima bi »iso miki« zapravo označavalo poštapalicu. Ali idimo redom. »Poštapalice su značenjski prazne riječi koje se u jeziku rabe bez stvarne potrebe i jedina im je uloga pružiti govorniku koji slobodni trenutak za pronalaženje odgovarajuće riječi ili misli kojom će nastaviti svoj govor. Takvi jezični elementi nemaju nikakve sintaktičke ili logičke veze s rečenicom i ne izražavaju nikakvo određeno značenje te su stoga zalihosni. Zbog toga poštapalice u govoru odaju dojam govornikove neodlučnosti, oklijevanja, povlačenja i zamuckivanja. To su razlozi zbog kojih poštapalicama nije mjesto u jezično pravilnome iskazu. Iznimno je važno da to znaju svi koji javno istupaju budući da uporaba poštapalica nikada ne može biti obilježje dobroga stila«, ističe Stojan Vrljić u članku »Poštapalice u hrvatskom jeziku« u časopisu »Jezik« (54, 2007.)
Neki pak misle – a Vi to svojim pismom i potvrđujete – da bi riječ »iso« zamjenjivala riječ »Isus«, a ako bi zbilja bilo tako, vjernike bi trebalo upozoriti na Božju zapovijed: »Ne izusti imena Gospodina, Boga svojega, uzalud.« Dakle, jasno je da nama vjernicima druga Božja zapovijed određuje da štujemo Božje ime i da ga ne izgovaramo kao »poštapalicu«, pa ni u promijenjenu obliku. Kako tumači Katekizam Katoličke Crkve, važno je u tim Božjim zapovijedima prepoznati više od zapovijedi jer one su upute za život, one su duhovno bogatstvo o kojem bismo kao vjernici trebali razmišljati svaki dan. I ne samo razmišljati, nego prema njima i živjeti, vodeći računa o svojem »jeziku« – to jest o svojem govoru, kao što ističe Katekizam Katoličke Crkve (br. 2142-2143): »Druga zapovijed propisuje da se ime Gospodnje štuje. Kao i prva zapovijed, proizlazi iz kreposti bogoštovlja, i posebno uređuje naš govor u pogledu svetinja. Između svih riječi u Objavi ima jedna, jedinstvena, a to je objava Božjeg imena, koje Bog objavljuje onima što u njega vjeruju; On im se objavljuje u svom osobnom otajstvu. Dar imena ide u red povjerenja i intimnosti. ‘Ime je Gospodnje sveto.’ Zato ga čovjek ne smije zlorabiti. Mora ga čuvati u pamćenju u šutnji klanjanja prožetog ljubavlju. Neće ga uzimati u svoj govor osim da ga hvali, blagoslivlja i slavi.«
Zato je jasno da je olako – pa i iskrivljeno spominjanje imena Isus – neprihvatljivo, makar se čini da ga izgovaramo kao poštapalicu. I inače u govoru često spominjemo ili zazivamo ime Božje, pa vrlo često kada se nečemu čudimo kažemo: »Bože moj«, »Majko Božja«, »Isuse…«, ali bismo i u tom slučaju morali voditi računa o drugoj Božjoj zapovijedi koja zahtijeva poštovanje Božjega imena koje »izražava štovanje koje smo dužni iskazivati Božjemu otajstvu i sveukupnoj svetinji na koju podsjeća« (br. 2144), pa »vjernik mora svjedočiti za ime Gospodnje ispovijedajući svoju vjeru bez popuštanja strahu« (br. 2145), jer mu »druga zapovijed zabranjuje zlouporabu imena Božjega, tj. svako neprimjereno služenje imenom Božjim, Isusa Krista, Djevice Marije i svih svetaca« (br. 2146).
Naposljetku treba reći da druga zapovijed nalaže da štujemo ime Gospodnje. Ime je Gospodnje sveto (br. 2161) te nam zabranjuje svako nedolično služenje Božjim imenom. Psovka znači na uvrjedljiv način služiti se imenom Boga, Isusa Krista, Djevice Marije i svetaca (br. 2162) i o tome moramo voditi računa dok govorimo, pa i kada imamo neku poštapalicu koju smo čuli od drugih.
