Govor o ljudskoj zrelosti ili zreloj religioznosti u određenoj je mjeri iluzoran. Tko je savršen, tko je potpuno zrela osoba ili čovjek potpuno zrele religioznosti?! Međutim, taj je ideal i u psihologiji i u religiji cilj prema kojemu se čovjek usmjerava – bilo svojim rastom, načinom življenja ili njegovim proučavanjem. Uz jednu takvu ogradu, može se reći da nalazi brojnih studija govore u prilog tvrdnji da je općenito čovjek zrele religioznosti ujedno čovjek zrelosti i dobroga duševnoga zdravlja te da kao takav nedvojbeno posjeduje visok stupanj vrlina. Naravno, to ne znači da zreo čovjek, ako i nije religiozan, ne može imati vrline u visokom stupnju.
Da bismo i na ovaj način što bolje osvijetlili čovjekove vrline, odnosno kao primjer i model istaknuli ono najbolje među njima, navodimo pet područja osobina ljudi koji su nedvojbeno u sebi razvili i kultivirali visok stupanj raznolikih vrlina. To su: sadržaji područja svijesti (primjerice svijest da religioznost stalno nadahnjuje čovjeka za ispravan odnos prema sebi, Bogu, čovjeku i prirodi, u kojoj osoba ne vjeruje u Boga kao strogoga sudca, nego u Boga koji prihvaća čovjeka i kad je najkrivlji), unutarnje osobine (pouzdanost, strpljivost, tolerantnost, smirenost, razboritost, širokogrudnost, upornost, iskrenost, altruizam…), način govorenja (odmjeren govor, pozoran slušač, ne »napada« niti »pridobiva«). Nadalje čovjek izgrađenih vrlina i zrele religioznosti očituje se kao osoba u kojoj se očituju sljedeće kvalitete načina izravnoga postupanja prema drugima: brine ga sve što se događa s čovjekom i društvom; svoja »nadahnuća«, tj. dobre ideje redovito pretvara u djelo; uvijek zrači »dobrim duhom« i pozitivnim pristupom; u njegovu pristupu za svakoga ima šanse i nitko nije za odbaciti; njeguje svoje, ali je otvoren za usvajanje vrijednosti drugih ljudi, vjera i kultura.
Kada se govori o vrlinama i zreloj religioznosti, brojni autoriteti na tom području ističu da se dva pojma stalno, na izravan ili neizravan način, pojavljuju u svijesti, a to su ravnoteža i snošljivost. Čovjek koji nastoji napredovati u vrlinama i prema zreloj religioznosti sliči osobi na dječjoj klackalici koja pokušava držati ravnotežu između vidljivo suprotnih sila. Tu se sudaraju dječja razigranost i odrasla stabilnost, osobni interesi i društvena odgovornost, institucionalna lojalnost i osobni integritet.
Upravo takva dobra za životnu ravnotežu zahtijevaju beskrajnu snošljivost: prema samomu sebi u pouzdanju da se opraštanje i oslobađanje od mane mogu dogoditi, a vrline razvijati, prema drukčijim religijskim stilovima života (jer se oni prihvaćaju kao proizvodi psihološke preferencije, a ne biti vjere) te prema različitim vjerskim sustavima u uvjerenju da još nije izrečena posljednja riječ niti se svom i punom istinom zaokružilo ljudsko znanje. Vježbanje takve snošljivosti i postizanja životne ravnoteže vrlo je zahtjevan i osjetljiv posao, ali spada u neizostavnu popudbinu u napredovanju prema zdravoj religioznosti, odnosno prema kultiviranju svojih vrlina.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja izlazi u nakladi Glasa Koncila
