Prikazanje Gospodinovo u hramu blagdan je koji još od malih nogu pamtimo kao dan na koji idemo u crkvu blagosloviti svijeće. Odatle nam i dolazi narodni naziv blagdana – Svijećnica. Blagdan je to koji slavimo 2. veljače, četrdeset dana nakon Božića, i u tradiciji se smatrao završetkom božićnoga vremena i početkom pripreme za korizmu. Podsjeća nas na događaj opisan u Evanđelju po Luki kada Marija i Josip donose maloga Isusa u jeruzalemski hram kako bi ga prikazali Bogu, prema židovskom zakonu. Ondje susreću starca Šimuna i proročicu Anu, koji u djetetu prepoznaju Mesiju i obećano svjetlo svijeta. Tu se stvara jedno od važnijih konotativnih značenja svjetla. Budi se simbolika koja se prenosi kroz cijelu našu vjeru. Šimun Isusa naziva »svjetlom na prosvjetljenje naroda« te ga time proglašava spasenjem svih ljudi, ne samo izraelskoga naroda. Zato je Svijećnica od najranijih vremena povezana s paljenjem i blagoslovom svijeća, kao znakom Kristove prisutnosti i nade. To svjetlo i svakoga od nas prati od malih nogu. Još na krštenju pale se krsne svijeće na uskrsnoj svijeći koja simbolizira Svjetlo svijeta. Nosimo ga uza se kroz svijet i pozvani smo njegov plamen širiti drugima. No kao što je ponekad zahtjevno zapaliti stijenj i zadržati ga upaljenim, nije lako ni zadržati plamen vjere u sebi, a kamoli prenijeti ga drugima. Zadatak je to koji zahtijeva predanost i može nas ostaviti ranjenima. Ipak, upravo nas Svijećnica podsjeća da se svjetlo ne čuva tako da ga skrivamo, nego tako da ga dijelimo. Vjera ne raste u sigurnosti, nego u povjerenju, onda kada se usuđujemo gorjeti i onda kada vjetar puše jače nego što bismo željeli. Mi mladi zato smo pozvani ne samo čuvati plamen koji smo primili, nego ga hrabro nositi u svakidašnjicu, tamo gdje tama često izgleda jača od nade. U tom tihom, ali ustrajnom svjetlu krije se snaga koja mijenja i nas same i svijet koji nas okružuje. Zato zapalimo svijeću i tiho, ali smiono krenimo putom koji nas vodi k prosvjetljenju naroda – Kristu.
»Tijekom ove tri godine svakim danom sve više se zapanjujem nad time koliko su ljudsko tijelo i svaki proces u njemu savršeno, harmonijski usklađeni.« Tako Marlena Kasalo, studentica treće godine Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, govori o iskustvu koje je tijekom studija produbilo njezino razumijevanje ljudskoga života. Upoznavanje složenosti ljudskoga tijela u njoj je, kaže, probudilo snažnu svijest o vrijednosti svakoga ljudskoga bića. »Svaka stanica, svaki proces i svaki obrambeni mehanizam imaju svoju ulogu. Nešto tako precizno i skladno ne može biti slučajno.« Iz te spoznaje proizišlo je i njezino razumijevanje dostojanstva života. »Ako je život dar, imamo odgovornost taj dar štititi, osobito kada je čovjek najslabiji i najranjiviji.«Prva nedjelja u veljači podsjeća nas da je život više od obveza i rokova. To je dan kada slavimo ono što diše, raste, griješi i smije se. Međunarodni dan života podsjetnik je da je život, koliko god užurban bio, još uvijek najveća vijest. Obilježava se kao poziv na zahvalnost, ali i na odgovornost: prema sebi, drugima i svijetu u kojem živimo. U fokusu su zdravlje, obitelj, mentalna dobrobit i mala svakodnevna zadovoljstva koja često uzimamo zdravo za gotovo. Dok se društvene mreže pune motivacijskim porukama, poruka je ovoga dana jednostavna: uspori, udahni i primijeti. Jer život ne čine samo veliki događaji, nego i sitnice, dobar razgovor, zagrljaj i miran trenutak. A danas je možda idealan dan da nekomu kažeš: »Drago mi je što postojiš.«
Dan posvećenoga života, koji Crkva slavi 2. veljače, na blagdan Prikazanja Gospodinova, prilika je da s posebnim poštovanjem i zahvalnošću promotrimo dar osoba koje su svoj život potpuno posvetile Bogu. Taj dan podsjeća da posvećeni život nije tek osobni izbor, nego dar cijeloj Crkvi i svijetu – tiho, ali snažno svjedočanstvo da Bog ima prvo mjesto.
U središtu svakoga posvećenoga poziva nalazi se Isus Krist i želja da se slijedi njegov put. Baš onako kako je Isus rekao svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom« (Mt 16, 24). To su riječi iz Evanđelja po Mateju koje posvećene osobe prihvaćaju ne kao teret, nego kao put slobode i ljubavi.
Redovnici i redovnice zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti postaju proročki znak u svijetu obilježenu potrošnjom, sebičnošću i strahom od žrtve.
Sveti Ivan Pavao II. često je naglašavao važnost i ljepotu posvećenoga života. U apostolskoj pobudnici »Vita consecrata« ističe: »Život posvećen Bogu duboko je ukorijenjen u primjeru i nauku Krista Gospodina te je dar Božji Crkvi«, a u nastavku poručuje: »Posvećeni život nalazi se u samom srcu Crkve kao odlučujući element njezina poslanja.«
Dan posvećenoga života nije samo dan zahvale za one koji su se potpuno darovali Bogu, nego i poziv svima nama da obnovimo vlastitu vjeru i predanje. Svi smo pozvani na svetost, svatko u okolnostima vlastitoga životnoga poziva. Psalam nas ohrabruje riječima: »Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin« (Ps 34, 9).
Neka ovaj dan probudi u srcima zahvalnost, molitvu za nova duhovna zvanja i hrabrost da svatko od nas, prema svojem pozivu, bude svjetlo koje gori iz ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Priredili: L. Galić, F. Naglić, N. Obadić, E. Raguž
