Hrvatska već godinama provodi brojne reforme, ali bez uspjeha ili samo s pola uspjeha. Pogled unatrag u tzv. tranzicijsko razdoblje prelaska iz socijalizma u kapitalizam, odmah nakon Domovinskoga rata, otkriva da se na pogrješan način provodila pretvorba radi postizanja privatizacije. Zajednička društvena imovina najprije je podržavljena, a onda razgrabljena. U početku s dobrim namjerama, ali zbog neznanja ili ideoloških predrasuda uništena su mnoga dobra poduzeća koja su se mogla prilagoditi promjenama prelaska u kapitalizam. To se prije svega odnosi na industrijsku i prerađivačku proizvodnju. Gasile su se cementare, željezare, veliki poljoprivredni kombinati, uspješne tvornice strojeva i alata, koje smo pogrdno zvali »socijalistički mastodonti«, tobožnji simboli komunizama. Nažalost ugašeni mastodonti nisu na uspješan način nadomješteni.
Tako je Hrvatska postupno prestajala biti dio europskoga i svjetskoga industrijskoga tržišta i važan proizvođač hrane te je posljedično gubila svoju samodostatnost. Danas se ti oblici proizvodnje ne mogu brzo ni uspješno obnoviti jer smo sami dobrovoljno napuštali tržišta na kojima smo bili poznati i uspješni konkurenti drugima. Prodali su »Plivu«, »Inu«, gasila se, a gase se i danas brojna brodogradilišta.
»Dukat« je prodan vozaču kombija u tom istom poduzeću, a on ga je dalje preprodao Francuzima. Kooperanti, prije svega proizvođači mlijeka, počeli su masovno propadati pa danas uvozimo mlijeko, kruh i druge prehrambene proizvode. Mljekari dolaze pod ovrhe i postaju socijalni slučajevi…
Na kraju lamentiranja nad izgubljenim mogućnostima moguće je samo ironično se pohvaliti »izvozom« mladih znanstvenika, inženjera, liječnika, ali i drugih stručnih kadrova, dakle ljudskoga kapitala.
Povremeno se iznenadimo kao što je to bilo u slučaju rušenja dimnjaka u Zagrebačkoj ciglani, kada je javnost doznala da je sav prostor u vlasništvu mađarskoga državljanina. Pretpostavlja se da i dobit od najamnina u postojećim poslovnim prostorima ciglane odlazi Mađaru. Ugovor kojim je prodana ciglana strancu poslovna je tajna. Ipak moguće je pretpostavljati da je on kao vlasnik vjerojatno obećao svoje investicije, koje se ne vide. Čak i ako bude nekih investicija, dobit od toga kapitala ne će ostajati Zagrebu ni državi, nego će odlaziti u Mađarsku. Tako će vjerojatno biti iz sličnoga velikoga prostora cementare u Podsusedu, samo nekoliko kilometara dalje. Zato ne treba ništa iznenađivati neznanje naših političara oko propasti Todorićeva »Agrokora« i njegova pretakanja u arapsko vlasništvo, iza kojega se krije vjerojatno ruski ili srpski kapital. Došli smo u stanje krilatice bivšega poretka: »Ništa nas ne može iznenaditi.«
U području rada i zapošljavanja dosadašnje reforme išle su uglavnom na štetu zaposlenika, a u prilog vlasnika kapitala. Smanjuju se ili nestaju mnoga dostignuta radnička prava, koja su bila primjerena dostignućima zapadnoeuropskoga kapitalizma. Fleksibilizacijom i nestalnošću rada provodila se određena vrsta »proletarizacije« zaposlenika, koji sve više gledaju »nalijevo« umjesto u budućnost. Razočarani su takvom vrstom nemilosrdnoga, moglo bi se nazvati »predatorskoga« (grabežljivoga) kapitalizama. Brojna zaposlenja na određeno vrijeme ubijala su u mladim ljudima vjeru u budućnost. Najbolje se to uočava u turističkim djelatnostima i građevinarstvu, gdje poslodavcima sve više nedostaje kvalificirana radna snaga. Zato treba dobro paziti kako će se donositi sadašnje izmjene i dopune Zakona o radu.
U mirovinskom osiguranju bilo je sve teže ostvarivati mirovinski staž potreban za pravo na mirovinu, a još će biti teže doživjeti zakonom propisane godine starosti. Sve se to opravdavalo »potrebom jačanja konkurencije na tržištu rada i zapošljavanja«. Svi dosadašnji nuđeni modeli mirovinskoga osiguranja nisu nigdje potvrđeni kao uspješni. Političari su zaboravljali da je Hrvatska u pravnom smislu, napose kada se radi o mirovinskom osiguranju, bila zemlja srednje Europe i prije samostalnosti. Naime, tradicija mirovinskoga i invalidskoga osiguranja u Hrvatskoj je zapravo europska, a tzv. »stručnjaci« Svjetske banke i mnogi drugi samoproglašeni stručnjaci nisu znali prava rješenja. Zašto?
Zato što se čitav svijet nastoji raznim reformama izvući iz gospodarskih teškoća koje nastaju kao posljedica nepravedne raspodjele. Sve većom potrošnjom nastoji se pojačati proizvodnja, a time i utrka za dobiću. U nas je to posebno jače naglašeno, ali ne većom proizvodnjom, nego prodajom bogatstva. Problem se pojačava činjenicom da Hrvatska sve brže stari, a istodobno velik broj mladih nastoji otići u svijet.
U zdravstvu i socijalnoj skrbi situacija nije bolja. Država od sebe sve više odbacuje obveze solidarnosti i skrbi, ali proširuje naplatu poreza i doprinosa radi jačanja vlastitoga proračuna.
Opravdavanja propustima bivšega poretka ili predbacivanja pogrješnih politika prethodnim stranačkim strukturama ne će riješiti probleme. Treba zaustaviti negativne tendencije, a napose korupciju. Samo zaustavljanje daljnjega propadanja jamstvo je socijalne sigurnosti većine pučanstva, a time i zaustavljanja iseljavanja. Izmjene i dopune zakonskih propisa o radu i mirovinskom osiguranju mogle bi pridonijeti poboljšanju stanja, ali samo ako se budu uzimale u obzir brojne primjedbe i prijedlozi na nacrte promjena.
