»NEPOŽELJNI« DOKUMENTI IZ »DOSJEA STEPINAC« (13) Koloplet površnosti i pokvarenosti

Snimio: B. Čović
Nizanka donosi dokumente pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu o djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca u doba NDH, koji su po odluci Udbe/SDS-a bili zabranjeni za širu javnost ili su trebali biti uništeni.

Nakon dokumenta jugoslavenske tajne policije od 4. svibnja 1983. o »kratkom pregledu materijala iz ‘Dnevnika dr. A. Stepinca’«, u kojem se na pet stranica medijima preporučuju dnevnički isječci za pisanje protiv zagrebačkoga nadbiskupa, i SDS-ovi kratki sažetci tih isječaka svakako se moraju uzeti s priličnim oprezom jer mnogo je upitnika bez jasnoga odgovora.

»Dnevnik« ipak tri puta krivotvoren?!

Pitanje je u kojoj su mjeri SDS-ovi materijali za medije doista vjerodostojni jer je preporuka za njihovu objavu (predmet: 001-0, redni br.: 50/35) očito, prema usporedbi rednih brojeva, rađena nakon »Uputstva za prijepis dnevnika dr. A. Stepinca…«, zapravo njegova krivotvorenja (predmet: 001-0, redni br.: 50/34). Zatim, pitanje je i koliko je Stepinčev »Dnevnik«, koji je SDS-ov djelatnik Mate Grubić imao u rukama 1983., jednak izvorniku jer ga je, kao što je već spomenuto na početku nizanke, deset godina prije toga također SDS-ov djelatnik Stjepan Balent sustavno »češljao« i radio raščlambu sadržaja, što se vidi iz dokumenta od 7. lipnja 1973. u kojem npr. navodi: »Stranica broj 14 ne postoji« (kutija 1, omot 10, 024). Dakle, ako g. 1973. već nedostaju neke stranice, pretpostaviti je da je dnevnik uništavan odmah poslije zapljene nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, što znači – čak tri puta! Osim toga, treba znati da i u Stepinčevu, uvjetno rečeno, originalnom dnevniku, koji je na prigodnoj svečanosti u Banskim dvorima 1992. hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman predao/vratio zagrebačkomu nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću, nedostaju neke stranice. Pridoda li se tomu i mnoštvo površnih, amaterskih, krivotvorenih i zlonamjernih kasnijih citiranja, interpretacija i tumačenja pojedinih odlomaka Stepinčeva »Dnevnika«, onda je jasno da predstoji njegova mukotrpna i ozbiljna znanstvena analiza, kako bi se došlo barem do približno izvornoga teksta i sadržaja.

Stepinčev »Dnevnik« u Beogradu?!
»Istoričar« i »univerzitetski profesor iz Hrvatske« dr. Svetozar Livada, »jedan od rijetkih koji je čitao Stepinčev dnevnik« u beogradskom arhivu (zanimljivo je kako nitko ne spominje u kojem arhivu), citirao je spomenutu »čuvenu« izjavu zagrebačkoga nadbiskupa, istina, prilično slobodnijim stilom od dr. Goldsteina: »Kada bi Srbina i Hrvata skuhali u istome loncu, i juha bi se razdvojila.«

Da je to istinska potreba pokazuje npr. krajnje površan pristup jednoga od dugovječno medijski najeksponiranijih povjesničara, čije se ocjene tiskaju na naslovnicama gotovo svih vodećih hrvatskih medija – dr. Ive Goldsteina. On npr. »glasovitu« Stepinčevu bilješku povodom 27. ožujka 1941., kada su izbile demonstracije u Beogradu protiv pristupanja Jugoslavije Trojnomu paktu, citira bez ikakvih dvojba, uopće ne navodeći iz kojega je izvora (za razliku npr. od dr. Ljube Bobana, koji je čitateljstvo pošteno upozorio da je iz prijepisa): »Hrvati i Srbi dva su svijeta (…) koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim.« (»Može li Stepinac danas biti putokaz Hrvatima«, »Jutarnji list«, 14. 4. 2018.). Međutim, SDS-ovac Grubić, imajući g. 1983., puno prije Goldsteina, pred sobom »Dnevnik« citira istu tu rečenicu u prilično drukčijoj inačici: »Opet izbija na javu da su Srbi i Hrvati dva svijeta koja se nikada neće sjediniti, dok je jednog od njih u životu.« Dakle, nema nikakva »čuda Božjega« i »približavanja« te izostavljenih riječi na koje Goldstein upućuje zagradom – (…). Toj dubokoj znanstveno-medijskoj »muljaži« o Stepinčevu »Dnevniku« treba pridodati i historiografske »bisere« pojedinih srpskih »znanstvenika«, koji već dulje vrijeme tvrde, kao npr. Branimir Stanojević, da se »šest (!?) knjiga dnevnika nalazi u Beogradu«! Ta im je laž, u koju uvjeravaju ne samo vlastitu javnost nego i sami sebe, potrebna kako bi imali, tobože, »znanstveno« pokriće u izmišljenim optužbama na račun zagrebačkoga nadbiskupa. Tako je npr. »istoričar« i »univerzitetski profesor iz Hrvatske« dr. Svetozar Livada, »jedan od rijetkih koji je čitao Stepinčev dnevnik« u beogradskom arhivu (zanimljivo je da nitko od njih ne spominje temeljnu činjenicu – o kojem je arhivu riječ), citirao spomenutu »čuvenu« izjavu zagrebačkoga nadbiskupa, istina, prilično slobodnijim stilom od dr. Goldsteina: »Kada bi Srbina i Hrvata skuhali u istome loncu, i juha bi se razdvojila« (srpskistav.com, 21. studenoga 2018., naslovi.net, 23. travnja 2017., srpskadijaspora.info, 6. rujna 2017. i dr.). Uz svu suzdržanost, teško je potpuno izmišljene a tobože citirane riječi, zaogrnute u »znanstveno« ruho, nazvati drukčije nego – pokvarenost.

Stepinčev »magnum krimen«

Potrebno je također nešto reći i o citiranom SDS-ovu »kratkom pregledu materijala iz ‘Dnevnika dr. A. Stepinca’«, ali analiza o tendencioznom tumačenju isječaka iz »Dnevnika« zahtijevala bi zaseban podulji članak. Dovoljno je upozoriti barem na neka zajednička obilježja. Kroz brojne »inkriminirajuće« sadržaje, na koje upozorava SDS-ov djelatnik, provlače se Stepinčevi »magnum crimeni«: protukomunizam (razgovor s knezom Pavlom), pomanjkanje oduševljenosti Jugoslavijom (razgovor s članom vanjsko-političkoga odbora francuskoga parlamenta Pezetom), prevelika ljubav prema Hrvatskoj (razgovor s talijanskom konzulom) i sl. Jednako tako, SDS-ovci podmeću nadbiskupu krivnje koje zapravo nemaju nikakve veze s njim (odgovornost za smrt starokatoličkoga biskupa Ante Donkovića, kojega su, zapravo, ustaše pogubile jer je potpomagao partizane šaljući im sanitetski materijal preko stanovitoga Nikole Filipovića). Također, smatrajući se vrhunskim psihoanalitičarima, sugestivno »dešifriraju« nadbiskupova duhovno-emotivna stanja (»mržnja«, »netolerancija« i sl.).

Preseljenje 50 židovske djece u Tursku
Da su jugoslavensko-komunistički primitivci u krivotvorenju činjenica o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu pokazali samo malo razboritosti, dosljednosti i umješnosti, brojni dosad citirani dokumenti nikada ne bi ugledali svjetlo dana. Na svu sreću, očito ih je krasila i površnost, pa je ostao očuvan i kratki, ali važan dokument koji je nadbiskup osobno odnio dr. Artukoviću. Nije zgorega spomenuti da su ustaške vlasti, očito, izdale odobrenja za židovsku djecu i odrasle pratitelje, od čega će se, vjerojatno, »naježiti« svi borci protiv »povijesnoga revizionizma«:
»Gospodinu
Ministru unutarnjih poslova
Nezavisne Države Hrvatske
Zagreb
Na molbu Židovske bogoštovne općine u Zagrebu od 13. travnja 1942. koju sam lično odnio Gospodinu Ministru unutarnjih poslova odobrio je gospodin Ministar svojim riešenjem broj 2550-I-A-1942. od 15. travnja 1942. preseljenje 50 židovske djece u Tursku.
Na osnovu ovog odobrenja izselilo je 11 djece, dobivši putni list prema riešenju Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost broj 10888 od 28. siečnja 1043., u veljači o.g. u Tursku.
Sad je zamolila Židovska bogoštovna obćina u Zagrebu da se povrh neizkorišćenih 38 odobrenja izda daljnje za tridesetero djece s pratnjom.
Kako se radi najvećim dielom o sirotčadi i o djeci, čiji se hranitelji nalaze u zatočeničkim logorima, priključujemo se molbi Židovske bogoštovne obćine da odobri izlaz iz Nezavisne Države Hrvatske za spomenutu djecu i njihove pratioce.«

NASTAVLJA SE