Čitajući novine i gledajući televiziju, često nailazimo na tekstove i priloge o tome kako se prikuplja novac ili razne potrepštine za one kojima je to potrebno, koji si ne mogu sami osigurati normalne životne uvjete. Isto se događa i po pitanju skupih liječenja za djecu čiji roditelji često nemaju dovoljno novca za neku terapiju ili lijek, a život njihova djeteta ponekad ovisi samo o tome. U takvim trenutcima u ljudima se budi neki poriv i želja za pomoću jer naš mali doprinos nekomu puno znači.
Ipak, nije sve u novcu i materijalnoj pomoći. Ponekad je potrebno nešto nematerijalno, samo dobra volja i izdvojeno vrijeme kako bi se nekomu pomoglo. Volontiranje je jedan od načina na koji svi mi, bez obzira na godine, znanje i iskustvo možemo biti od velike pomoći onima koji je trebaju. U pitanju su često neke sitnice, naše ponašanje i odnos prema potrebitima. Ovdje se ne misli samo na siromašne, nego i na osobe s određenim teškoćama, teškoćama u razvoju, osobe s bilo kojom vrstom invaliditeta. O njima – posebno mladima s teškoćama – pišemo u ovom broju, uz 2. travnja – Dan svjesnosti o autizmu. Pitamo se kako žive naši vršnjaci, nešto mlađi ili stariji od nas, kojima je potrebna pomoć i oslonac drugoga čovjeka, nekoga od nas.
Iako postoje specijalizirane institucije i ustanove za djecu i osobe s teškoćama, kao što su domovi i centri, potrebno je da ih mi kao njihova okolina prihvaćamo takve kakvi jesu, da im se obraćamo kao i svima drugima, da ih ne marginalizirano i ne odbacujemo, da nemamo predrasude, nego da ih otvorena srca i široke ruke prihvatimo kao naše prijatelje, obitelj i bližnje. Često ljudski dodir sam po sebi ima terapeutski učinak a da toga uopće nismo svjesni. Sjetimo se samo Isusova primjera kada on ozdravlja mlade, ugledajmo se u njega i učinimo barem onoliko koliko možemo, potrudimo se biti slični njemu i u tome. Ljubav koju ćemo dobiti zauzvrat nemjerljiva je i nezamjenjiva, a to najbolje znaju oni koji su tu ljubav jednom primili.
Ljudi nemaju mogućnosti birati kako će se razviti njihovo zdravstveno stanje. Naravno da na njega mogu utjecati svojim načinom života; primjerice, živjeti športskim načinom života da ne dođe do pretilosti ili pak nekim sredstvima kontrolirati utjecaj određene psihičke poteškoće na svoj život, ali ne postoji mogućnost odabira hoće li te pogoditi neka iznenadna pojava poput oštećenja mozga. Upravo se u takvim prilikama nalaze ljudi koji imaju autizam – teško mogu kontrolirati svoje ponašanje, moraju primati terapiju jer imaju zdravstveni problem, a još im više šteti teško prihvaćanje u društvo.
Nismo svi za sve i nismo svi jednaki – najčešće su floskule koje čujemo svakoga dana. Istina, nismo svi za sve i ne možemo biti svi jednaki. I ne moramo. No baš zbog tih floskula skloni smo stvaranju stereotipa i predrasuda o određenim zajednicama ljudi, pa tako i onim pogođenim autizmom. Posljedice toga biološkoga poremećaja ističu ih iz mase, a ljudi su skloni odbacivati ih iz društva jer, kako to inače biva, lakše je zažmiriti nego se uhvatiti u koštac s problemom, odnosno provesti socijalnu inkluziju. To je prema definiciji proces koji omogućava da osobe i društvene grupe koje su u riziku od siromaštva i društvene isključenosti dobiju mogućnost i sredstva koja su potrebna za punu participaciju u ekonomskom, pravno-političkom, društvenom i kulturnom životu.
Zatvoriti nekoga i ograničiti ga, izdvojiti iz društva na razne načine znači i oduzeti mu jedno od ljudskih prava. Iako su različiti, i oni mogu naći svoje mjesto u društvu, ali za to treba puno vremena, rada i odricanja. Korak po korak, može ih se uključiti u život. Čarobni štapić ne postoji, ali uz dovoljno truda i posvećenosti i oni mogu naći svoje mjesto kako bi se mogli osjećati punopravnim članovima društva.
Svjedoci smo kako društvo često zatvara vrata pred osobama s teškoćama u razvoju podcjenjujući ih i misleći da ne posjeduju dovoljno vještina kojima bi mogli dati doprinos razvoju zajednice u kojoj borave. Ipak, zahvaljujući optimizmu i zauzimanju »malih, običnih ljudi«, osnovane su brojne udruge i organizacije koje takvim osobama donekle osiguravaju integraciju u društvenu zajednicu. Osim svjetovnih udruga, tu su i brojne crkvene organizacije koje Isusove riječi: »Pustite dječicu neka dolaze k meni« (Mk 10, 14) pretvaraju u djela.
Govoreći o autizmu i općenito o osobama s teškoćama u razvoju, Crkva se nastoji što više uključiti u pomoć različitim humanitarnim akcijama, ali i osnivanjem vlastitih ustanova. Primjerice, Caritas Zagrebačke nadbiskupije osnovao je 1994. godine Kuću »Bl. Alojzije Stepinac« koja zahvaljujući požrtvovnu radu zaposlenika i volontera pruža svojim korisnicima život dostojan svakoga čovjeka. Nadalje, valja spomenuti i crkvenu suradnju sa svjetovnim udrugama kojom nastoji zajedničkim snagama integrirati osobe s teškoćama u razvoju u društvo. Najbolji primjer takve prakse dolazi iz Splita gdje lokalna crkvena zajednica u suradnji s Centrom za autizam priprema djecu za primanje sakramenata kako bi postala ravnopravni članovi Crkve. Među ostalim, treba istaknuti i trud te važnost koju Crkva pridaje seminarima kojima se osposobljavaju svećenici, vjeroučitelji i drugi crkveni suradnici za pastoral osoba s teškoćama u razvoju kako bi ih se na najbolji mogući način uključilo tamo gdje im je i mjesto. A to mjesto za njih je među nama; u crkvenoj zajednici i društvu općenito.
Jer svi mi trebamo jedni druge. Dužni smo osobama s teškoćama u razvoju pružiti pomoć koja će im olakšati svakodnevicu, a oni će nam uzvratiti podukom o pravim životnim vrijednostima: o ljubavi, poštenju, radosti, razumijevanju i jednostavnosti.
Bolest doživljavamo na različite načine – još uvijek je uvriježeno drugačije mišljenje o duševnim bolestima naspram onih fizičkih, a čini se da do njihova »izjednačavanja« ne će doći tako brzo. Još jedan od elemenata koji nam mijenja percepciju bolesti dob je oboljeloga, pri čemu mnogi poimaju teške bolesti u mladih na drugačiji način od jednako teških oboljenja u osoba starije životne dobi. U Svetom pismu imamo priliku vidjeti da Isus, kao i apostoli i svi njegovi sljedbenici koji na bilo koji način ozdravljaju ili sudjeluju u ozdravljanju bolesnih, takve razlike ne čine ili ih prestaju činiti vođeni njegovim primjerom.
Zasigurno najpoznatiji biblijski primjeri takvih čudesnih ozdravljenja vežu se uz putovanje Isusa i dvanaestorice apostola o kojem govori Luka u svojem evanđelju. U Lukinu evanđelju (po predaji Jeruzalemske Biblije) Isus putuje od grada do grada i izvodi čudesna ozdravljenja – istjeruje demone iz Marije Magdalene i drugih ljudi (Lk 8, 2. 27-39), ozdravlja ženu koja se samo dodirne njegovih halja (Lk 8, 43-48), a podiže iz mrtvih i kćerku predstojnika sinagoge Jaira (Lk 8, 49-56). No to nisu jedini »trenutci« u kojima Isus čudesno ozdravlja ili uskrsava – prispodobe o Lazaru, o uzetom mladiću, hromima i slijepima koje je ozdravio samo su dio dobrih djela koje je Isus učinio, a može se reći i da su to samo djela koja su zapisana i za koja znamo zbog pisanoga traga. Također je bitno primijetiti i da Isus uz svako ozdravljenje ne traži hvale ni slave, nego često ozdravljenomu govori da o tome šuti jer se ne želi isticati. I upravo iz toga i takvoga ponašanja možemo izvući poruku, obrazac koji možemo primijeniti i u svojim životima: pomagati drugima u ozdravljanju i pri tome ne tražiti ništa drugo do prilike da pomognemo. U tišini, bez svjetala pozornice.
Iako često slušamo kako su današnji mladi previše fokusirani na trivijalnosti, poput zadovoljavanja ideala koje nameću društvene mreže i virtualna zbilja, tvrdnja da oni nisu aktivni u pomaganju osobama s poteškoćama ipak je netočna generalizacija. Takva generalizacija, nažalost, najprije zanemaruje niz »sitnih« gesta koje mladi čine kao dio svoje svakodnevice s osobama koje imaju određene teškoće. Primjerice, djeca s teškoćama nužno ne trebaju pohađati posebne škole, nego se dobro snalaze i u »običnim« školama. U takvu je okružju presudan pozitivan utjecaj upravo njihovih školskih vršnjaka. Također, postoje i brojni primjeri iz svakodnevnoga života gdje mladi samoinicijativno u raznim aktivnostima, poput pripreme hrane, druženja ili nabave potrepština, pomažu osobama s teškoćama iz neposredne okoline ili susjedstva. Idući, a vjerojatno i najeklatantniji primjer kako mladi mogu pomagati vršnjacima s poteškoćama rad je u humanitarnim udrugama. Naime, upravo su mladi volonteri stupovi koji nose i održavaju funkcioniranje takvih udruga. Konkretan je primjer Dječja udruga »Hrabrost« – DUH – koja među raznim aktivnostima kao središnje događanje svake godine organizira putovanje u Lourdes za mlade s teškoćama. »Izdvojeni iz svakodnevice, mogli smo se posvetiti jedni drugima i pomoći jedni drugima da budemo najbolje osobe koje možemo biti. Iako smo svi bili iz drugačijih svjetova, krugova prijatelja, različite dobi, postali smo kao obitelj i u njoj smo se, svatko na svoj način, popeli na jednu stubu više prema Bogu«, svjedoči jedna od volonterka na internetskoj stranici DUH-a. Dakle, mladi pomažu vršnjacima s teškoćama, a netočne generalizacije ne smiju nas »paralizirati« za uključivanje u pomaganje onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Svi smo čuli za autizam, a neki od nas poznaju nekoga s autizmom. No možemo li reći da smo upoznati s tim stanjem, da znamo njegovu definiciju, karakteristike i probleme?
Centar za autizam navodi da je autizam neurobiološki razvojni poremećaj mozga čije su glavne karakteristike slaba ili nikakva komunikacija te ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Kod autizma nema smanjenja ili povrata – on je ravnomjeran u svom intenzitetu i tijeku te jedan od pet poremećaja autističnoga spektra. Autizam utječe na mnoge dijelove mozga, ali nije sasvim razjašnjeno kako dolazi do toga. Poznato je da je nasljednost autizma velika, ali genetika poremećaja je složena i zasad se još ne zna koji su geni odgovorni. Postoje i drugi predloženi uzroci prema kojima autizam uzrokuju cjepiva u dječjoj dobi, no takve su hipoteze kontroverzne i za njih ne postoje do kraja uvjerljivi znanstveni dokazi. Roditelji obično uoče prve znakove, i to u prve tri godine djetetova života. Upravo rano otkrivanje autizma može pomoći djetetu da stekne određene socijalne vještine i samostalnost. Iako je nekoliko terapija zasnovano na znanstvenim istraživanjima, zasad nema lijeka za autizam.
Suprotno uobičajenu razmišljanju te njihovu ponašanju, autisti uglavnom ne vole biti sami. Stvaranje i održavanje prijateljstava problem je za autiste jer je za njih mjerilo prijateljstva kvaliteta, a ne kvantiteta. Kod težih je oblika autizma samostalan život malo vjerojatan, ali kod blažih oblika moguće je živjeti samostalno. Zato se autistima treba pružiti odgovarajuća socijalna potpora, potrebni društveni odnosi i veze te mogućnost zapošljavanja ili samoopredjeljenje kako bi mogli raditi na sebi i razvijati se uz socijalnu inkluziju.
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak
