Za kršćane diljem svijeta – od pravoslavaca na sjeveroistoku Europe do katolika na jugozapadu Pacifika – kolovoz je doba proslave Marijina uznesenja na nebo, najvećega Bogorodičina blagdana. A upravo je Bogorodici posvećeno i najviše stranica dosad neobjavljena rukopisa Zlatka Latkovića »Ikonografija ikone«. Skice i zapisi istočnih marijanskih prikaza čine čak petinu rukopisne ostavštine toga žumberačkoga svećenika i umjetnika, što je više od prostora posvećena ikonama drugih svetaca, pa i samih božanskih osoba. No i letimičan pogled na povijest kršćanske kulture razjasnit će tu naizgled neobičnu pojavu.
Kristova je Majka, naime, jedna od prvih tema umjetnosti koja se rodila u neizvjesnoj tami rimskih katakomba, a rascvala u zlatnom sjaju bizantske tempere. Nebrojena Marijina lica tako potvrđuju starinu štovanja koje joj Crkva iskazuje, ali i znamenuju Crkve koje su kroz stoljeća odoljele krivovjerju, rijetko naklonjenu sakralnoj umjetnosti. Marijanski poučak povijesti ikona lako je iščitati: gdje kršćanska srca ostanu odana Mariji, ondje opstaju i umjetnici predani izvornomu kršćanstvu. Od 18 izvornih vrsta Bogorodičinih ikona, koliko ih je u proslavljenom slikarskom priručniku »Knjiga s Atosa« naveo osamnaestostoljetni monah Dionizije iz Furne, Latković je do smrti uspio opisati tek njih sedam. Ipak, Dionizijev je popis Latković proširio i drugim uvriježenim istočnim marijanskim prikazima poput Neopalimaje Kupine, Kazanske i Kikske Bogorodice te Bogorodice Pasije, ali i ikonama koje oslikavaju marijanske blagdane.
Uz samo Istoku svojstvene proslave Pokrova i Zbora Presvete Bogorodice, tu pripadaju i svetkovine koje Istok dijeli sa Zapadom: Marijino začeće, rođenje, prikazanje, navještenje i uznesenje.
Svetkovina Velike Gospe u istočnim se Crkvama slavi pod nazivom Usnuća (Uspenja) Bogorodice zbog drevne predaje da je Marija prije svoga uznesenja umrla, što su kao teološku mogućnost razmatrali i Latkovićevi suvremenici blaženi Pio XII. i sveti Ivan Pavao II. Podrobno proučavajući suvremenu mu ikonografsku literaturu – od Konrada Onascha do Aurelija de Santosa Otera – Latković je uspio rekonstruirati i prožimanje povijesti toga blagdana i njegovih prikaza, čijim prvim primjerom smatra šestostoljetni reljef iz crkve sv. Jurja u gruzijskom selu Kapanakčiju. Taj se prikaz usnuća, naime, javlja u isto doba kada je car Mauricije ustanovio njegovo »praznovanje« u Bizantu, odakle se uznesenjska ikonografija nakon Drugoga sabora u Niceji u osmom stoljeću širi zapadno u Italiju, ali i istočno u Kijivsku Rus. I blagdan i ikona nadahnuće crpe iz apokrifnih predaja i spisa crkvenih otaca, među kojima Latković izdvaja apokrif Juvenala Jeruzalemskoga iz 5. stoljeća, Zlatnu legendu te dvije sedmostoljetne homilije Modesta Jeruzalemskoga i Ivana Solunskoga, od kojih je prema autoru potonja osobito omiljela pobožnim Slavenima.
Pobožnu će maštu suvremenoga zapadnjaka možda zapanjiti početak Dionizijeva opisa ikone usnuća koji Latković prenosi u svom djelu. »U kući leži Presveta na odru, prekriženih ruku na prsima, na obje strane su svijećnjaci s upaljenim svijećama. Jedan Židov zvan Jehonija (…) kleči pred odrom s odsječenim pesnicama – nasuprot njemu je anđeo sa sabljom kojom mu je odsjekao ruke.« Latković taj dio prikaza objašnjava na tragu nizozemskoga povjesničara umjetnosti Roozemond-van Ginhovena: »Jehonija je židovski svećenik koji je htio prevrnuti (po drugima oteti) tijelo Bogorodice jer se bojao događaja kod pogreba. U taj se čas stvorio anđeo i odsjekao mu pesnice. Sveti Petar se obratio grješniku da se pokaje i moli oproštenje. Jehonija se pokajao i pesnice su mu prirasle.« Ipak, najzagonetniji lik dominira središtem ikone: »Iznad Bogorodice je Krist, u rukama drži njezinu svetu dušu u liku djeteta obučenu u bijelo«, razjašnjava Dionizije.
Monah iz Furne uz likove apostola Pavla, Ivana i Petra s kadionicom te biskupa Dionizija, Hijeroteja i Timoteja s evanđeljima na ikonu smješta i plačuće žene, čiju prisutnost tumači Latković: »Prema legendi u pozadini su bile žene, kojima je Marija obećala maphorion (vrsta vela, op. L. T.), pojas i drugu odjeću, koji su poslije postali vrlo važne relikvije u Konstantinopolu.« Svojemu kratkomu opisu Latković će pridodati i zanimljivu komparativno-povijesnu zamjedbu: »Identična je ovoj ikona sa varijantom apostola na oblacima (po dvojica na jednom) – dolazak apostola na pogreb Bogorodice«, ciljajući pritom na ulomak Zlatne legende koji donosi u prijevodu. Suprotstavljajući zakonu ljudskoga čuvstva čudo božanskoga zahvata, taj ulomak svakoga kršćanina upozorava na biljeg nade koji u svijet treba utisnuti njegova uznesenjska vjera. »Svi su apostoli bili doneseni oblacima iz mjesta gdje su propovijedali i padoše kao kiša pred kuću Presvete Djevice. Ivan izađe pred njih i reče im da je Presveta Djevica na samrti. Obrisa svoje suze i savjetova im da smrt Bogorodice ne oplakuju glasno, da ne bi ljudi rekli: ‘Gledaj, ovi propovijedaju uskrsnuće od mrtvih, a boje se smrti!’«
Nastavlja se
